Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4052/11 (M. B. i S.A.)

Odluka donesena 12. 02. 2014.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4052/11

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 02. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. februara 2014. godine, u predmetu broj AP-4052/11, rješavajući apelacije Marinka Bandića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Marinko Bandić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 001188 10 Rev od 16. juna 2011.

godine;

S.A., protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 011493 11 Rev od 22. septembra 2011. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-4052/11 Marinko Bandić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gruda, kojeg zastupa Zvonimir Jelić, advokat iz Širokog Brijega, podnio je 21. oktobra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 001188 10 Rev od 16. juna 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojena je tužiteljičina tužba i utvrđeno da je tužiteljica po osnovu ugovora o kupoprodaji od 12. aprila 2005. godine postala isključivi vlasnik stana, koje pravo su joj prvotuženi i apelant, kao drugotuženi, bili dužni priznati i trpjeti da se ista uknjiži, uz prethodno brisanje apelanta sa njegovim dotadašnjim dijelom. Nadalje, odbijen je apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ništav kupoprodajni ugovor od 26. januara 1982. godine, i da su prvotuženi i tužiteljica dužni predati apelantu predmetni stan u posjed, te je odbijen i alternativni tužbeni zahtjev kojim je traženo da se utvrdi da je valjan kupoprodajni ugovor od 12. aprila 2005. godine pod uslovom da prvotuženi i tužiteljica isplate apelantu određeni novčani iznos, odnosno, u suprotnom predaju apelantu u posjed predmetni stan. U toku postupka je utvrđeno da je tužiteljica na osnovu ugovora o kupoprodaji od 12. aprila 2005. godine postala vlasnica predmetnog stana, te joj je pripadalo pravo da u skladu sa članom 38. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima utvrdi faktičko sa zemljišno-knjižnim stanjem na način da se utvrdi za isključivog vlasnika predmetnog stana. Nadalje, apelantov protivtužbeni zahtjev je odbijen, jer je prvotuženi (koji je prodao stan tužiteljici) valjan pravni osnov za sticanje prava vlasništva predmetnog stana stekao osnovom zaključenog i izvršenog kupoprodajnog ugovora sa apelantom (kao prodavcem), koji je u smislu odredbe člana 9. stav 4. Zakona o prometu nepokretnosti ispunjavao sve uslove u pogledu punovažnosti.

2. AP-4640/11 S.A. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, kojeg zastupa Milenko Tomić, advokat iz Prijedora, podnio je 6. decembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 011493 11 Rev od 22. septembra 2011. godine. Apelant je dopunio apelaciju 5. augusta 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba radi opoziva ugovora o promjeni vlasničke strukture kapitala tj. o poklonu, zaključen između apelanta, kao poklonodavca, i tužene, kao poklonoprimca, te odgovarajućeg upisa u sudskom registru. U toku postupka je utvrđeno da je predmetni ugovor zaključen u skladu sa odredbama čl. 381. do 385. Zakona o preduzećima, i da je razlog zaključenja mogla biti prethodna isplata suvlasničkog dijela apelanta u preduzeću. Nadalje, utvrđeno je da kako apelant nije osporavao da je na predmetnom ugovoru njegov potpis, niti je tražio ocjenu pravne valjanosti ugovora, a niti dokazao da mu nije isplaćen određeni novčani iznos, apelantova tužba je odbijena. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4052/11.

Apelacioni navodi U navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4052/11 (M. B. i S.A.) | Sudska praksa | Aktio