Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3953/11 („Drvoart“ d.o.o. Han Pijesak,„Piemonte“ d.o.o. Tuzla i „Osmex“ d.o.o. Sarajevo i „Marinković Commerce“ d.o.o. Banja Luka)
Odluka donesena 12. 02. 2014.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3953/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 02. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. februara 2014. godine, u predmetu broj AP-3953/11, rješavajući apelacije Drvoart Doo Han Pijesak i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
„Drvoart“ d.o.o. Han Pijesak protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 14 0 U 000484 11 UVP 2 od 6. jula 2011.
godine;
„Piemonte“ d.o.o. Tuzla protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 001656 11 UVP od 22. septembra 2011.
godine;
„Osmex“ d.o.o. Sarajevo protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 002022 09 U od 12. oktobra 2011. godine;
„Marinković Commerce" d.o.o. Banja Luka protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 001680 09 U od 19. oktobra 2011. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-3953/11 „Drvoart“ d.o.o. Han Pijesak (u daljnjem tekstu: apelant), iz Han Pijeska, kojeg zastupa Vesna Stevanović, advokat iz Bijeljine, podnio je 11. oktobra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 14 0 U 000484 11 UVP 2 od 6. jula 2011. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je usvojen zahtjev za preispitivanje kojeg je podnijela tužena, pa je preinačena presuda Okružnog suda u Banjoj Luci (kojom je usvojena tužba apelanta i poništen osporeni akt tužene u predmetu kontrole obračunavanja i plaćanja poreskih obaveza), na način da se predmetna tužba odbija kao neosnovana. Naime, u predmetnom postupku je Vrhovni sud istakao da je drugostepeni upravni organ pravilno odlučio kada je odbacio kao neblagovremenu apelantovu žalbu podnesenu protiv prvostepenog rješenja upravnog organa kojim je apelantu naloženo da, radi otklanjanja nepravilnosti u poslovanju, izvrši uplatu na ime obračuna i neplaćenih proeskih obaveza. U tom smislu je Vrhovni sud zaključio da odsustvo (boravak u inostranstvu) direktora apelanta i kolektivni godišnji odmor apelanta ne mogu biti opravdavajući razlog za apelantovo propuštanje roka za izjavljivanje žalbe kako je to zaključio Okružni sud u Banjoj Luci.
2. AP-4214/11 „Piemonte“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), iz Tuzle, kojeg zastupa Mirza Šabić, advokat iz Lukavca, podnio je 31. oktobra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 001656 11 UVP od 22. septembra 2011. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je tužba apelanta podnesena protiv akta upravnog organa u predmetu naplate uvoznih dadžbina i vraćanja više plaćene carine. Naime, u predmetnoj upravnoj stvari je utvrđeno da apelant nije mogao iskoristiti carinske povlastice iz Privremenog sporazuma o trgovini i trgovinskim pitanjima između Evropske zajednice (u daljnjem tekstu: EZ) i Bosne i Hercegovine, bez obzira što je robu predao na carinjenje na dan (1. juli 2008. godine) kada je navedeni sporazum stupio na snagu. S tim u vezi navedeno da roba iz EZ prije navedenog datuma nije mogla biti prijavljena za preferencijalno porijeklo, jer dokaz o porijeklu izdat od strane carinskih organa zemalja članica Evropske unije (u daljnjem tekstu: EU) prije navedenog datuma ne može biti osnov za ostvarivanje povlaštenog tretmana kod uvoza iz EU u Bosnu i Hercegovinu.
3. AP-4652/11 „Osmex“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, kojeg zastupa Ešref Gracić, advokat iz Sarajeva, podnio je 7. decembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 002022 09 U od 12. oktobra 2011. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijena tužba apelanta podnesena protiv akta upravnog organa u predmetu razreza indirektnih poreza. Naime, u predmetnoj upravnoj stvari je zaključeno da je apelant, između ostalog, obavljao angažovanje radne snage, odnosno fizičkih lica za potrebe obavljanja različitih vrsta poslova i pružanja usluga, što predstavlja njegovu djelatnost bez obzira na činjenicu je li takvu djelatnost i registrovao kod nadležnog organa. Slijedom navedenog je apelantu utvrđena dodatna obaveza plaćanja poreza po osnovu usluga angažovanja radne snage kod apelanta kao naručioca posla.
4. AP-4977/11 „Marinković Commerce“ d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banje Luke, podnio je 26. decembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 001680 09 U od 19. oktobra 2011. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je tužba apelanta koju je podnio protiv akta upravnog organa u predmetu razreza dodatne obaveze indirektnih poreza. Naime, u predmetnoj upravnoj stvari je utvrđeno da je apelant u spornom periodu vršio nabavku putničkih vozila od dobavljača po fakturama, te po istima izvršio odbitak ulaznog poreza suprotno odredbi člana 32. stav 6. tačka 1. Zakona o porezu na dodatu vrijednost Bosne i Hercegovine, kojom je propisano da obveznik ne može ostvariti pravo na odbitak ulaznog poreza na nabavke prevoznih sredstava ukoliko ista ne koristi isključivo za obavljanje svoje poslovne djelatnosti.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3953/11.
Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama, apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić