Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-74/11 (M. D.)

Odluka donesena 27. 02. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-74/11

Apelacija

Odluka o meritumu

27. 02. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 74/11, rješavajući apelaciju Mustafe Delića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 27. februara 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Mustafe Delića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-000987 od 5. oktobra 2010. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Mustafa Delić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zavidovića, kojeg zastupa Anto Grgić, advokat iz Kaknja, podnio je 6. januara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-09-000987 od 5. oktobra 2010. godine. Apelant je dopunio apelaciju 2. jula 2012. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Općinskog suda u Zavidovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i „Prevoza putnika“ d.o.o. Zavidovići, kao druge strane u postupku (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 14. januara 2014. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 23. januara 2014. godine, Općinski sud 22. januara 2014. godine, a tuženi 21. januara 2014. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 3. februara 2014. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Općinski sud donio je Presudu broj 042-0-P-06-000 543 od 14. novembra 2007. godine kojom je naložio tuženom da apelantu isplati iznos od 11.619,25 KM (na ime naknade plaće za utuženi period od 8. septembra 2005. godine do 31. decembra 2006. godine, razlike isplaćenog regresa i razlike isplaćenih troškova službenog putovanja) sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. decembra 2006. godine do konačne isplate, dok je u ostalom dijelu (kojim je apelant potraživao naknadu plaća za period od 1. decembra 2003. godine do 8. septembra 2005. godine) tužbeni zahtjev odbijen.

7. U obrazloženju presude sud je naveo da je apelant tražio da mu tuženi isplati razliku plaće i druge naknade po osnovu ugovora o radu, u skladu sa Općim kolektivnim ugovorom. S tim u vezi Općinski sud je zaključio da među strankama nije sporno da su apelantu isplaćene plaće u određenom iznosu, ali je sporno da li apelantu pripada pravo na naknadu razlike plaća i drugih naknada - između plaća koje je primio u periodu od 1. decembra 2003. godine do 31. decembra 2006. godine i plaće koja bi mu pripala po odredbama Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine (stupio na snagu 3. juna 2000. godine, u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor iz 2000. godine), Granskog kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca u oblasti cestovnog prometa za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine, kao i odredbama Općeg kolektivnog ugovora koji je stupio na snagu 8. septembra 2005. godine (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor iz 2005. godine) s obzirom na to da je tuženi preduzeće sa privatnim kapitalom.

8. S tim u vezi, Općinski sud se pozvao na relevantne zakonske odredbe iz oblasti radnog prava -Kolektivni ugovor iz 2000. godine, Kolektivni ugovor iz 2005. godine i Zakon o radu, kao i na odredbe čl. 1. i 2. Privremenog ugovora o pristupanju Udruženja poslodavaca Federacije Bosne i Hercegovine Općem kolektivnom ugovoru Udruženja poslodavaca (u daljnjem tekstu: Privremeni ugovor). Dalje, sud je istakao da je, u skladu sa članom 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), propisano da, ukoliko sud ne može na osnovu izvedenih dokaza sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu o njenom postajanju, zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja, što u konkretnom slučaju znači da apelant mora da dokaže da je tuženi, iako privatno lice, obavezan da mu isplati plaću po odredbama Kolektivnog ugovora iz 2000. godine. Dalje, Općinski sud je naveo da je tuženi dokazao da u periodu od 1. decembra 2003. godine do 8. septembra 2005. godine nije bio član Udruženja poslodavaca, što je utvrđeno i iz dopisa Udruženja poslodavaca. S obzirom na to da je tuženi dokazao da nije bio član Udruženja, da samim tim nije ni pristupio Privremenom ugovoru, sud se pozvao na odredbu člana 115. Zakona o radu i apelantov tužbeni zahtjev za period od 31. decembra 2003. godine do 8. septembra 2005. godine odbio, jer kolektivni ugovor obavezuje samo one koji su ga potpisali. Utvrđeno je da je apelant u spornom periodu primao plaću po Pravilniku tuženog, odnosno u skladu sa Ugovorom o radu koji je zaključio sa tuženim.

9. Dalje, Općinski sud se pozvao na odredbu člana 2. stav 2. Kolektivnog ugovora iz 2005. godine kojom je propisano da je ovaj Kolektivni ugovor obavezujući i da važi za sve poslodavce, bez obzira na strukturu kapitala, iz čega proizlazi da je obavezujući i za tuženog. S tim u vezi, na osnovu nalaza vještaka sud je zaključio da je tuženi obavezan da apelantu na ime isplaćene plaće i one koja mu pripada po odredbama Kolektivnog ugovora iz 2005. godine, uvećane za minuli staž, noćni rad i prekovremeni rad, treba isplatiti iznos od 10.826,73 KM. Dalje, u odnosu za traženu razliku isplaćenog regresa, Općinski sud je naveo da se tuženi u svojim aktima pozvao na isplatu regresa, odnosno sam preuzeo obavezu da isplati regres kako je regulirano Kolektivnim ugovorom. S tim u vezi sud je utvrdio da na ime razlike iznosa isplaćenog regresa i onog koji apelantu pripada po odredbama Kolektivnog ugovora tuženi je obavezan da isplati apelantu iznos od 667,90 KM. Isto je sud odlučio u odnosu na službena putovanja i sud je dosudio apelantu na ime razlike isplaćenog i propisanog Kolektivnim ugovorom iznos od 124,62 KM. KM. Na dosuđene iznose naknada sud je dosudio zakonske zatezne kamate u skladu sa Zakonom o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

10. Protiv prvostepene presude apelant i tuženi su izjavili žalbe. Kantonalni sud je donio Presudu broj 004-0-Gž-08-000 481 od 12. februara 2009. godine kojom je apelantovu žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako da je naložio tuženom da apelantu isplati iznos od 17.205,97 KM koji se odnosi na razlike plaće od 1. decembra 2003. godine do 7. septembra 2005. godine sa zakonskim zateznim kamatama počev od 1. decembra 2006. godine. Istom presudom odbijena je žalba tuženog i potvrđena prvostepena presuda kojom je apelantu dosuđen iznos od 11.619,25 KM sa zakonskom kamatom od 1. decembra 2006. godine.

11. U obrazloženju presude Kantonalni sud je pošao od činjeničnog stanja koje je utvrdio prvostepeni sud i žalbenih navoda apelanta i tužene. Kantonalni sud je zaključio da je apelantova žalba osnovana. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je na utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio apelantov zahtjev za isplatu razlike plaće za period od 1. decembra 2003. godine do 7. septembra 2005. godine. Kantonalni sud je, s tim u vezi, istakao da su Savez samostalnih sindikata i Udruženje poslodavaca zaključili Privremeni ugovor, a članom 2. Privremenog ugovora je propisano da su strane potpisnice saglasne da se Kolektivni ugovor primjenjuje na sva preduzeća bez obzira na vlasničku strukturu. Zbog toga je, prema mišljenju Kantonalnog suda, Kolektivni ugovor iz 2000. godine za tuženog postao obavezujući sa 15. junom 2002. godine, jer je tada stupio na snagu Privremeni ugovor. Kantonalni sud je posebno istakao svrhu zaključivanja Privremenog ugovora i svrhu pristupanja poslodavaca sa privatnim ili većinskim privatnim kapitalom Kolektivnom ugovoru iz 2000. godine. Prema stavu Kantonalnog suda, cilj je bio omogućiti svim zaposlenicima jednaka prava koja im pripadaju u skladu sa Kolektivnim ugovorom, a koja im nisu pripadala po aktima poslodavaca. Stoga je Kantonalni sud zaključio da volja ugovarača sigurno nije bila da se pristupanje uvjetuje članstvom u Udruženju poslodavaca, već da se važenje Kolektivnog ugovora proširi na sve poslodavce. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je članom 2. Privremenog ugovora određeno da se on odnosi na sva privredna društva sa privatnim ili većinskim privatnim kapitalom. Kantonalni sud je istakao da niti jedna odredba ne predviđa da se Kolektivni ugovor iz 2000. godine odnosi na članove Udruženja poslodavaca, već upravo propisuje primjenu u svim društvima sa privatnim kapitalom. Tome u prilog, prema mišljenju Kantonalnog suda, ide i činjenica da je potpisnik Kolektivnog ugovora iz 2005. godine Udruženje poslodavaca, a on je obavezujući za sve poslodavce. Zbog navedenog, prema mišljenju Kantonalnog suda, pogrešnom primjenom materijalnog prava prvostepeni sud je uskratio pružanje zaštite apelantu, pa je Kantonalni sud preinačio prvostepenu presudu i taj dio tužbenog zahtjeva usvojio. Što se tiče žalbe tuženog koja se odnosi na dosuđujući dio presude, Kantonalni sud ju je odbio kao neosnovanu.

12. Protiv drugostepene presude tuženi je izjavio reviziju. Vrhovni sud je donio Presudu broj 070-0-Rev-09-000987 od 5. oktobra 2010. godine kojom je reviziju djelomično uvažio i drugostepenu presudu preinačio tako što je apelantovu žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presude u odbijajućem dijelu (za isplatu naknade plaća za period od 1. decembra 2003. godine do 8. septembra 2005. godine).

13. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je članstvo u Udruženju poslodavaca dobrovoljnog karaktera i da se pretpostavlja, pa strana koja tvrdi suprotno treba to i da dokaže. Pošto je tuženi dokazao da nije član Udruženja poslodavaca, prema mišljenju Vrhovnog suda, ne obavezuju ga odredbe Privremenog ugovora, kako je i prvostepeni sud utvrdio i zbog čega je odbio apelantov tužbeni zahtjev.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant osporava zaključak Vrhovnog suda, navodeći da ga ovakav stav ostavlja bez pravne zaštite, i to iz nedopuštenog razloga - da tuženi nije član Udruženja poslodavaca, koje je osnovano na dobrovoljnoj bazi. Ovako se stvara mogućnost da radnik isključivo voljom poslodavca bude „ostavljen bez pravne zaštite i to u pogledu minimuma prava koje garantira Zakon o radu i Kolektivni ugovor“. Interpretacija Vrhovnog suda da tuženog ne obavezuju odredbe Kolektivnog ugovora iz 2000. godine i odredbe Privremenog ugovora, prema apelantovom mišljenju, neprihvatljiva je i suprotna obavezujućem karakteru Kolektivnog ugovora za sve poslodavce i zaposlenike, bez obzira na vrstu kapitala. U dopuni apelacije od 2. jula 2012. godine apelant moli Ustavni sud da „uspješno riješi predmet“, te dostavlja dokumente među kojima je i rješenje o protivizvršenju.

b) Odgovor na apelaciju

15. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da ostaje kod navoda iz presude, te da smatra da nisu povrijeđena apelantova prava koja navodi.

16. Općinski sud je u odgovoru naveo da smatra da je apelacija neosnovana, da nije bilo proizvoljnosti prilikom donošenja presude, te smatra da mu nisu povrijeđena prava navedena u apelaciji.

17. U odgovoru na apelaciju tuženi ističe da Vrhovni sud nije povrijedio apelantova prava, ali da je u odnosu na tuženog povrijeđeno materijalno pravo u odnosu na dosuđujući dio presude.

V. Relevantni propisi

18. U Zakonu o radu Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 19/00 i 29/03) relevantne odredbe glase:

Član 115.

Kolektivni ugovor je obavezan za strane koje su ga zaključile, kao i za strane koje su mu naknadno pristupile.

Član 116.

Ako postoji interes Federacije, federalni ministar može proširiti primjenu kolektivnog ugovora i na druga pravna lica za koja se ocjeni da je to potrebno, a koja nisu učestvovala u njegovom zaključivanju ili mu nisu naknadno pristupila.

Prije donošenja odluke o proširenju važnosti kolektivnog ugovora, federalni ministar je obavezan zatražiti mišljenje sindikata, poslodavca ili vise poslodavaca odnosno udruženja poslodavaca, na koje se kolektivni ugovor proširuje.

Odluka o proširenju važnosti kolektivnog ugovora može se opozvati na način utvrđen za njezino donošenje. Odluka o proširenju važnosti kolektivnog ugovora objavljuje se u "Službenim novinama Federacije BiH".

19. Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije BiH» broj 19/00) u relevantnom dijelu glasi:

U skladu sa čl. 111. i 112. stav 3. Zakona o radu (“Službene novine Federacije BiH“, broj 43/99) i članom 30. stav 1. alineja 3. Statuta saveza samostalnih sindikata BiH, Savez samostalnih sindikata BiH i Vlada Federacije BiH zaključuju

OPĆI KOLEKTIVNI UGOVOR

ZA TERITORIJU FEDERACIJE BiH

I - OPĆE ODREDBE

Član 1.

Općim kolektivnim ugovorom za teritoriju Federacije BiH (u daljem tekstu: kolektivni ugovor) uređuju se osnovna prava i obaveze zaposlenika i poslodavaca u oblasti radnih odnosa koja nisu regulisana Zakonom o radu.

Potpisnice kolektivnog ugovora saglasne su:

da se ovaj kolektivni ugovor primjenjuje u svim preduzećima sa državnim, odnosno većinskim državnim kapitalom, na teritoriji Federacije BiH; [...].

20. Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije BiH» br. 54/05 i 62/08) u relevantnom dijelu glasi:

Na osnovu člana 112. stav 1. Zakona o radu ("Službene novine Federacije BiH", broj 43/99, 32/00 i 29/03), Vlada Federacije Bosne i Hercegovine i Udruženje poslodavaca Federacije Bosne i Hercegovine, na strani poslodavaca Federacije Bosne i Hercegovine i Savez samostalnih sindikata Bosne i Hercegovine, na strani zaposlenika Federacije Bosne i Hercegovine, zaključuju

OPĆI KOLEKTIVNI UGOVOR ZA TERITORIJU FEDERACIJE BOSNE I

HERCEGOVINE

I - OPĆE ODREDBE

Predmet Ugovora Član 1.

Ovim kolektivnim ugovorom uređuju se prava i obveze poslodavaca i zaposlenika iz radnog odnosa ili u vezi sa radnim odnosom, plate i naknade plata, posebno najniža plata, djelovanje i uslovi rada sindikata, pravila o postupku kolektivnog pregovaranja i zaključivanja kolektivnih ugovora, sustav i način postupanja tijela ovlaštenih za mirno rješavanje kolektivnih radnih sporova, te štrajk.

Teritorija i subjekti na koje se primjenjuje kolektivni ugovor Član 2.

Ovaj kolektivni ugovor zaključuje se i primjenjuje na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine. Kolektivni ugovor je obvezujući i važi za sva privredna društva bez obzira na vlasničku strukturu kapitala u njima, organe uprave i službe za upravu, policiju, javne ustanove i druge pravne subjekte. Samostalni sindikati za područja djelatnosti iz stava 2. ovog člana zaključuju kolektivne ugovore u skladu sa ovom kolektivnom ugovoru i njihovim radnim i proizvodnim specifičnostima.

21. Privremeni ugovor o pristupanju Udruženja poslodavaca Federacije BiH Općem kolektivnom ugovorom za teritoriju Federacije BiH („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 23/02) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Ovim ugovorom Savez samostalnih sindikata BiH i Udruženje poslodavaca FBiH utvrđuju način regulisanja osnovnih prava i obaveza zaposlenika i poslodavaca koja nisu regulisana Zakonom o radu.

Član 2.

Potpisivanjem ovog ugovora Udruženje poslodavaca FBiH pristupa Opštem kolektivnom ugovoru za teritoriju Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH", broj 19/00, u daljem tekstu: kolektivni ugovor).

Savez samostalnih sindikata BiH i Udruženje poslodavaca FBiH saglasni su da se kolektivni ugovor iz stava 1. ovog člana primjenjuje u svim privrednim društvima sa privatnim ili većinskim privatnim kapitalom.

VI. Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 6. novembra 2010. godine, a apelacija je podnesena 4. januara 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

26. Apelant osporava navedenu presudu Vrhovnog suda, tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. (...).

28. Ustavni sud konstatira da je u postupku koji je okončan presudom Vrhovnog suda odlučeno o apelantovom tužbenom zahtjevu protiv tuženog radi potraživanja iz radnog odnosa. Ustavni sud zaključuje da se radi o predmetima građanskopravne prirode iz čega proizlazi da je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati da li su postupci pred sudom bili pravični onako kako to zahtijevaju član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.

29. Apelant, u suštini, smatra da nije imao pravično suđenje zbog načina na koji je Vrhovni sud primijenio materijalno pravo, odnosno zaključio da se na tuženog ne mogu primijeniti odredbe Privremenog ugovora i Kolektivnog ugovora iz 2000. godine, jer je tuženi dokazao, suprotno apelantu, da nije bio član Udruženja poslodavaca.

30. U odnosu na apelacione navode o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

31. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati jesu li pobijane odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

32. Dovodeći u vezu navedene stavove sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud preinačio drugostepenu presudu i odbio tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosu na razliku plaća za period od 1. decembra 2003. godine do 8. septembra 2005. godine.

33. U vezi sa navedenim, Ustavni sud ističe da je prvostepeni sud u obrazloženju odluke dao jasne razloge koji se tiču primjene odgovarajućih odredaba Zakona o radu, Kolektivnog ugovora iz 2000. godine, Kolektivnog ugovora iz 2005. godine, Privremenog ugovora, te da je jasno naveo da su odredbe Kolektivnih ugovora obavezujuće za strane koje su ga zaključile. S obzirom na to da u toku postupka apelant nije dokazao da je tuženi bio član Udruženja poslodavaca u momentu zaključenja Privremenog ugovora, prema stavu prvostepenog suda, ne može biti obavezan odredbama Kolektivnog ugovora iz 2000. godine. Vrhovni sud je potvrdio ovakav stav prvostepenog suda i dodao da se članstvo u Udruženju poslodavaca pretpostavlja, pa stranka koja tvrdi suprotno dužna je to da dokaže, što je učinio i tuženi u postupku, pa je odbijen apelantov tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da je slično pravno pitanje, u kontekstu primjene odredaba Općeg kolektivnog ugovora na privatna preduzeća, rješavao u Odluci broj AP 3648/10 od 20. decembra 2012. godine (vidi, Odluka o prihvatljivosti i meritumu, dostupna na www.ustavnisud.ba). U navedenom predmetu apelantprivatno preduzeće osporilo je odluke redovnih sudova, kojim je dosuđena isplata razlike na ime plaća i drugih primanja iz radnog odnosa tužiocu (radnici u preduzeću), jer je sud utvrdio da apelant jeste bio član Udruženja poslodavaca, pa ga obavezuju odredbe Privremenog ugovora i Kolektivnog ugovora. S tim u vezi, Ustavni sud je u navedenoj odluci utvrdio: „Također, u redovnim sudskim postupcima je utvrđeno da se raniji Opći kolektivni ugovor primjenjuje i na apelanta, jer tokom postupaka nije dokazao da nije bio u spornom periodu član Udruženja, a Udruženje je svojim pravilnikom reguliralo da se navedeni ugovor primjenjuje na članove Udruženja od 2003. godine.“ Imajući u vidu navedeno, te okolnost da je tuženi u konkretnom slučaju dokazao da nije bio član Udruženja poslodavaca, u smislu prethodno navedenih standarda i principa, kao i zadatka redovnih sudova i Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da odluke redovnih sudova ne krše apelantova ustavna prava, nego upravo suprotno, da sadrže odgovore zašto je odbijen apelantov zahtjev za isplatu razlike plaće za period od 1. decembra 2003. godine do 7. septembra 2005. godine.

34. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga, Ustavni sud smatra da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

35. Apelant, također, navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant posebno navodi da je osporena odluka utemeljena na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, te kao takva predstavlja nedopušten osnov miješanja u apelantovu imovinu. Međutim, Ustavni sud je, razmatrajući ove navode u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već zaključio da su ti navodi neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, odnosno zaključuje da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.

VIII. Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada u osporenim odlukama ne postoji ništa što bi ukazivalo na pogrešnu primjenu materijalnog prava na apelantovu štetu ili na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, jer su redovni sudovi jasno obrazložili zašto su djelimično odbili apelantov tužbeni zahtjev, odnosno zašto odredbe Općeg kolektivnog ugovora iz 2000. godine i Privremenog ugovora ne obavezuju tuženog.

37. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-74/11 (M. D.) | Sudska praksa | Aktio