Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4439/11 (Z. K.,R. L.,Č. J.,H. Č., A. M., D. H., H. D. i A. M.)

Odluka donesena 12. 02. 2014.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4439/11

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 02. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. februara 2014. godine, u predmetu broj AP-4439/11, rješavajući apelacije Zdenka Krtalića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Zdenko Krtalić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 023442 10 Rev od 19. jula 2011.

godine;

Radoje Lalović, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 92 0 P 000264 09 Rev od 8. septembra 2011. godine;

Čedomir Janjušević, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000629 10 Rev od 11. oktobra 2011. godine;

Hajrudin Čamdžić, Ana Marković, Dino Huseinspahić, Hidreta Direk i Ankica Mijatović, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 006189 10 Rev od 17.

novembra 2011. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-4439/11 Zdenko Krtalić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Z.O.U. Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara, podnio je 14. novembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 023442 10 Rev od 19. jula 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, između ostalog, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da mu nije prestao radni odnos kod tuženog na poslovima vozača pekare i da mu se isplate neisplaćene plaće za određeni vremenski period u određenim novčanim iznosima, sve pobliže precizirano u izreci prvostepene presude. Vrhovni sud je u obrazloženju presude istakao da su nižestepeni sudovi na osnovu pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja pravilno izveli pravni zaključak da je apelantu radni odnos kod tuženog prestao 26. januara 1995. godine u smislu odredbe člana 75. stav 1. točka 1. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa. Naime, zasnivanjem radnog odnosa u vlastitoj firmi apelantu je prestao radni odnos kod tuženog, te se on prema tome ne može smatrati zaposlenikom na čekanju u smislu člana 143. Zakona o radu.

2. AP-4710/11 Radoje Lalović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Milića, podnio je 9. decembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 92 0 P 000264 09 Rev od 8. septembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom uvažena je žalba tuženog pa je presuda Osnovnog suda u Vlasenici od 29. oktobra 2008. godine ukinuta u dijelu kojim je poništeno kao nezakonito rješenje tuženog od 27. decembra 2005. godine, kojim je apelantu dat otkaz ugovora o radu od 11. februara 2004. godine i tužba je u tom dijelu odbačena, dok je navedena presuda preinačena u dijelu kojim je obavezan tuženi da izvrši obavezu iz člana 4. alineja 2. Sporazuma o otpremnini od 30. decembra 2005. godine, tako što će apelanta vratiti u radni odnos na radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima i nadoknaditi mu na ime izgubljenih plata za određeni period određeni novčani iznos, pobliže preciziran u izreci prvostepene presude, te uplatiti doprinose za PIO i socijalno osiguranje, tako što je tužbeni zahtjev u tom dijelu odbijen kao neosnovan. Predmetna odluka je u jednom dijelu donesena u smislu odredbe člana 118. Zakona o radu, dok je u drugom dijelu Vrhovni sud, između ostalog, naveo da član 4. alineja 2. Sporazuma o otpremnini od 30. decembra 2005. godine predstavlja izjavu apelanta o uslovu pod kojim on isti potpisuje, a ta odredba ne sadrži bilo kakvu obavezu tuženog, tako da je i po ocjeni tog suda zahtjev za vraćanje apelanta na posao neosnovan.

3. AP-4978/11 Čedomir Janjušević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Avtovca, podnio je 23. decembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000629 10 Rev od 11. oktobra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, između ostalog, djelimično je usvojen, odnosno odbijen tužbeni zahtjev apelanta za isplatu neisplaćenih iznosa na ime plata, boračkog dodatka, regresa, toplog obroka, zimnice i ogrjeva u određenom vremenskom periodu, sve pobliže precizirano u izreci prvostepene presude. Naime, Vrhovni sud je naveo da su na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo.

4. AP-4982/11 Hajrudin Čamdžić, Ana Marković, Dino Huseinspahić, Hidreta Direk i Ankica Mijatović (u daljnjem tekstu: apelanti) svi iz Zenice, koje zastupa Alica Zećo, advokat iz Mostara, podnijeli su 26. decembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 006189 10 Rev od 17. novembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev kojim su apelanti tražili da se tuženi obaveže da im isplati na ime razlike plaća i doprinosa na plaće za određene vremenske periode određene novčane iznose, sve pobliže precizirano u izreci prvostepene presude. Predmetna odluka je donesena u smislu odredbe člana 105. Zakona o radu.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4439/11.

Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4439/11 (Z. K.,R. L.,Č. J.,H. Č., A. M… | Sudska praksa | Aktio