Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4187/11 (A. V.,F. Č. i K. P.)
Odluka donesena 12. 02. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4187/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 02. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. februara 2014. godine, u predmetu broj AP-4187/11, rješavajući apelacije Anđe Vukadin i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Anđa Vukadin, protiv presude Kantonalnog suda u Livnu broj 10 0 Rs 001167 10 Rsz od 18. augusta 2011. godine;
Fahrudin Čilašević, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 049001 11 Rev od 1. septembra 2011. godine;
Kasim Plančić, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 129181 11 Rsž od 21. septembra 2011. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-4187/11 Anđa Vukadin (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tomislavgrada, koju zastupa Predrag Kelava, advokat iz Tomislavgrad, podnijela je 27. oktobra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Livnu broj 10 0 Rs 001167 10 Rsz od 18. augusta 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je uvažena apelantičina tužba i obavezan tuženi da apelantici isplati određeni novčani iznos na ime razlike neisplaćene mjesečne plate za mart 2001. godine, dok je tužbeni zahtjev za isplatu razlike neisplaćenih mjesečnih plata za prethodni period odbijen. Nadalje, usvojen je apelantičin tužbeni zahtjev za isplatu neisplaćenog regresa za godišnji odmor i tuženi obavezan na isplatu određenog novčanog iznosa, dok je apelantičin tužbeni zahtjev za isplatu troškova prijevoza od kuće do posla djelomično odbijen a u preostalom dijelu vraćen na ponovni postupak. U toku postupka je utvrđeno da su sva apelantičina potraživanja za određeni period zastarjela, kao i da provedenim dokazima nije utvrđena obaveza tuženog da vrši isplatu razlike plaće do punog iznosa u skladu sa odredbama Pravilnika o plaćama i drugim novčanim primanjima djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika na službi u HVO, te je u navedenom dijelu tužba odbijena. Nadalje, utvrđeno je da je osnovan apelantičin tužbeni zahtjev za isplatu razlike neisplaćene mjesečne plate za mart 2001. godine i regres, pa je u navedenom dijelu tužba usvojena. U pogledu dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosio na naknadu za troškove prijevoza na posao i sa posla za određeni period, utvrđeno je da je bilo neophodno bilo pribaviti određene podatke (prebivalište, cijena prijevoza, dolazak na posao, odmor), pa je stoga predmet u navedenom dijelu vraćena na ponovni postupak.
2. AP-4495/11 Fahrudin Čilašević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teočaka, kojeg zastupa Sanela Hidanović, advokat iz Orašja, podnio je 22. novembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 049001 11 Rev od 1. septembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba radi utvrđenja da su nezakonite i poništenja odluke tužene o uspostavi radno-pravnog statusa apelantu radnika na čekanju i odluke o prestanku radno-pravnog statusa zaposlenika na čekanju, da je apelantu nezakonito otkazan ugovor o radu, vraćanja na posao i uspostave radnog odnosa. U toku postupka je utvrđeno da je tuženi postupio u skladu sa odredbama člana 143. Zakona o radu – po uputama pravosnažnih odluka Kantonalne i Federalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu, a koje odluke apelant nije pobijao.
3. AP-4651/11 Kasim Plančić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tešnja, kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajevo, podnio je 7. decembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 129181 11 Rsž od 21. septembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba radi poništenja kao protivzakonite odluke o otkazu ugovora apelantu, uspostave radno-pravnog statusa, isplate naknade plate i uplate doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje. U toku postupka je utvrđeno da je apelant sa tuženom zaključio dva ugovora o radu na određeno vrijeme koji su trajali neprekidno tačno dvije godine, te stoga isti nisu prerasli u ugovore na neodređeno vrijeme.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4187/11.
Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić