Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4433/11 (B. B.,V. B.,M. S.,R. K.,A. K.,S.O.)
Odluka donesena 12. 02. 2014.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4433/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 02. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. februara 2014. godine, u predmetu broj AP-4433/11, rješavajući apelacije Besim Buljubašića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Besim Buljubašić protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 001591 09 UVP od 14. jula 2011.
godine;
Vasilije Bojić protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 U 002443 11 U od 31. oktobra 2011. godine;
Muhamed Starčević protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 002124 09 UVP od 30. septembra 2011. godine;
Radmilo Kondić protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 U 005547 10 U od 26. oktobra 2011. godine;
Ahmet Karajbić protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 04 0 U 000177 09 UVP od 23. septembra 2011. godine;
S.O. protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 005735 10 U od 18. novembra 2011. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-4433/11 Besim Buljubašić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Doboja, podnio je 17. novembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 001591 09 UVP od 14. jula 2011. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijena tužba apelanta koju je podnio protiv akta upravnog organa u predmetu ostvarivanja prava na starosnu penziju. Naime, u predmetnoj upravnoj stvari je utvrđeno da apelant ispunjava uslove za ostvarivanje prava na starosnu penziju u smislu Uredbe o stjecanju prava na starosnu penziju pod povoljnijim uslovima pripadnika bivše Vojske Federacije Bosne i Hercegovine i državnih službenika i namještenika bivšeg Federalnog ministarstva odbrane. S tim u vezi je zatim navedeno da su upravni organi pravilno postupili kada su donijeli privremeno rješenje u apelantovom slučaju kojim mu je visina penzije utvrđena u akontativnom iznosu, budući da iz spisa predmeta nije bilo moguće utvrditi penzijski osnov na osnovu kojeg bi se utvrdila visina penzije.
2. AP-4655/11 Vasilije Bojić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, podnio je 7. decembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 U 002443 11 U od 31. oktobra 2011. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijena tužba apelanta koju je podnio protiv akta upravnog organa u predmetu ponovnog određivanja invalidske penzije. Naime, u predmetnom postupku je konstatovano da je predmetna upravna stvar ranije riješena, odnosno da se radi o presuđenoj stvari budući da je neosnovan apelantov prigovor u konkretnom slučaju da je on podnio predmetni zahtjev za ponovno određivanje invalidske penzije iz razloga što se radi o novom dokazu i da je oštećen u pogledu utvrđenog penzijskog osnova za period 1982-1992. godine. S tim u vezi je istaknuto da je ovo pitanje ranije već u potpunosti raspravljeno kako u upravnom postupku, tako i u upravnom sporu.
3. AP-4728/11 Muhamed Starčević (u daljnjem tekstu: apelant), iz Tešnja, podnio je 14. decembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 002124 09 UVP od 30. septembra 2011. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijena tužba apelanta koju je podnio protiv akta upravnog organa u predmetu priznavanja prava na starosnu penziju. Naime, u predmetnom postupku je utvrđeno da apelant nije dokazao da ispunjava uslove za ostvarivanje prava na starosnu penziju u smislu odredbe člana 1. stav 2. alineja treća Uredbe o stjecanju prava na starosnu penziju pod povoljnijim uslovima pripadnika bivše Vojske Federacije Bosne i Hercegovine i državnih službenika i namještenika bivšeg Federalnog ministarstva odbrane, budući da tokom trajanja cijelog upravnog postupka nije isticao da je bio komandant bataljona, odnosno da je tu dužnost obavljao u ratu niti je prilagao bilo kakve dokaze o tome. Dalje je navedeno da je tu činjenicu apelant istakao tek u tužbi, ali za to nije priložio nikakve dokaze osim zahtjeva koji je predao nadležnom ministarstvu.
4. AP-4738/11 Radmilo Kondić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Prijedora, podnio je 14. decembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 U 005547 10 U od 26. oktobra 2011. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je tužba apelanta koju je podnio protiv akta upravnog organa u predmetu ostvarivanja prava na starosnu penziju. Naime, u predmetnom postupku je utvrđeno da su neosnovani apelantovi navodi u pogledu načina utvrđivanja penzijskog osnova za određivanje njegove starosne penzije u smislu odredbi čl. 78. i 78. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju RS. S tim u vezi je zaključeno da su, također, neosnovani i navodi apelanta da je u konkretnom slučaju došlo do nepravilnog i nezakonitog umanjenja osnovica osiguranja za apelanta u odnosu na njegove plate.
5. AP-4790/11 Ahmet Karajbić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Zavidovića, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija „Mujarić & Gagula“ iz Sarajeva, podnio je 19. decembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 04 0 U 000177 09 UVP od 23. septembra 2011. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijena apelantova tužba koju je podnio protiv akta upravnog organa u predmetu ostvarivanja prava na starosnu penziju. Naime, u predmetnom postupku je utvrđeno da apelant, u vrijeme podnošenja zahtjeva za priznanje predmetnog prava, nije ispunjavao uslove za priznanje istog po opštim propisima, već da mu je to pravo priznato u skladu sa odredbom člana 52. stav 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju FBiH kao radniku Ministarstva unutrašnjih poslova. S tim u vezi je zaključeno da je penzijski osnov utvrđen primjenom odredbe stava 2. navedenog člana Zakona prema kojoj se kao osnov uzima prosječni čisti lični dohodak ostvaren u kalendarskoj godini prije ostvarivanja navedenog prava, tj. 1997. godine u konkretnom slučaju.
6. AP-4844/11 S.O. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Šerića-Općina Živinice, kojeg zastupa Zurijeta Salkanović, advokat iz Živinica, podnio je 21. decembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 005735 10 U od 18. novembra 2011. godine. Apelant je dopunio apelaciju 17. avgusta 2012. godine i 21. januara 2013. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijena tužba apelanta koju je podnio protiv akta upravnog organa u predmetu ostvarivanja prava iz invalidskog osiguranja. Naime, u predmetnom postupku je apelantu utvrđena II kategorija invalidnosti, te priznato pravo na raspoređivanje/zaposlenje na drugom odgovarajućem poslu, kao i pravo na odgovarajuću naknadu plaće. S tim u vezi je zaključeno da je kategorija apelantove invalidnosti utvrđena u smislu relevantnih odredaba Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju FBiH (čl. 29., 73., 74. i 75.) bez obzira na činjenicu da li je ta invalidnost uzrokovana povredom na radu ili bolešću, zbog čega uzrok nastanka apelantove invalidnosti u konkretnom slučaju nije od značaja za rješavanje predmetne upravne stvari.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4433/11.
Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama, apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić