Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4396/11 (S. S.,USM Oesterreich Maschinenhandelsgesellschaft m.b.H.a. Wien Austria,„SAMITECH AG“ St. Margrethen, Š. i S. P.)

Odluka donesena 12. 02. 2014.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4396/11

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 02. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. februara 2014. godine, u predmetu broj AP-4396/11, rješavajući apelacije Slobodanke Stajić i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Slobodanka Stajić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 P 001258 10 Rev od 13. septembra 2011. godine;

USM Oesterreich Maschinenhandelsgesellschaft m.b.H.a.

Wien Austria, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 014251 10 Rev od 14. jula 2011. godine;

„SAMITECH AG“ St. Margrethen, Švicarska, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Ps 026537 10 Rev od 8. septembra 2011. godine;

Slobodanka Stajić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000079 09 Rev od 17. novembra 2011. godine;

Stevo Prodanović, protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 77 0 P 003168 11 Gž od 29. septembra 2011. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-4396/11 Slobodanka Stajić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Doboja, podnijela je 14. novembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 P 001258 10 Rev od 13. septembra 2011. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 12. decembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena apelantičina tužba i obavezani tuženi da joj solidarno isplate određeni novčani iznos na ime izvršenih pravnih poslova zastupanja u postupcima pred sudom, odbijen apelantičin tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa, dok je odluka o troškovima postupka ukinuta i predmet u navedenom dijelu vraćen na ponovni postupak. U toku postupka je utvrđeno da je između apelantice i tuženih bio zaključen ugovor o punomoćstvu i da je apelantica, kao advokat tuženih, u skladu sa pravilima struke preduzimala potrebne radnje za sastav tužbe i njihovo zastupanje na sudskim raspravama, sve do pravosnažnosti odluka u predmetnoj parnici. Nadalje, apelantica je u daljnjem svojstvu punomoćnika tuženih podnijela izvršni prijedlog i vršila potrebne radnje sve do opoziva punomoći, te su stoga dosuđeni joj troškovi u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o obligacionim odnosima i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata. U pogledu odluke o troškovima predmetnog spora, kako je prvostepeni sud obračunao samo troškove postupka na strani tuženih, ali ne i troškove koje je imala apelantica, ista je ukinuta i vraćena na ponovni postupak.

2. AP-4452/11 USM Oesterreich Maschinenhandelsgesellschaft m.b.H.a. Wien Austria (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Nedžad Babić, advokat iz Zenica, podnio je 18. novembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 014251 10 Rev od 14. jula 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba radi isplate određenog novčanog iznosa na ime glavnog duga. U toku postupka je utvrđeno da je apelantovo potraživanje prema tuženim zastarjelo. Naime, apelant, kao korisnik bankarske garancije, se obratio prvotuženom (banci) po isteku roka važenja bankarske garancije, odnosno, nakon isteka roka od 30 dana od dana dospijeća zadnje rate. S obzirom da se bankarska garancija morala naplatiti u roku njene važnosti, radnje koje su preduzete u cilju njene naplate po isteku njenog roka važenja nisu proizvodile pravno dejstvo i obaveza banke garanta je prestala. Nadalje, potraživanje prema ostalim tuženim je također zastarjelo, s obzirom da je predmetni postupak pokrenut po proteku rokova iz čl. 371. i 374. Zakona o obligacionim odnosima.

3. AP-4490/11 „SAMITECH AG“ St. Margrethen, Švicarska (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Omer Abdagić, advokat iz Cazina, podnio je 22. novembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Ps 026537 10 Rev od 8. septembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba radi isplate određenog novčanog iznosa na ime isporučene robe. U toku postupka je utvrđeno da je apelantovo potraživanje zastarjelo, budući da je tužba podnesena po proteku trogodišnjeg roka zastarjelosti u smislu člana 374. u vezi sa čl. 360. i 361. Zakona o obligacionim odnosima.

4. AP-4952/11 Slobodanka Stajić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Doboja, podnijela je 26. decembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000079 09 Rev od 17. novembra 2011. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 21. marta 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantičina tužba radi isplate određenog novčanog iznosa na ime duga za izvršene pravne usluge – zastupanje tužene u sporu pred sudom. U toku postupka je utvrđeno da apelantica izvedenim dokazima nije dokazala osnovanost svog zahtjeva po ispostavljenom troškovniku.

5. AP-5006/11 Stevo Prodanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kozarske Dubice, kojeg zastupa Ranko Trivić, advokat iz Kozarske Dubice, podnio je 28. decembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 77 0 P 003168 11 Gž od 29. septembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba radi isplate određenog novčanog iznosa na ime duga za dio kupoprodajne cijene kamiona i kupoprodajne cijene šljunka. U toku postupka je utvrđeno da apelant izvedenim dokazima nije dokazao sporne činjenice da mu je tuženi ostao dužan određeni novčani iznos na ime kupoprodajne cijene kamiona, kao ni činjenice da je tuženom isporučio šljunak u određenoj količini i da je tuženi ostao dužan određeni novčani iznos za isporučeni šljunak.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4396/11.

Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4396/11 (S. S.,USM Oesterreich… | Sudska praksa | Aktio