Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3964/11 (S. S. i drugi)

Odluka donesena 12. 02. 2014.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Materijalna šteta
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3964/11

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 02. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. februara 2014. godine, u predmetu broj AP-3964/11, rješavajući apelacije Sabahudina Smajića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Sabahudin Smajić protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 046088 11 REV od 1. septembra 2011. godine;

Mirzet Smajlović protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 053667 11 REV od 20. septembra 2011. godine;

Milena Babić, Milovan Đurić, Brankica Malinović, Damir Lagundžić, Bosiljka Popović, Vojislav Saničanin, Goran Bobar, Nebojša Kekerović, Milka Kovačević, Zoran Vujić, Mira Lukač, „Geoastor“ d.o.o. Banja Luka i Miroslav Mikeš protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 039417 10 REV od 10.

novembra 2011. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-3964/11 Sabahudin Smajić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Jajca, kojeg zastupa Vesna Pehar i Zoran Lesko, advokati iz Mostara, podnio je 12. oktobra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 046088 11 REV od 1. septembra 2011. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da mu tuženi naknadi materijalnu štetu zbog izgubljene zarade. Također je odlučeno da svaka strana snosi svoje troškove postupka. Naime, u predmetnom parničnom postupku je utvrđeno da apelant u vrijeme kad se desio štetni događaj (saobraćajna nesreća) nije radio, nego se nalazio na prekvalifikaciji zbog većeg broja bolesti od kojih je obolio prije štetnog događaja i zbog kojih je bio 100% radno nesposoban sve do penzionisanja. S tim u vezi je zaključeno da apelant ne može osvariti pravo na isplatu rente u smislu odredbe člana 195. Zakona o obligacionim odnosima, budući da nije dokazao u predmetnom postupku da je njegova nesposobnost obavljanja posla, odnosno prekvalifikacija, posljedica saobraćajne saobraćajne nesreće kao štetnog događaja. Također je navedeno da apelant nije dokazao ni da su posljedice uzrokovane štetnim događajem dovele do nemogućnosti u prekvalifikaciji apelanta, te s tim u vezi postojanja negativne razlike plaće radnog mjesta, za koje bi se prekvalifikovao, i ostvarene penzije.

2. AP-4554/11 Mirzet Smajlović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Tinje-Općina Srebrenik, kojeg zastupa Sead Manović, advokat iz Tuzle, podnio je 29. novembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 053667 11 REV od 20. septembra 2011. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se tuženi obaveže da mu naknadi materijalnu štetu zbog izgubljene zarade. Naime, Vrhovni sud je zaključio da se uzrok apelantove invalidnosti, koja je utvrđena u upravnom postupku od strane nadležnog organa konačnom i pravomoćnom odlukom, ne može u predmenom postupku osporavati u predmetnom parničnom postupku nalazom i mišljenjem vještaka medicinske struke, jer je apelant imao mogućnost da protiv navedenog upravnog rješenja podnese žalbu i da vodi upravni spor. S tim u vezi je konstatovano da je sud u parničnom postupku vezan za pravomoćne upravne akte u granicama njihove pravomoćnosti, slijedom čega se ne može u sudskom postupku ispitivati zakonitost upravnog akta čak ni kao prethodno pitanje.

3. AP-4999/11 Milena Babić, Milovan Đurić, Brankica Malinović, Damir Lagundžić, Bosiljka Popović, Vojislav Saničanin, Goran Bobar, Nebojša Kekerović, Milka Kovačević, Zoran Vujić, Mira Lukač, „Geoastor“ d.o.o. Banja Luka i Miroslav Mikeš (u daljnjem tekstu: apelanti), svi iz Banje Luke, koje zastupa Miroslav Mikeš, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 28. decembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 039417 10 REV od 10. novembra 2011. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se tuženi obaveže da im naknadi materijalnu štetu na ime izgubljene zarade, zbog nemogućnosti davanja u zakup poslovnih prostora koje im prodavac-tuženi nije predao na vrijeme u posjed. Naime, u predmetnom parničnom postupku je zaključeno da apelanti nisu dokazali da su, zbog povrede ugovora od strane tuženog, pretrpjeli štetu u vidu izmakle koristi u smislu odredbi čl. 154. i 155. u vezi sa članom 189. Zakona o obligacionim odnosima. U tom smislu je, također, navedeno da apelanti nisu dokazali da bi po redovnom toku stvari osnovano mogli očekivati takav dobitak, niti su dokazali da su, od padanja u docnju tuženog do predaje u posjed poslovnih prostora, iznajmljivali druge prostore i za to naplaćivali naknadu (zakupninu).

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3964/11.

Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama, apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant Mirzet Smajlović se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3964/11 (S. S. i drugi) | Sudska praksa | Aktio