Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4002/11 (S. G.,S.P., E.H., A.K. i E.K.,S. D.,N. H. i F. H.,B. S. i N. G.,A. S., B. D. i I. D.)

Odluka donesena 12. 02. 2014.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4002/11

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 02. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. februara 2014. godine, u predmetu broj AP-4002/11, rješavajući apelacije S. G. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

S. G. protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 011353 10 REV od 16. avgusta 2011. godine;

S.P., E.H., A.K. i E.K. protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 012370 10 REV od 21. juna 2011.

godine;

Sreto Damjanović protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 RS 006438 08 RSZ od 25. augusta 2011. godine;

Nihada Hodžić i Fadila Handžić protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 008145 10 REV od 29.

septembra 2011. godine;

Bernada Simić i Nada Grgić protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 006250 10 REV od 29.

septembra 2011. godine;

Alija Srebrenica, Boro Deljkić i Ibrahim Dizdarević protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 006202 10 REV od 15. novembra 2011. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-4002/11 S. G. (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Kozarske Dubice, koju zastupa Milica Stojčić, advokat iz Prijedora, podnijela je 17. oktobra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 011353 10 REV od 16. avgusta 2011. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen tužbeni zahtjev koji je apelantica podnijela radi zaštite prava iz radnog odnosa. Naime, u predmetnom parničnom postupku je utvrđeno da apelantica nije zasnovala radni odnos na neodređeno vrijeme kod tuženog (politička partija), budući da radni odnos nije mogao biti zasnovan na osnovu odluke nadležnog Opštinskog odbora tuženog, kao jednog od organizacionih oblika djelovanja tuženog, koji nema pravni subjektivitet. Slijedom navedenog je zaključeno da su neosnovani zahtjevi iz tužbe za poništenje odluka nadležnog opštinskog odbora tuženog (kojima je utvrđeno da se rad apelantice ne smatra radnim odnosom), kao i zahtjevi za vraćanje na rad i naknadu štete u vidu izgubljene zarade uz obavezu uplate doprinosa po osnovu rada.

2. AP-4126/11 S.P., E.H., A.K. i E.K. (u daljnjem tekstu: apelanti), iz Mostara, koje zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostar, podnijeli su 24. oktobra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 012370 10 REV od 21. juna 2011. godine. U konkretnom slučaju, konačna odluka je presuda Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 012370 09 Gž od 21. juna 2010. godine. U konkretnom slučaju, djelimično je usvojen tužbeni zahtjev apelanata koji su podnijeli radi zaštite prava iz radnog odnosa (naknade na ime regresa, toplog obroka, zatim na ime zateznih kamata na isplaćeni dio toplog obroka, na ime uvećanja plaće po osnovu rada noću, rada u državne praznike i po osnovu prekovremenog rada, te na ime troškova prevoza) u smislu relevantnih odredaba Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH i Zakona o radu FBiH. Naime, u predmetnom parničnom postupku je, u odnosu na odbijajući dio tužbenog zahtjeva, zaključeno da nije osnovan prigovor apelanata da im pripada naknada za rad subotom i nedjeljom, budući da je iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke utvrđeno da je ovaj rad redovno radno vrijeme apelanata koji rade u smjenama.

3. AP-4399/11 Sreto Damjanović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Ilijaša, kojeg zastupa Dušan Kalaba, advokat iz Sarajeva, podnio je 14. novembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 RS 006438 08 RSZ od 25. augusta 2011. godine godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen tužbeni zahtjev koji je apelant podnio radi zaštite prava iz radnog odnosa (zahtjev za poništenje odluke tuženog iz 1992. godine kojom apelantu prestaje radni odnos, zahtjev za vraćanje na rad, isplatu neiplaćenih plaća i uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje). Naime, u predmetnom parničnom postupku je, na osnovu provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da se apelant zaposlio kod drugog poslodavca i da ima ostvaren radni staž kod inostranog nosioca osiguranja, te da je prije vremena penzionisan 2004. godine. Iz ovih razloga je zaključeno da, bez obzira na uslove donošenja spornog rješenja o prestanku radnog odnosa, apelant nije ispunio uslove da ostvari status zaposlenika na čekanju zbog činjenice da je ostvario zaposlenje kod drugog poslodavca koja okolnost ima odlučujući uslov za ostvarenja prava radnika na čekanju u smislu člana 143. Zakona o radu FBiH.

4. AP-4449/11 Nihada Hodžić i Fadila Handžić (u daljnjem tekstu: apelantice), iz Tuzle, koje zastupa Alica Zećo, advokat iz Mostara, podnijele su 18. novembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 008145 10 REV od 29. septembra 2011. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen tužbeni zahtjev apelantica kojeg su podnijele radi zaštite prava iz radnog odnosa (isplata razlike plaće). Naime, u predmetnom parničnom postupku je utvrđeno da je neosnovan navod apelantica da su, reorganizacijom ranijih penziono-invalidskih fondova na teritoriji FBiH te uspostavom PIO/MIO FBiH, dovedene kao uposlenice Kantonalne administrativne službe Tuzla u diskriminatorski položaj u odnosu na usposlenike Kantonalne administrativne službe Mostar u pogledu isplate plaća. S tim u vezi je zaključeno da u situaciji kada nisu doneseni opći akti na nivou tužene, makar su i prošli rokovi za njihovo donošenje, ne može se smatrati da su apelantice diskriminirane u odnosu na ostale radnike kroz različite plaće, jer su svi primali plaće prema zaključenim ugovorima o radu koji su preuzeti.

5. AP-4450/11 Bernada Simić i Nada Grgić (u daljnjem tekstu: apelantice), iz Breze, koje zastupa Alica Zećo, advokat iz Mostara, podnijele su 18. novembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 006250 10 REV od 29. septembra 2011. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen tužbeni zahtjev apelantica kojeg su podnijele radi zaštite prava iz radnog odnosa (isplata razlike plaće). Naime, u predmetnom parničnom postupku je utvrđeno da je neosnovan navod apelantica da su, reorganizacijom ranijih penziono-invalidskih fondova na teritoriji FBiH te uspostavom PIO/MIO FBiH, dovedene kao uposlenice Kantonalne administrativne službe Zenica u diskriminatorski položaj u odnosu na usposlenike Kantonalne administrativne službe Mostar u pogledu isplate plaća. S tim u vezi je zaključeno da u situaciji kada nisu doneseni opći akti na nivou tužene, makar su i prošli rokovi za njihovo donošenje, ne može se smatrati da su apelantice diskriminirane u odnosu na ostale radnike kroz različite plaće, jer su svi primali plaće prema zaključenim ugovorima o radu koji su preuzeti.

6. AP-4981/11 Alija Srebrenica, Boro Deljkić i Ibrahim Dizdarević (u daljnjem tekstu: apelanti), iz Zenice, koje zastupa Alica Zećo, advokat iz Mostara, podnijeli su 27. decembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 006202 10 REV od 15. novembra 2011. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen tužbeni zahtjev apelanata kojeg su podnijeli radi zaštite prava iz radnog odnosa (isplata razlike plaće). Naime, u predmetnom parničnom postupku je utvrđeno da je neosnovan navod apelanata da su, reorganizacijom ranijih penziono-invalidskih fondova na teritoriji FBiH te uspostavom PIO/MIO FBiH, dovedeni kao uposlenici Kantonalne administrativne službe Zenica u diskriminatorski položaj u odnosu na usposlenike Kantonalne administrativne službe Mostar u pogledu isplate plaća. S tim u vezi je zaključeno da u situaciji kada nisu doneseni opći akti na nivou tužene, makar su i prošli rokovi za njihovo donošenje, ne može se smatrati da su apelanti diskriminirani u odnosu na ostale radnike kroz različite plaće, jer su svi primali plaće prema zaključenim ugovorima o radu koji su preuzeti.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4002/11.

Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama, apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4002/11 (S. G.,S.P., E.H., A.K. i E.K.,S… | Sudska praksa | Aktio