Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-857/11 (JP Elektroprivreda BiH – Zavisno društvo Rudnici "Kreka" d.o.o. Tuzla,T. K. i Ministarstvo Finansija Kantona Sarajevo)

Odluka donesena 12. 02. 2014.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-857/11

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 02. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. februara 2014. godine, u predmetu broj AP-857/11, rješavajući apelacije JP Elektroprivreda BiH – Zavisno društvo Rudnici "Kreka" d.o.o. Tuzla i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

JP Elektroprivreda BiH – Zavisno društvo Rudnici "Kreka" d.o.o.Tuzla, protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 P 004525 08 GZ od 15. decembra 2010. godine;

Tuzlanski Kanton, protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 RS 000833 10 REV od 7. aprila 2011.

godine;

Ministarstvo Finansija Kantona Sarajevo, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 PS 069810 10 PZ od 15.

novembra 2011. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-857/11 JP Elektroprivreda BiH – Zavisno društvo Rudnici "Kreka" d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 24. februara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 P 004525 08 GZ od 15. decembra 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju naknadi materijalnu štetu nastalu zbog izvođenja radova na zemljištu i voćnim stablima u vlasništvu tužitelja u iznosima bliže navedenim u dipozitivu presude. U postupku je utvrđeno da je apelant vršenjem rudarskih radova i crpljenjem podzemnih voda prouzrokovao materijalnu štetu u vidu oštećenja i deformacija na zemljištu i voćnim stablima tužitelja, pa ga je sud obavezao da tužitelju naknadi štetu u skladu sa članom 173. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), prema kojem za štetu nastalu u vezi sa opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću, odgovara imalac opasne stvari, odnosno lice koje se bavi opasnom djelatnošću.

2. AP-3059/11 Tuzlanski Kanton (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kantonalno Pravobranilaštvo Tuzla, podnio je 29. jula 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 RS 000833 10 REV od 7. aprila 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi F.M. naknadi materijalnu štetu za oštećenje službenog vozila koje je nastalo usljed saobraćajne nesreće koju je prouzrokovao tuženi. U postupku je utvrđeno da je apelantovo potraživanje zastarjelo, budući da je od momenta saznanja za predmetni štetni događaj i počinioca štete (najkasnije od 1. aprila 2003. godine), do podnošenja tužbe sudu (15. maja 2006. godine) protekao rok od tri godine, koji je propisan članom 376. stav 1. ZOO.

3. AP-5020/11 Ministarstvo Finansija Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Pravobranilaštvo Kantona Sarajevo, podnio je 29. decembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 PS 069810 10 PZ od 15. novembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužena „Raiffeisen Bank BiH“ d.d. Sarajevo naknadi materijalnu štetu nastalu zbog povrede ugovora o komisionu, jer tužena u skladu sa pomenutim ugovorom nije preduzela odgovarajuće mjere i radnje radi naplate dospjelih potraživanja po kreditima datim trećem licu-korisniku kredita, zbog čega je apelant oštećen za iznose uloženih sredstava. U postupku je utvrđeno da su stranke zaključile 1997. godine ugovor o komisionu kojim se tuženi obavezao da će kao komisonar u svoje ime, a za račun apelanta, obavljati bankarske poslove po kreditima koji se odobravaju iz namjenski deponovanih sredstava pod uslovima koje odredi apelant. Također je utvrđeno da je članom 2. Anexa broj 2. pomenutog ugovora regulisano da tuženi kao banka ne odgovara za naplativost odobrenih kredita ni u redovnom postupku naplate, ni u slučajevima kada su pokrenuti sudski postupci za naplatu potraživanja. S tim u vezi, zaključeno je da apelant nije dokazao da je tuženi svojim radnjama namjerno ili nepažnjom prouzrokovao apelantu štetu na način naveden u tužbi, u smislu čl. 154 do 184. ZOO, zbog čega je njegov tužbeni zahtjev neosnovan. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 857/11.

Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

S obzirom na to da su u predmetnim apelacijama apelanti nosioci javne vlasti, ili imaju status javnog preduzeća, Ustavni sud podsjeća da oni ne uživaju zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja su se apelanti pozvali u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-857/11 (JP Elektroprivreda BiH – Zavisno… | Sudska praksa | Aktio