Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3872/11 (D.H.,D.D. „ANGROPREDUZEĆE“ Cazin,S. V., S. M. i D. Z.,I. R.)

Odluka donesena 12. 02. 2014.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3872/11

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 02. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. februara 2014. godine, u predmetu broj AP-3872/11, rješavajući apelacije D.H. i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

D.H., protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 002028 11 Gž od 21. juna 2011. godine;

D.D. „ANGROPREDUZEĆE“ Cazin , protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 Rs 005750 11 Rsž od 24. augusta 2011. godine;

Svetozar Vasiljević, Selman Musić i Džemal Zahirović, protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 004894 11 Gž od 21. septembra 2011. godine;

Izet Redžić, protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 P 004468 10 Gž od 27. oktobra 2011. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-3872/11 D.H. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vitine, kojeg zastupa Jerko Čilić, advokat iz Ljubuškog, podnio je 4. oktobra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 002028 11 Gž od 21. juna 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba za isplatu neisplaćenih plata i regresa. U toku postupka je utvrđeno da su zastarjela apelantova potraživanja za isplatu plaće za januar i februar 2001. godine i regres za 2000. i 2001. godinu, jer je apelant tužbu podnio 23. novembra 2005. godine, po proteku roka od tri godine u smislu odredbe člana 103. Zakona o radu. Nadalje, u pogledu apelantovog zahtjeva za isplatu regresa za 2002. godinu, utvrđeno je da apelant nije pružio dokaz da je koristio godišnji odmor u navedenoj godini, pa je stoga zahtjev odbijen.

2. AP-4334/11 D.D. „ANGROPREDUZEĆE“ Cazin (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Nusret Nožić, apelantov zaposlenik, podnio je 9. novembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 Rs 005750 11 Rsž od 24. augusta 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojena je tužiteljeva tužba i obavezan apelant da u ime tužitelja uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje Federalnom zavodu penzijskog i invalidskog osiguranja Mostar za određeni period u određenom iznosu. U toku postupka je utvrđeno činjenično stanje, te je osnovica za obračun i uplatu doprinosa utvrđena na osnovu relevantnih odredbi Zakona o doprinosima koje su važile u utuženom periodu.

3. AP-4485/11 Svetozar Vasiljević, Selman Musić i Džemal Zahirović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Brčko distrikta Bosne i Hercegovine podnijeli su 21. novembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 004894 11 Gž od 21. septembra 2011. godine. Apelanti su dopunili apelaciju 28. novembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je tužba apelanata radi isplate naknada za obavljeno dežurstvo - pripravnost. U toku postupka je utvrđeno da su apelanti prvenstveno trebali da pokrenu postupak ocjene statutarnosti, ustavnosti i zakonitosti odluke Pravosudne komisije Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, kojom je izbrisana odredba Pravilnika o radu zaposlenih u pravosuđu Brčko distrikta Bosne i Hercegovine o pravu na naknadu za obavljeno dežurstvo – pripravnost, pa ukoliko bi se utvrdilo da je navedena odluka protivna Statutu Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, Ustavu Bosne i Hercegovine ili zakonima Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, apelanti su mogli u parničnom postupku tražiti isplatu predmetnih naknada. Nadalje, u situaciji kada je na snazi predmetna odluka Pravosudne komisije Brčko distrikta Bosne i Hercegovine i kada nijednim drugim pravnim propisom nije ustanovljena obaveza tuženog da apelantima isplaćuje naknade za dežurstvo – pripravnost, apelanti nisu imali valjan pravni osnov da uspiju u predmetnoj parnici.

4. AP-4991/11 Izet Redžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kalesije, kojeg zastupa Mirsada Dizdarević, advokat iz Tuzle, podnio je 27. decembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 P 004468 10 Gž od 27. oktobra 2011. godine. Apelant je dopunio apelaciju 23. oktobra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba kojom je tražio da se utvrdi da je nezakonito rješenje o prestanku radnog odnosa apelantu i da ostaje na snazi rješenje kojim je apelant postavljen na određeno radno mjesto, te uspostave svih prava iz radnog odnosa. U toku postupka je utvrđeno da je apelant postavljen na radno mjesto državnog službenika iz statusa namještenika, bez javnog konkursa, suprotno čl. 3., 22.b. i 25. stav 2. Zakona o državnoj službi Federacije Bosne i Hercegovine. Nadalje, utvrđeno je da apelant nije ispunjavao propisane uslove, jer je diplomirao nakon isteka zakonskog roka, zbog čega njegovo postavljanje na predmetno radno mjesto nije moglo biti izvršeno bez provođenja javnog konkursa, kako je bilo propisano tada važećim članom 3. Zakona o državnoj službi Federacije Bosne i Hercegovine.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3872/11.

Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3872/11 (D.H.,D.D. „ANGROPREDUZEĆE“… | Sudska praksa | Aktio