Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4211/11 (D. B.,R. I. i E. B.,„Autoprevoz Teretni Promet“ d.o.o. Mostar i L. M., mldb M.M. i R. M.)
Odluka donesena 12. 02. 2014.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Materijalna šteta
- Nematerijalna šteta
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4211/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 02. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. februara 2014. godine, u predmetu broj AP-4211/11, rješavajući apelacije Dušana Bogojevića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Dušan Bogojević protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000 738 11 REV od 8. septembra 2011. godine;
Rifat Ibraković protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 P 004406 10 GŽ od 28. septembra 2011. godine;
Enes Bešić protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 28 0 P 000269 11 REV od 20. septembra 2011.
godine;
„Autoprevoz Teretni Promet“ d.o.o. Mostar protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 000561 10 REV od 8. septembra 2011. godine;
Ljiljana Milić, mldb M.M. i Radomirka Milić protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 P 006633 11 GŽ od 17.
oktobra 2011. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-4211/11 Dušan Bogojević (u daljnjem tekstu: apelant), iz Mrkonjić Grada, kojeg zastupa Luka Vulin, advokat iz Mrkonjić Grada, podnio je 31. oktobra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000 738 11 REV od 8. septembra 2011. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen tužbeni zahtjev apelanta koji je podnio protiv tužene radi naknade nematerijalne i materijalne štete, za pretrpljene duševne bolove zbog smrti bliskog lica (1995. godine prilikom vršenja vojne dužnosti) i za troškove sahrane. Naime, u predmetnoj pravnoj stvari je utvrđeno da je među parničnim strankama, u toku trajanja predmetnog parničnog postupka (2008. godine), zaključeno vansudsko poravnanje kojim su se ugovorne strane saglasile u pogledu isplate cjelokupnog iznosa po osnovu navedenih potraživanja, kao i da se apelant odriče bilo kakvog potraživanja po ovom osnovu prema tuženoj. S tim u vezi je zaključeno da su stranke svoja prava i obaveze raspravili u vansudskom postupku, te da stoga apelant nema pravo na naknadu predmetne štete u sudskom postupku, kao i da je bez značaja što je do poravnanja došlo u fazi žalbenog postupka.
2. AP-4410/11 Rifat Ibraković (u daljnjem tekstu: apelant), iz Duboštice, kojeg zastupa Mirza Šabić, advokat iz Lukavca, podnio je 14. novembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 P 004406 10 GŽ od 28. septembra 2011. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je apelant obavezan da tužitelju naknadi nematerijalnu i materijalnu štetu, zbog lake tjelesne povrede koju je tužitelj zadobio u štetnom događaju-fizičkom napadu. Naime, u predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je apelant iznenada i bez povoda udario željeznom šipkom tužitelja u predjelu lica nanijevši mu tom prilikom lake tjelesne povrede. S tim u vezi je dalje zaključeno da ne postoji doprinos tužitelja štetnom događaju, odnosno da apelant nije dokazao da je tužitelj kao oštećeni doprinio da šteta bude veća ili manja nego što bi inače bila. U tom smislu je navedeno da nema mjesta ni navodima apelanta da među strankama postoji višegodišnje neprijateljstvo, kao i motivi za napad, te da stoga postoji doprinos na strani tužitelja i podijeljena odgovornost u konkretnom slučaju.
3. AP-4494/11 Enes Bešić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Gradačca, kojeg zastupa Faruk Abdulahović, advokat iz Gradačca, podnio je 22. novembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 28 0 P 000269 11 REV od 20. septembra 2011. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je apelant obavezan da tužitelju solidarno naknadi nematerijalnu štetu koju je pretrpio 1992. godine uslijed ranjavanja. Naime, u predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je apelant, vršeći vojnu dužnost, pucao iz puške i teško ranio tužitelja. U tom smislu je navedeno da je neosnovan navod apelanta da je tužitelj jedini i isključivi krivac za nastanak štete, te da je apelant samo postupao u svemu po tzv „pravilima službe“, budući da je zaključeno da u konkretnom slučaju postoji podijeljena odgovornost, odnosno da je tužitelj svojim neopreznim ponašanjem doprinio nastanku štete i da je njegov doprinos 30% a doprinos apelanta 70%.
4. AP-4502/11 „Autoprevoz Teretni Promet“ d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), iz Mostara, kojeg zastupa Bernadica Čović i Drinka Zadro, advokati iz Mostara, podnio je 23. novembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 000561 10 REV od 8. septembra 2011. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je apelant obavezan da tužiteljima naknadi nematerijalnu i materijalnu štetu koja je nastala u saobraćajnoj nezgodi 1986. godine. Naime, u postupku je prvobitno konstatovano da je predmetni spis rekonstruisan 2007. godine po zahtjevu tužitelja, pa je navedeno da je neosnovan apelantov prigovor nedostatka pasivne legitimacije na njegovoj strani u predmetnoj pravnoj stvari iz razloga što nije jedini pravni sljednik prvobitno označenog tuženog, čiji je radnik prouzrokovao saobraćajnu nezgodu. S tim u vezi je zaključeno da je apelant pravni sljednik prvobitno tuženog, te da okolnost da eventualno osim njega postoji još jedan pravni sljednik nije od utjecaja na pasivnu legitimaciju apelanta u konkretom slučaju.
5. AP-4610/11 Ljiljana Milić, mldb M.M. i Radomirka Milić (u daljnjem tekstu: apelanti), iz Mrkonjić Grada, koje zastupa Luka Vulin, advokat iz Mrkonjić Grada, podnijeli su 2. decembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 P 006633 11 GŽ od 17. oktobra 2011. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen tužbeni zahtjev apelanata koji su podnijeli radi naknade nematerijalne i materijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog smrti bliskog lica (1992. godine) i za troškove sahrane. Naime, u predmetnoj pravnoj stvari je utvrđeno da je među parničnim strankama zaključeno vansudsko poravnanje kojim su se ugovorne strane saglasile u pogledu isplate cjelokupnog iznosa po osnovu navedenih potraživanja, kao i da se apelanti odriču bilo kakvog potraživanja po ovom osnovu prema tuženoj. S tim u vezi je zaključeno da su stranke svoja prava i obaveze raspravili u vansudskom postupku, te da stoga apelanti nemaju pravni osnov na naknadu predmetne štete.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4211/11.
Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama, apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić