Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4675/11 (I. D.,R. R. i R.Š.)
Odluka donesena 12. 02. 2014.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4675/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 02. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. februara 2014. godine, u predmetu broj AP-4675/11, rješavajući apelacije Ismete Džibrić i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Ismeta Džibrić, protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 P 003274 09 Gž od 23. septembra 2011. godine;
Rasim Ramić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 Rs 000585 10 Rev od 27. septembra 2011.
godine;
R.Š., protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 000390 11 Gž od 21. septembra 2011. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-4675/11 Ismeta Džibrić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Lukavca, podnijela je 7. decembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 P 003274 09 Gž od 23. septembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, između ostalog, odbijena je apelantica sa tužbenim zahtjevom kojim je tražila da se poništi odluka Školskog odbora tužene od 20. jula 2007. godine kojom je odbijen prigovor apelantice u vezi ocjenjivanja njenog rada i zaključak od 12. novembra 2007. godine, zatim, da se utvrdi da ona ima pravo na izbor u više zvanje nastavnik-savjetnik, počev od 18. juna 2007. godine, te da se naloži tuženoj da donese rješenje o izboru u navedeno zvanje, kao i da se naloži tuženoj da joj na ime naknade materijalne štete, zbog manje isplaćene plaće i nedonošenja rješenja o izboru u pomenuto zvanje, isplati određeni novčani iznos. Kantonalni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, istakao da je pravilnom primjenom relevantnih odredbi Pravilnika o ocjenjivanju rada i sticanja višeg zvanja nastavnika, profesora i stručnih saradnika u osnovnim i srednjim školama, te predškolskim ustanovama i domovima učenika, Pravila tužene, te Zakona o osnovnom obrazovanju i odgoju, odlučio kao u izreci presude.
2. AP-4701/11 Rasim Ramić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tomislavgrada, kojeg zastupa Tomislav Baković, advokat iz Tomislavgrada, podnio je 12. decembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 Rs 000585 10 Rev od 27. septembra 2011. godine. Apelant je dopunio apelaciju 22. oktobra 2013. godine. U konkretnom slučaju, radi utvrđenja i isplate novčanih potraživanja iz radnog odnosa, osporenom konačnom odlukom obavezan je tuženi da apelantu isplati naknadu plaće u određenom novčanom iznosu za period od 1. augusta 1993. godine do 5. maja 2000. godine, kao i da mu za taj period uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje kod nadležnog Fonda PIO, dok je apelant odbijen sa viškom tužbenog zahtjeva koji se odnosio na utvrđenje postojanja diskriminacije od strane tuženog u ostvarenju njegovog prava na rad zbog nacionalnog porijekla i vjerske pripadnosti, zatim, vraćanja na poslove použavanja uzice i uspostavu svih prava iz radnog odnosa, kao i na isplatu naknada plaće u traženim iznosima. Vrhovni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da kako iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da je apelant bio zaposlenik tuženog do 31. jula 1993. godine i da od tada ima status zaposlenika na čekanju (stav 2. člana 143. Zakona o radu), to su nižestepeni sudovi pravilno predmetni slučaj rješavali primjenom odredbe člana 143. Zakona o radu, te zbog toga nije bilo od značaja utvrđivati iz kojih razloga je apelantu prestao radni odnos kod tuženog, jer je intencija zakonodavca bila da svi koji su do stupanja na snagu navedenog zakona ostali bez posla, budu vraćeni na posao, pogotovo ako je razlog ostajanja bez posla rat i ratna dešavanja. Nadalje, istaknuto je da je apelantu radni odnos kod tuženog prestao temeljem odredbe člana 143. stav 4. Zakona o radu po sili zakona, 5. maja 2000. godine, pošto u zakonom propisanom roku nije pozvan na rad kod tuženog poslodavca. Također, Vrhovni sud je konstatovao da apelant tokom postupka nije dokazao da ga je poslodavac u roku od šest mjeseci po stupanju na snagu Zakona o radu pozvao na rad zbog diskriminacije po bilo kom osnovu, niti da je u roku od jedne godine od vremena kada je apelantu radni odnos prestao u smislu stava 4. člana 143. Zakona o radu, zaposlio drugo lice (član 143. stav 8. Zakona o radu), iste kvalifikacije ili stepena stručne spreme. Shodno tome, Vrhovni sud je naglasio da su nižestepeni sudovi pravilno odlučili kada su odbili apelanta sa tužbenim zahtjevom za utvrđenje da je diskriminiran u ostvarenju prava na rad zbog nacionalnog porijekla i vjerske pripadnosti.
3. AP-4840/11 R.Š. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Azra Balta, advokat iz Sarajeva, podnio je 19. decembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 000390 11 Gž od 21. septembra 2011. godine. Apelant je dopunio apelaciju više puta. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, između ostalog, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta za poništenje odluka tužene (prvostepene i drugostepene) o izboru kandidata Š.N. na poziciju broj 1 - šef CEN-a, po konkursu objavljenom u listu „Dnevni avaz“ od 10. oktobra 2008. godine. Sud Bosne i Hercegovine je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da samo navođenje činjenica da je Š.N. izabran na poziciju broj 1. jer je po nacionalnosti Hrvat, a ne zato što je ispunjavao kako opće tako i posebne uslove bez izvođenja dokaza da je takvim ponašanjem tužena kao poslodavac u odnosu na apelanta izvršila diskriminaciju, nije i dokazana tvrdnja na kojoj se zasniva tužbeni zahtjev.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4675/11.
Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić