Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5184/13 (E. K. iz Sarajeva, S. K. iz Goražda, E. K. iz Visokog, A. Ć. iz Goražda, S. Č. iz Bugojna, S. B. iz Cazina i drugi)

Odluka donesena 12. 02. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Građanski postupak
  • Otpremnina
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5184/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 02. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. februara 2014. godine, u predmetu broj AP 5184/13, rješavajući apelacije Edina Konaka i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Edina Konaka, Senada Korde, Envera Kaljuna, Admira Ćame, Semina Čurića, Samira Baltića, Nadira Džinovića, Ahmeta Huseinbašića, Huseta Kovačevića, Željka Klepića, Ive Kobaša, Jure Jurića, Jasmina Gorana, Velhermine Hadžibegić, Fahrudina Hodžića, Elvira Kovačevića, Dragana Jakeševića, Slavka Jurkića, Marija Jurčevića, Zehrudina Ikanovića, Jedinka Ilijaševića, Marinka Brnade, Sulejmana Biče, Amira Čičke, Andrije Blaževića, Mirsada Bjelića, Mustafe Beganovića, Mufida Ademovića, Sauda Aganovića, Mije Antičevića, Predraga Brezovca, Azira Čičke, Husejina Čauševića, Suvada Hasovića, Senaida Imamovića, Rizve Junuzovića, Bobana Dune, Antuna Dragičevića, Nedžada Čajlakovića, Esada Delića, Muniba Dostovića, Nedžada Čolomana, Emila Imamovića, Dževada Ibrahimovića, Mevlida Imširevića, Samira Karamovića, Dedage Korajkića, Mirsada Kovača, Dževada Lemeša, Dževada Lipovca, Željka Lovrića, Ermina Velića, Miralema Zukobašića, Zahira Vajzovića, Eldara Zirića, Hazima Zalihića, Sakiba Zejnilovića, Željka Krole, Rasima Čatakovića i Tadije Lijovića podnesene protiv:

- rješenja i presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 P 007085 13 Gž od 16. oktobra 2013. godine i S1 3 P 007085 11 P od 1. jula 2013. godine, S1 3 P 007661 13 Gž od 14. oktobra 2013. godine i S1 3 P 007661 11 P od 12. juna 2013. godine, S1 3 P 007621 13 Gž od 16. oktobra 2013. godine i S1 3 P 007621 11 P od 29. maja 2013.

godine, S1 3 P 007631 13 Gž od 14. oktobra 2013. godine i S1 3 P 007631 11 P od 12. juna 2013. godine, S1 3 P 006698 13 Gž od 16.

oktobra 2013. godine i S1 3 P 006698 11 P od 27. maja 2013. godine, S1 3 P 007252 13 Gž od 16. oktobra 2013. godine i S1 3 P 007252 11 P od 3. juna 2013. godine, S1 3 P 007207 13 Gž od 16. oktobra 2013.

godine i S1 3 P 007207 11 P od 3. maja 2013. godine, S1 3 P 006917 13 Gž od 17. oktobra 2013. godine i S1 3 P 006917 11 P od 11. jula 2013. godine, S1 3 P 007619 13 Gž od 17. oktobra 2013. godine i S1 3 P 007619 11 P od 5. avgusta 2013. godine, S1 3 P 006734 13 Gž 2 od 23. oktobra 2013. godine i S1 3 P 006734 12 P 2 od 11. jula 2013.

godine, S1 3 P 006940 13 Gž od 23. oktobra 2013. godine i S1 3 P 006940 11 P od 4. jula 2013. godine, S1 3 P 007205 13 Gž od 23.

oktobra 2013. godine i S1 3 P 007205 11 P od 2. avgusta 2013.

godine, S1 3 P 006666 13 Gž od 23. oktobra 2013. godine i S1 3 P 006666 11 P od 2. avgusta 2013. godine, S1 3 P 006648 13 Gž 2 od 23. oktobra 2013. godine i S1 3 P 006648 12 P 2 od 6. juna 2013.

godine, S1 3 P 007186 13 Gž od 23. oktobra 2013. godine i S1 3 P 007186 11 P od 5. avgusta 2013. godine, S1 3 P 007255 13 Gž od 23.

oktobra 2013. godine i S1 3 P 007255 11 P od 26. jula 2013. godine, S1 3 P 007043 13 Gž od 23. oktobra 2013. godine i S1 3 P 007043 11 P od 2. avgusta 2013. godine, S1 3 P 006570 13 Rev od 26. avgusta 2013. godine i S1 3 P 006570 13 Gž od 4. marta 2013. godine, S1 3 P 006709 13 Rev od 26. avgusta 2013. godine i S1 3 P 006709 13 Gž od 4. marta 2013. godine, S1 3 P 06765 13 Gž od 4. novembra 2013.

godine i S1 3 P 006765 11 P od 21. maja 2013. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. Edin Konak iz Sarajeva, Senad Korda iz Goražda, Enver Kaljun iz Visokog, Admir Ćamo iz Goražda, Semin Čurić iz Bugojna, Samir Baltić iz Cazina, Nadir Džinović iz Gradačca, Ahmet Huseinbašić iz Banovića, Huse Kovačević iz Cazina, Željko Klepić iz Bugojna, Ivo Kobaš iz Orašja, Juro Jurić iz Srebrenika-Špionice, Jasmin Goran iz Turbeta, Velhermina Hadžibegić iz Banovića, Fahrudin Hodžić iz Srebrenika, Elvir Kovačević iz Travnika, Dragan Jakešević iz Jajca, Slavko Jurkić iz Novog Travnika, Marijo Jurčević iz Bugojna, Zehrudin Ikanović iz Lukavca, Jedinko Ilijašević iz Kiseljaka, Marinko Brnada iz Viteza, Sulejman Bičo iz Sarajeva, Amir Čičko iz Tarčina, Andrija Blažević iz Uskoplja, Mirsad Bjelić iz Lukavca, Mustafa Beganović iz Cazina, Mufid Ademović i Saud Aganović iz Sarajeva, Mijo Antičević iz Kiseljaka, Predrag Brezovac iz Sarajeva, Azir Čičko iz Tarčina, Husejin Čaušević iz Olova, Suvad Hasović iz Goražda, Senaid Imamović iz Tuzle, Rizvo Junuzović iz Teočaka, Boban Duno iz Kiseljaka, Antun Dragičević iz Žepča, Nedžad Čajlaković iz Teočaka, Esad Delić i Munib Dostović iz Banovića, Nedžad Čoloman iz Zenice, Emil Imamović iz Jablanice, Dževad Ibrahimović iz Kalesije, Mevlid Imširević iz Bihaća, Samir Karamović iz Vražića, Dedaga Korajkić iz Teočaka, Mirsad Kovač iz Zavidovića, Dževad Lemeš iz Visokog, Dževad Lipovac iz Konjica, Željko Lovrić iz Žepča, Ermin Velić iz Breze, Miralem Zukobašić iz Sarajeva, Zahir Vajzović iz Seoca, Eldar Zirić iz Bihaća, Hazim Zalihić iz Buturović Polja, Sakib Zejnilović iz Banovića, Željko Krolo iz Livna, Rasim Čataković iz Cazina i Tadija Lijović iz Livna (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Senka Nožica, advokat iz Sarajeva, podnijeli su u periodu od 19. decembra 2013. godine do 3. januara 2014. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja i presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) navedenih u izreci ove odluke.

2. Predmetne apelacije su evidentirane pod slijedećim brojevima: AP 5184/13, AP 5185/13, AP 5186/13, AP 5187/13, AP 5188/13, AP 5189/13, AP 5190/13, AP 5214/13, AP 5215/13, AP 5249/13, AP 5250/13, AP 5251/13, AP 5252/13, AP 5253/13, AP 5254/13, AP 5255/13, AP 5256/13, AP 5350/13 i AP 13/14. Dakle, ukupno je podneseno 19 apelacija, ali, s obzirom da se apelacije odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 5184/13.

3. Ustavni sud je odlukom broj AP 1646/11 od 10. decembra 2013. godine, između ostalih odbacio i apelacije Ermina Velića, Miralema Zukobašića, Zahira Vajzovića, Eldara Zirića, Hazima Zalihića i Sakiba Zejnilovića kao preuranjene, s obzirom da je bio u toku postupak revizionim vijećem Suda BiH po izjavljenim revizijama apelanata protiv drugostepenih presuda. Ustavni sud je u navedenoj odluci apelante uputio da nakon donošenja odluka, bez obzira na vrstu i razloge tih odluka, imaju mogućnost da ponovo podnesu apelacije u kojima su, u smislu člana 19. stav 3. Pravila Ustavnog suda, dužni na propisanom obrascu apelacije navesti i odluku Ustavnog suda kojom je njihova apelacija odbačena kao preuranjena, što su apelanti i učinili te su podnijeli apelaciju (AP 5350/13) protiv osporenih rješenja i presuda Suda BiH navedenih u izreci ove presude.

4. Apelanti su 2011. i 2012. godine tužbama pokrenuli parnične postupke protiv Bosne i Hercegovine – Ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: tužena) radi isplate otpremnine zbog odlaska u prijevremenu starosnu penziju.

5. Odlučujući o tužbenim zahtjevima apelanata Sud BiH je donio presude kojima je odbio kao neosnovane njihove tužbene zahtjeve kojima su tražili isplatu otpremnina i zakonskih zateznih kamata u iznosima bliže navedenim u izreci presuda, te je obavezao apelante da tuženoj solidarno naknade troškove postupka, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja. Sud BiH se u obrazloženjima presuda pozvao na odredbe člana 1. Zakona o izmjenama i dopuni Zakona o službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 42/12) kojim je propisano da se briše član 48. stav (4) Zakona o službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 88/05, 53/07, 59/09 i 74/10), dok je članom 2. stav 1. istog zakona prispisano da se iza člana 48. dodaje se novi član 48.a) koji glasi: (1) Izuzetno, na prijedlog Ministarstva odbrane, vojnik koji je najmanje dvije godine do 23.12.1995. bio pripadnik Armije Republike Bosne i Hercegovine ili Hrvatskog vijeća odbrane ili Vojske Republike Srpske, a koji je na dan 1.1.2010. bio u vojnoj službi, i kojem, shodno članu 101. stav (1) tačka c) ovog zakona, služba prestaje, u skladu s ovim zakonom ima pravo na status i primanja po tom osnovu, na način kako su ta prava entitetskim propisima regulirana za srodne kategorije, a stavom 4. je propisano da sva prava koja su ostvarivala lica u skladu s dosadašnjom odredbom člana 48. stav (4) prestaju da važe danom primjene ovog zakona. Osim toga, Sud BiH se pozvao na član 1. Zakon o dopunama Zakona o službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 74/10), kojim je propisano da u Zakonu o službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 88/05, 53/07 i 59/09) u članu 48. (Izuzeci za sticanje prijevremene i starosne penzije) iza stava (3) dodaje se novi stav (4) koji glasi: Izuzetno, na prijedlog Ministarstva odbrane BiH, pravo na prijevremenu starosnu penziju stiže, bez obzira na godine života i penzijskog staža, vojnik koji je najmanje dvije godine do 23.12.1995. godine bio pripadnik Armije Republike Bosne i Hercegovine, Hrvatskog vijeća odbrane ili Vojske Republike Srpske, a koji se na dan 1.1.2010. godine nalazio u vojnoj službi, te mu, zbog nemogućnosti produženja, služba prestaje u skladu s ovim zakonom. Nadalje, Sud BiH je ukazao na to da prema odredbama člana 46. Zakona o platama i naknadama i institucijama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 50/08: u daljnjem tekstu: Zakon o platama) zaposleni u institucijama Bosne i Hercegovine ima pravo na otpremninu prilikom odlaska u penziju u visini svojih šest ostvarenih neto plaća, isplaćenih u prethodnih šest mjeseci ili šest prosječnih mjesečnih netoplaća iz prethodne godine u Bosni i Hercegovini, ako je to za njega povoljnije. Sud BiH je naveo da je članom 173. stav 1. Zakona o službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine propisano da djelatnoj vojnoj osobi služba prestaje: a) istekom ugovornog roka o prijamu u službu, ako se ugovor ne produlji; n) stjecanjem uvjeta za mirovinu.

6. Sud BiH je naveo da je u konkretnom slučaju nesporno da je apelantima temeljem Naredbi ministra odbrane BiH prestala vojna služba zaključno sa 28. februarom, 17. junom, 31. avgustom i 31. decembrom 2010. godine i 28. februarom 2011. godine, zbog isteka ugovornog roka o prijemu u vojnu službu, te nemogućnosti produženja službe, da su apelanti do 2010. godine imali status profesionalih vojnih lica u Oružanim snagama BiH, te da su do 23. decembra 1995. godine najmanje dvije godine bili pripadnici Armije BiH, HVO-a ili Vojske RS, te da su ostvarili pravo na prijevremenu starosnu penziju shodno članu 48. stav 4. Zakona o službu u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine. Sud BiH je odbio prigovor nedostatka pasivne legitimacije tužene kao neosnovan, jer je predmet konkretnog tužbenog zahtjeva naplata novčanog iznosa na ime otpremnine, te da otpremnine predstavljaju pravni institut iz oblasti radnog prava u smislu da pod određenim zakonom ispunjenim uslovima poslodavac ima obavezu da zaposleniku isplati otpremninu u vidu novčanog iznosa u visini koja se u svakom konkretnom slučaju utvrđuje. Cijeneći okolnost da su apelanti u konkretnom slučaju kao tuženu označili Bosnu i Hercegovinu, odnosno Ministarstvo odbrane BiH, čiji su bili zaposlenici, Sud BiH je zaključio da su apelanti u ovoj pravnoj stvari tačno i ispravno označili tuženu, odnosno da je tužena pasivno legitimisana. Međutim, prema stavu Suda BiH, apelantima ne pripada pravo na naplatu novčanog iznosa na ime otpremnine radi odlaska u penziju. S tim u vezi, Sud BiH je istakao da je pravo na naplatu novčanog iznosa na ime otpremnine normirano citiranim članom 46. Zakona o platama, u kojem su utvrđena dva kumulativna uslova koja pojedinac mora ispuniti da bi ostvario pravo na otpremninu prilikom odlaska u penziju, tj. uslov da je to lice zaposlenik u institucijama Bosne i Hercegovine, te da iz statusa zaposlenika odlazi u penziju, odnosno da mu status zaposlenika, tj. ugovor o radu, prestaje zbog ispunjavanja uslova za ostvarivanje prava na penziju. U odnosu na prvi uslov, Sud BiH je istakao da je svim apelantima prestala vojna služba zbog isteka ugovornog roka o prijemu u vojnu službu, tj, istekao ugovora o radu koji su bili zaključeni do eksplicitno određenog datuma, pa nakon toga apelanti više nisu bili zaposlenici tužene. Sud BiH je naročito istakao činjenicu da u slučaju apelanata nije došlo do prestanka vojne službe zbog sticanja uslova za penziju, kako je propisano članom 173. stav 1. tačka n., nego isključivo zbog isteka ugovora o radu zaključenih na određeno vrijeme i nemogućnosti produžavanja tih ugovora, a kako je propisano članom 173. stav 1. tačka a. Kako je na ovakav način prestao odnos između apelanata kao zaposlenika i tužene kao poslodavca, prema ocjeni Suda BiH, tužena nije u obavezi da apelantima isplati otpremninu zbog sticanja uvjeta za prijevremenu penziju, bez obzira na odredbe Zakona o službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine kojima je dana mogućnost ostvarivanja prava na prijevremenu starosnu penziju. Nadalje, Sud BiH je naglasio da prema izmijenjenom, odnosno ukinutom članu 48. Zakona o službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine nesporno proizilazi da zakonodavna vlast nijednom odredbom pomenutog Zakona nije garantirala pravo na otpremninu vojnim licima kojima prestaje vojna služba zbog isteka roka na koji su imali zaključen ugovor o radu, nego isključivo zbog prestanka vojne službe zbog odlaska u penziju. Na koncu, Sud BiH je zaključio da u konkretnom slučaju nisu povrijeđene niti odredbe Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) koje se odnose na pravo na imovinu, tj. član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer samo uvjerenje apelanata da će uspjeti u sporu i ostvariti pravo na isplatu otpremnine ne predstavlja njihovo „legitimno očekivanje“, koje mora biti konkretnije i zasnovano na zakonskoj odredbi ili određenom pravnom aktu, niti apelanti imaju „ostvarivo potraživanje“ koje bi predstavljalo njihovu imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

7. Odlučujući po žalbama apelanata izjavljenim protiv prvostepenih presuda, Sud BiH u drugostepenom vijeću je donio presude navedene u izreci ove odluke kojima je odbio kao neosnovane njihove žalbe i potvrdio prvostepene presude. Sud BiH je istakao da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio relevantne činjenice za odlučivanje o tužbenim zahtjevima apelanata i, nakon provedenog postupka uz poštovanje procesnih odredbi, na tako utvrđeno činjenično stanje, u skladu sa odredbama materijalnog prava, donio pravilne odluke o neosnovanosti tužbenih zahtjeva apelanata za isplatu otpremenine. Sud BiH je naveo da otpremnina, kao autonomno pravo ustanovljeno u korist radnika kome radni odnos prestaje zbog ostvarivanja prava na penziju, pripada zaposlenima u institucijama BiH na osnovu odredbe člana 46. Zakona o platama, te Odluke o načinu i postupku ostvarivanja prava na otpremninu prilikom odlaska u penziju u institucijama BiH koju je donijelo Vijeće ministara BiH broj: VM-173/09 od 17. juna 2009. godine, dok profesionalna vojna lica na službi u Oružanim snagama BiH, pravo na otpremninu ostvaruju primjenom člana 77. Zakona o službi u oružanim snagama BiH na što upućuje član 16. Zakona o platama. Sud BiH je zaključio da, budući da navedene zakonske odredbe na identičan način regulišu pravo na otpremninu za profesionalna vojna lica kao i za zaposlenike u institucijama BiH, temeljenje zahtjeva na neodgovarajućoj odredbi, nije uticalo na primjenu materijalnog prava pri odlučivanju o utuženim pravima tužitelja. Kako se odredba člana 46. Zakona o platama ne primjenjuje kod utvrđivanja tužiteljevih prava na otpremninu, prema ocjeni Suda BiH, bez značaja je navod žalbe da pobijana presuda prema apelantima stvara nejednak tretman u primjeni navedenog člana. Nadalje, Sud BiH je ukazao na to da odredbe radnopravnog zakonodavstva po kojima apelanti ostvaruju pravo na otpremninu propisuju da pravo na otpremninu ostvaruju zaposlenici kojima radni odnos prestaje usljed sticanja prava na penziju, dok iz same svrhe naknade proizlazi da je ostvarivanje ovog prava uslovljeno razlogom prestanka radnog odnosa. Obzirom da se ova vrsta naknade ne može ostvariti ukoliko je radni odnos prestao iz drugih razloga, a ne zbog sticanja uslova za penziju, Sud BiH je zaključio da su neprihvatljivi žalbeni navodi apelanata da zakonske odredbe nisu postavile uslove i ograničenja u ostvarivanju tog prava. Sud BiH je naglasio da je nesporno da su apelanti naknadno ostvarili pravo na prijevremenu starosnu penziju na osnovu odredbe člana 48. stav 4. Zakona o dopunama Zakona o službi u oružanim snagama BiH, ali navedena odredba, iako ima retroaktivno dejstvo na prava iz penzionog osiguranja, ne može imati retroaktivno dejstvo na razloge prestanka službe apelanata niti može uticati na donošenje povoljnije odluke o tužbenim zahtjevima apelanata za isplatu otpremnine. Na koncu, Sud BiH je zaključio da su paušalni naovodi apelanata u žalbama, da su dovedeni u diskriminirajući položaj u odnosu na druga profesionalna vojna lica koja su ostvarila pravo na penzionisanje pod povoljnijim uslovima, obzirom da apelanti nisu dostavili dokaze na okolnost razloga prestanka vojne službe tih drugih lica u odnosu na koja se pozivaju na diskriminaciju, kao i da su neosnovani žalbeni navodi koji se odnose na povredu prava na imovinu apelanata iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

8. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Suština navoda o povredi ovih prava svodi se na tvrdnje apelanata o proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba Zakona o službi u oružanim snagama BiH i Zakona o platama od strane Suda BiH. Apelanti smatraju da, suprotno stavu Suda BiH, imaju pravo na sporne otpremnine shodno članu 46. Zakona o platama, jer navedena zakonska odredba ne postavlja nikakve uvjete ili ograničenja u vezi sa pravom na otpremninu, niti pravi razliku između pune starosne penzije, prijevremene starsne penzije i sl. Apelanti su istakli da im je radni odnos prestao zbog nemogućnosti produženja ugovora o radu nakon isteka ugovorenog roka, a što je bio jedan od uvjeta za sticanje prava na penziju u skladu sa članom 48. stav 4. Zakona o platama koji se primjenjivao u vrijeme kada je njima prestala vojna služba, zbog čega smatraju da je neodrživ stav Suda BiH da tužena nije obavezna da im isplati tražene otpremnine. U pojedinim predmetima apelanti su istakli da su oni „zaposlenici institucija Bosne i Hercegovine“ i da se njihov radnopravni status ne razlikuje od drugih „zaposlenika institucija Bosne i Hercegovine“, ali da je uprkos tome, Sud BiH napravio različit tretman apelanata po osnovu zaposlenja na način što im je uskratio pravo na otpremninu, zbog čega je došlo do povrede njihovih prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud zapaža da se, u konkretnom slučaju, suština apelacionih navoda odnosi na pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane Suda BiH koji je odbio tužbene zahtjeve apelanata za isplatu otpremnina povodom odlaska u penziju. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je u Odluci broj AP 405/13 od 16. maja 2013. godine (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) već razmatrao isto činjenično i pravno pitanje i zaključio da je Sud BiH u obrazloženju osporenih odluka dao dovoljno jasne i precizne razloge za svoje odlučenje kada je zaključio da apelantima ne pripada pravo na isplatu otpremnina povodom odlaska u penziju u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o izmjenama i dopuni Zakona o službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine, te da se iz obrazloženja osporenih odluka ne može zaključiti da je primjena pomenutih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. Osim toga, Ustavni sud je zaključio da apelanti osim paušalnih navoda nisu ponudili nikakve argumente u prilog tvrdnji o njihovoj navodnoj diskriminaciji. Stoga, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelacionih navoda poziva na obrazloženje i razloge navedene u pomenutoj odluci broj AP 405/13 od 16. maja 2013. godine.

11. S obzirom na navedeno, Ustavni sud iz istih razloga smatra da apelacioni navodi u konkretnom slučaju, vezani za kršenje ustavnih prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i iz člana 6. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, ne sadrže elemente koji bi ukazivali na to da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi zahtijevalo meritorno ispitivanje. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi apelanata očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5184/13 (E. K. iz Sarajeva, S. K. iz… | Sudska praksa | Aktio