Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4028/11 (R. K.,P. T. i F. H. i M. H. i N. G.)

Odluka donesena 12. 02. 2014.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4028/11

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 02. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. februara 2014. godine, u predmetu broj AP-4028/11, rješavajući apelacije Redže Keserovića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Redžo Keserović protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 P 007129 11 GŽ od 26. jula 2011. godine;

Petar Tunanović protiv rješenja Okružnog suda u Doboju broj 87 0 P 002113 11 GŽ od 30. avgusta 2011. godine;

Ferid Husić protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 P 003130 07 GŽ od 18. oktobra 2011. godine;

Mehemed Hodžić protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 73 0 P 001964 11 GŽ od 9. septembra 2011. godine;

Nedjeljko Grbavac protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 P 003943 10 Gž od 7. jula 2010. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-4028/11 Redžo Keserović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Velike Kladuše, kojeg zastupa Hasan Veladžić, advokat iz Bihaća, podnio je 19. oktobra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 23 0 P 007129 11 GŽ od 26. jula 2011. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice koji je podnijela radi utvrđenja prava vlasništva i posjeda na nekretninama, što je apelant zajedno sa ostalim tuženima dužan priznati i trpiti da se na osnovu presude izvrši cijepanje spornih parcela i formiranje zasebne parcele, kao i da joj naknade troškove postupka. Naime, Kantonalni sud je, u pogledu apelantovih navoda o povredi odredaba parničnog postupka, zaključio da su oni neosnovani jer je on bio uredno pozvan na ročište, te da druge obaveze njegovog ponomoćnika na ročištu pred drugim sudom nisu opravdan razlog za njegovo odsustvo sa ročišta koje je održano pred prvostepenim sudom u predmetnoj pravnoj stvari, kao i da prvostepeni sud nije bio dužan odlagati navedeno ročište a posebno ne onda kada je o tome obaviješten kratko vrijeme prije samog ročišta ili na sam njegov dan. S tim u vezi je navedeno da bi u protivnom kod takvih okolnosti odlaganje ročišta značilo povrijediti pravo suprotne stranke koja uredno pristupi na ročište.

2. AP-4270/11 Petar Tunanović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Gomjenice, kojeg zastupa Marijan Savić, advokat iz Teslića, podnio je 2. novembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Doboju broj 87 0 P 002113 11 GŽ od 30. avgusta 2011. godine godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odlučeno da se apelantova tužba, koju je podnio radi utvrđenja prava vlasništva, smatra povučenom. Naime, u predmetnom parničnom postupku je utvrđeno da je nadležni prvostepeni sud predmetnu tužbu vratio apelantu na dopunu i ispravku uz upozorenje na posljedice u slučaju njegovog nepostupanja (u smislu odredbi člana 336. stav 2. Zakona o parničnom postupku RS) o čemu je uredno obaviješten i njegov punomoćnik-advokat. Kako je apelant, odnosno njegov punomoćnik propustio da postupi po nalogu suda, odlučeno je kao u dispozitivu prvostepene odluke, a koja je potvrđena osporenom odlukom Kantonalnog suda.

3. AP-4496/11 Ferid Husić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Velike Kladuše, podnio je 22. novembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 P 003130 07 GŽ od 18. oktobra 2011. godine. Apelant je dopunio apelaciju 8. novembra 2012. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je djelimično usvojen apelantov tužbeni zahtjev koji je podnio radi utvrđenja prava vlasništva na nekretninama. Naime, u predmetnom parničnom postupku je utvrđeno, u odnosu na odbijajući dio tužbenog zahtjeva koji je upravljen na utvrđenje da je apelant vlasnik nekretnine (koja je sada javni nekategorisani put) temeljem dosjelosti i na osnovu kupoprodajnog ugovora, da apelant od izvršene kupoprodaje nije bio u posjedu ove parcele te da nisu ispunjeni uslovi za sticanje prava vlasništva dosjelošću na osnovu odredbe člana 32. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima.

4. AP-4530/11 Mehemed Hodžić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Kotor Varoši, kojeg zastupa Šelver Vukan, advokat iz Kotor Varoši, podnio je 28. novembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 73 0 P 001964 11 GŽ od 9. septembra 2011. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je, između ostalog, odbijen protivtužbeni zahtjev apelanta koji je podnio radi utvrđenja prava vlasništva na nekretninama (u naravi „pristupni put“) po osnovu održaja što je tužitelj-protivtuženi dužan priznati i omogućiti apelantu mirno korištenje sporne parcele. Apelant je, također, obavezan da naknadi troškove postupka. Naime, u predmetnom parničnom postupku je, u odnosu na apelantov protivtužbeni zahtjev, utvrđeno da je sporna parcela bila društvena svojina te da apelant održajem nije mogao steći pravo svojine na istoj, te da nema valjan pravni osnov da i dalje bude upisan kao njen korisnik. S tim u vezi je navedeno da činjenica da taj „pristupni put“ služi apelantu kao jedini prilaz njegovoj kući ne utiče na drugačiju odluku suda, jer apelantu stoji na raspolaganju parnični postupak u kojem može zahtijevati utvrđenje prava služnosti tim putem.

5. AP-4544/11 Nedjeljko Grbavac (u daljnjem tekstu: apelant), iz Ljubuškog, kojeg zastupa Jerko Čilić, advokat iz Ljubuškog, podnio je 28. novembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 63 0 P 003943 10 REV od 18. oktobra 2011. godine. Apelant je dopunio apelaciju 4. oktobra 2012. godine. U konkretnom slučaju, konačna meritorna odluka je presuda Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 P 003943 10 Gž od 7. jula 2010. godine, kojom je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja u predmetu radi utvrđenja prava vlasništva na nekretnini i kojom je apelantu naloženo da poruši betonski zid koji je sagradio na dijelu sporne nekretnine ili će u protivnom tužitelj to učiniti na trošak apelanta. Apelant je, također, obavezan da naknadi troškove postupka. Naime, u predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je neosnovan apelantov navod da tužitelj nije dokazao aktivnu legitimaciju za ovu vrstu tužbe, budući da je zaključeno da iz materijalnih dokaza proizlazi da se tužitelj vodi kao suposjednik predmetne nekretnine na kojoj je kao vlasnik upisan otac tužitelja i koji je svoj suvlasnički dio darovao tužitelju ugovorom o darovanju. Također je zaključeno da je neosnovan i apelantov navod da je tužitelj predmetnom tužbom trebao obuhvatiti i ostale suvlasnike sporne nekretnine imajući u vidu da se radi o utvrđujućoj tužbi. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4028/11.

Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama, apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4028/11 (R. K.,P. T. i F. H. i M. H. i N… | Sudska praksa | Aktio