Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4942/11 (G.Š.,„Prevoz putnika“ d.o.o. Zavidovići)

Odluka donesena 12. 02. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4942/11

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 02. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. februara 2014. godine, u predmetu broj AP-4942/11, rješavajući apelacije G.Š. i „Prevoz putnika“ d.o.o. Zavidovići, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

G. Š. protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 031915 11 GŽ od 29. septembra 2011. godine;

„Prevoz putnika“ d.o.o. Zavidovići protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 RS 000566 10 REV od 27. septembra 2011. godine;

„Prevoz putnika“ d.o.o. Zavidovići protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 42 0 P 000900 10 REV od 11. oktobra 2011. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-4942/11 G.Š. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banje Luke, kojeg zastupa Mila Baltić, advokat iz Banje Luke, podnio je 23. decembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 031915 11 GŽ od 29. septembra 2011. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je, između ostalog, odbijen tužbeni zahtjev apelanta koji je podnio radi zaštite prava iz radnog odnosa (isplata razlike plaće obračunate za vrijeme otkaznog roka i isplata otpremnine zbog prestanka radnog odnosa). Naime, u predmetnom parničnom postupku je, u odnosu na zahtjev za isplatu razlike plaće, utvrđeno da umanjenje satnice od strane tuženog do ugovorenog procenta od 20% za utuženi period (u vrijeme otkaznog roka) nije umanjenje osnovne plate protivno Kolektivnom ugovoru tuženog, budući da satnica kao takva u konkretnom slučaju nije ugovorena u fiksnom iznosu. S tim u vezi je dalje navedeno da je odredbom članom 7. navedenog Kolektivnog ugovora dato ovlaštenje tuženom da najnižu satnicu na mjesečnom nivou može uvećavati ili umanjivati za 20% pojedinačnom odlukom u ovisnosti od ispunjenja realizacije proizvodnje. Slijedom navedenog stava u pogledu isplate plaće je zaključeno da u predmetnoj pravnoj stvari nije došlo ni do pogrešnog obračuna i isplate otpremnine apelantu.

2. AP-5026/11 „Prevoz putnika“ d.o.o. Zavidovići (u daljnjem tekstu: apelant), iz Zavidovića, kojeg zastupa Arnaut Kočiz, advokat iz Zenice, podnio je 29. decembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 RS 000566 10 REV od 27. septembra 2011. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je djelimično usvojen tužbeni zahtjev tužitelja, te apelant obavezan na isplatu potraživanja iz radnog odnosa tužitelju (razlika plaće, razlika toplog obroka, razlika regresa). Također, apelant je obavezan da naknadi troškove postupka. Naime, u predmetnom parničnom postupku je zaključeno da je neosnovano pozivanje apelanta da se na njega, kao društvo sa isključivim privatnim kapitalom, ne primjenju odredbe Općeg kolektivnog ugovora iz 2005. godine u pogledu isplate predmetnih potraživanja iz radnog odnosa za period nakon stupanja na snagu navedenog Općeg kolektivnog ugovora, budući da su tim ugovorom obuhvaćeni svi poslodavci bez obzira na strukturu kapitala. U tom smislu je Vrhovni sud istakao da su neosnovane apelantove tvrdnje da tužitelju ne duguje ništa i, s tim u vezi, njegovo pozivanje na novi Kolektivni ugovor o pravima poslodavaca i zaposlenika u oblasti prometa za teritoriju FBiH iz 2007. godine.

3. AP-5027/11 „Prevoz putnika“ d.o.o. Zavidovići (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zavidovića, kojeg zastupa Arnaut Kočiz, advokat iz Zenice, podnio je 29. decembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 42 0 P 000900 10 REV od 11. oktobra 2011. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je djelimično usvojen tužbeni zahtjev tužitelja, te apelant obavezan na isplatu potraživanja iz radnog odnosa tužitelju (razlika plaće, razlika toplog obroka, razlika regresa). Također, apelant je obavezan da naknadi troškove postupka. Naime, u predmetnom parničnom postupku je zaključeno da je neosnovano pozivanje apelanta da se na njega, kao društvo sa isključivim privatnim kapitalom, ne primjenju odredbe Općeg kolektivnog ugovora iz 2005. godine u pogledu isplate predmetnih potraživanja iz radnog odnosa za period nakon stupanja na snagu navedenog Općeg kolektivnog ugovora, budući da su tim ugovorom obuhvaćeni svi poslodavci bez obzira na strukturu kapitala. U tom smislu je Vrhovni sud istakao da su neosnovane apelantove tvrdnje da tužitelju ne duguje ništa i, s tim u vezi, njegovo pozivanje na novi Kolektivni ugovor o pravima poslodavaca i zaposlenika u oblasti prometa za teritoriju FBiH iz 2007. godine.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4942/11.

Apelacioni navodi U navedenim apelacijama, apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u postupcima, koji su okončani osporenim odlukama, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama u pojedinačnim apelacijama, odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4942/11 (G.Š.,„Prevoz putnika“ d.o.o… | Sudska praksa | Aktio