Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3862/11 (BROTNJOPROMET d.o.o. Čitluk,M. T.,P. B. i I. S.)

Odluka donesena 12. 02. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3862/11

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 02. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. februara 2014. godine, u predmetu broj AP-3862/11, rješavajući apelacije BROTNJOPROMET d.o.o. Čitluk i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

BROTNJOPROMET d.o.o. Čitluk, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 008219 11 Rev 2 od 24. maja 2011. godine;

Mirjana Tepavčević, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000224 10 Rev od 3. augusta 2011. godine;

Pejo Bratić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 44 0 P 000510 10 Rev od 23. juna 2011. godine;

Igor Stjepanović, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 054541 09 Rev od 6. oktobra 2011. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-3862/11 BROTNJOPROMET d.o.o. Čitluk (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Častimir Mandarić, advokat iz Mostara, podnio je 3. oktobra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 008219 11 Rev 2 od 24. maja 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena tužiteljičina tužba i utvrđeno da je tužiteljica imala status radnika na čekanju posla kod apelanta počev od 3. aprila 1992. godine do 2. februara 2000. godine. Nadalje, odbijen je tužiteljičin tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja apelanta i rješenja Kantonalne i Federalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu, isplatu naknade plate za vrijeme čekanje posla i uplatu doprinosa za period od 2. februara do 6. maja 2000. godine, te isplatu otpremnine, dok je odbačen tužiteljičin zahtjev radi utvrđenja statusa radnika na čekanju počev od 2. februara do 6. maja 2000. godine. Nadalje, predmet u dijelu tužiteljičinog tužbenog zahtjeva kojim je tražila naknadu plata i uplatu doprinosa za period od 3. aprila 1992. godine do 2. februara 2000. godine je vraćen na ponovno suđenje. U toku postupka je, u odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji je odbijen, utvrđeno da je tužiteljici prestao radni odnos po sili Zakona o radu (član 143. stav 4.), te da joj je pravilno obračunata naknada plate i otpremnina. S druge strane, u pogledu dijela tužbenog zahtjeva koji je usvojen, utvrđeno je da je tužiteljici pripadalo pravo na status radnika na čekanju od 3. aprila 1992. godine pa sve do prestanka radnog odnosa po sili zakona, jer joj je navedeno pravo proizilazilo iz člana 143. stav 2. Zakona o radu. Nadalje, utvrđeno je da su nižestepeni sudovi pogrešno zaključili da je tužiteljici pripadalo pravo na naknadu plate i doprinosa samo od dana podnošenja zahtjeva za uspostavu radno-pravnog statusa, a ne od 3. aprila 1992. godine, međutim, kako su nedostajala činjenična utvrđenja na okolnosti pripadajuće novčane naknade, predmet je u navedenom dijelu vraćen na ponovni postupak.

2. AP-3914/11 Mirjana Tepavčević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Hreše, podnijela je 10. oktobra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000224 10 Rev od 3. augusta 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantičina tužba radi poništenja kao nezakonitih rješenja tužene o prestanku radnog odnosa, vraćanja u radni odnos, isplate dospjelih a neisplaćenih plata, naknade toplog obroka, naknade za zimnicu, regres i ogrjev, te uplatu doprinosa. U toku postupka je utvrđeno da su predmetna rješenja tužene o prestanku radnog odnosa apelantici bila zakonita, jer su donesena u skladu sa odredbom člana 32. stav 4. Zakona o radnim odnosima u državnim organima.

3. AP-4166/11 Pejo Bratić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Usore, kojeg zastupa Anto Petrušić, advokat iz Zenice, podnio je 25. oktobra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 44 0 P 000510 10 Rev od 23. juna 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena a djelomično odbijena apelantova tužba radi isplate neisplaćenih plata. U toku postupka je utvrđeno da je apelant zasnovao radni odnos na određeno vrijeme, te da odredbe Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH, koji se primjenjivao u konkretnom slučaju, nije predviđao prerastanje ugovora o radu na određeno vrijeme u ugovor o radu na neodređeno vrijeme. S obzirom na navedeno, apelantu je pripadala naknada plate samo za mart 2001. godine, kada je još uvijek bio u radnom odnosu.

4. AP-5048/11 Igor Stjepanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Jasminka Jovišević i Jadranka Ivanović, advokati iz Banjaluke, podnio je 30. decembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 054541 09 Rev od 6. oktobra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je odbijena a djelomično odbačena kao neblagovremena apelantova tužba radi isplate neisplaćene razlike naknade za plate. U toku postupka je utvrđeno da potraživanje po osnovu radnog odnosa radnika na službi u oružanim snagama, kakvo svojstvo je apelant imao u predmetnom sporu, nije spadao u sudsku nadležnost već u nadležnost vojnih organa čiji akti doneseni u navedenim stvarima imaju pravni karakter upravnog spora.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3862/11.

Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3862/11 (BROTNJOPROMET d.o.o. Čitluk,M… | Sudska praksa | Aktio