Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2154/10 (F. Z.)

Odluka donesena 27. 02. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Naknada štete
  • Građanski postupak
  • Ratna šteta
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2154/10

Apelacija

Odluka o meritumu

27. 02. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2154/10, rješavajući apelaciju F. Z., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 27. februara 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija F. Z., podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-000 884 od 28. aprila 2010. godine, Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 014 0 Gž-06-000351 od 20. juna 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Višegradu P-253/05 od 28. marta 2006. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. F. Z. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva kojeg zastupa Idriz Kamenica, advokat iz Sarajeva, podnio je 4. juna 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 884 od 28. aprila 2010. godine, Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 014 0 Gž-06-000 351 od 20. juna 2008. godine i presude Osnovnog suda u Višegradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-253/05 od 28. marta 2006. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda, te Republike Srpske i Opštine Višegrad (u daljnjem tekstu: prvotužena i drugotužena ili tužene) zatraženo je 18. maja 2011. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 26. maja, Okružni sud 17. juna, Osnovni sud 6. juna, a tužene 2. juna 2011. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju je dostavljen apelantu 23. juna 2011. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Osnovni sud je Presudom broj P-253/05 od 28. marta 2006. godine odbio tužbeni zahtjev apelanta, te Dž. A. i K. A. (u daljnjem tekstu: tužiteljice), kojim su tražili da sud obaveže tužene da im na ime naknade pričinjene štete, nastale rušenjem stambeno-poslovnog objekta na lokalitetu Kalate Mezalin u Višegradu (u daljnjem tekstu: predmetni stambeno-poslovni objekat) solidarno isplate iznos od 388.017,18 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Istom presudom apelant i tužiteljice su obavezani da tuženima naknade troškove postupka u iznosu od 12.906,00 KM, dok je zahtjev tuženih za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa odbijen.

7. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da su apelant i tužiteljice (apelantove sestre) podnijeli tužbu sudu 14. septembra 2005. godine, te da su svoj tužbeni zahtjev za naknadu štete zasnovali na tvrdnji da su vojne i policijske snage RS porušile predmetni stambeno-poslovni objekat „nakon prestanka rata i potpisivanja Dejtonskog sporazuma“. Također Osnovni sud je naveo da su apelant i tužiteljice u tužbi i tokom postupka tvrdili da je šteta pričinjena s ciljem da im se onemogući povratak, i da postoji odgovornost tuženih za štetu koju su pretrpjeli a koja je prouzrokovana kao posljedica izvršenja krivičnog djela. Tuženi su u odgovoru na tužbu istakli prigovor zastarjelosti potraživanja apelanta i tužiteljica i prigovor nedostatka pasivne legitimacije, osporavajući pri tome i osnovu tužbenog zahtjeva jer se, po mišljenju tuženih, radi o ratnoj šteti za koju odredbama Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) nije propisan poseban osnov odgovornosti.

8. Zatim, Osnovni sud je naveo da je odlučujući prije svega o prigovoru zastarjelosti potraživanja naknade štete koji su tuženi istakli pozivajući se na odredbe čl. 376. st. 1. i 2. ZOO, kojim su propisani subjektivni i objektivni rokovi zastare od tri i pet godina, čijim protekom se gubi pravo da se zahtijeva ispunjenje obaveze, računajući od dana nastanka štete, zaključio da je navedeni prigovor osnovan. S tim u vezi, Osnovni sud je obrazložio da je na okolnost saznanja za nastalu štetu apelant u izjavi datoj u svojstvu parnične stranke potvrdio navod iz tužbe da je „od majke saznao da je kuća porušena nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma“, te da je navedeno saznanje konačno imao „u februaru 1997. godine kada je u postupku odlučivanja o zahtjevu za vraćanje napuštene imovine sačinjen Zapisnik broj 336/07 u kojem je konstatovano da je predmetni stambeno-poslovni objekat vlasništvo S. Z. - oca apelanta i tužiteljica uništen 100%“. Budući da nije bilo sporno da se štetni događaj desio nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, da je apelant saznao za nastalu štetu u februara 1997. godine, a da je tužba za naknadu štete u konkretnoj pravnoj stvari podnesena 14. septembra 2005. godine, Osnovni sud je zaključio da su do podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari protekli i subjektivni i objektivni rokovi zastare od tri i pet godina koji su propisani odredbama člana 376. st. 1. i 2. ZOO, a čijim protekom se gubi pravo da se zahtijeva ispunjenje obaveze, računajući od dana nastanka štete.

9. Presudom Okružnog suda broj 014-0-GŽ-06-000 351 od 20. juna 2008. godine apelantova žalba je djelimično uvažena i odluka o troškovima parničnog postupka sadržana u izreci prvostepene presude ukinuta i u tom dijelu predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje, dok je u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za naknadu štete žalba odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da su apelant i tužiteljice u žalbi protiv prvostepene presude naveli da je na nepravilno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenjeno materijalno pravo, odnosno relevantne odredbe ZOO, ističući da postoji odgovornost tuženih za štetu koja po navodima žalbe ne može zastarjeti jer se u konkretnom slučaju radi o počinjenom krivičnom djelu ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Zatim, Okružni sud je ukazao da iz činjeničnog osnova na kojem apelant i tužiteljice temelje svoj tužbeni zahtjev proizilazi da je predmetni stambeno-poslovni objekat porušen nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, te da su to učinile vojne i policijske snage tuženih. Okružni sud je također istakao da apelant i tužiteljice u prvostepenom postupku nisu predlagali niti izvodili dokaze u smislu odredbe čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) da je pričinjena šteta prouzrokovana protivpravnim radnjama tuženih niti da postoji uzročno-posljedična veza između radnji tuženih, odnosno vojnih i policijskih snaga tuženih, s nastalim posljedicama – štetom na predmetnom stambeno-poslovnom objektu.

10. Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatajući da je osnovan prigovor o zastarjelosti potraživanja u smislu odredbe člana 376. ZOO koji su istakle tužene, u cjelosti odbio tužbeni zahtjev apelanta i tužiteljica. Naime, Okružni sud je istakao da je apelant svojim iskazom datim u svojstvu parnične stranke potvrdio da je od svoje majke saznao da je kuća porušena nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma. Također je ukazao da je u februaru 1997. godine Opština Višegrad - Opštinska uprava za geodetske i imovinskopravne poslove u postupku odlučivanja o zahtjevu za vraćanje napuštene imovine, sačinila Zapisnik broj 336/07 te da iz navedenog zapisnika proizlazi da je predmetni stambeno-poslovni objekat 100% uništen, a kako su apelant i tužiteljice tvrdili u tužbi i u toku postupka. Imajući u vidu da su apelant i tužiteljice za štetu imali konačno saznanje u februaru 1997. godine, Okružni sud je zaključio da je u konkretnom slučaju potraživanje apelanta i tužiteljica zastarjelo jer kada bi se rok zastare počeo računati od februara 1997. godine kao krajnjeg nespornog datuma nastanka štete, po mišljenju Okružnog suda nema sumnje da su do podnošenja tužbe 14. septembra 2005. godine protekli i subjektivni trogodišnji rok koji se računa od saznanja za štetu i učinioca (član 376. stav 1. ZOO) i objektivni petogodišnji rok koji se računa od dana kada je šteta nastala (član 376. stav 2. ZOO). S obzirom na navedeno Okružni sud je zaključio da je, suprotno žalbenim navodima, prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, te je apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu u ovom dijelu potvrdio primjenom odredbe člana 226. ZPP.

11. Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-08-000 884 od 28. aprila 2010. godine reviziju apelanta i tužiteljica protiv drugostepene presude odbio kao neosnovanu. Vrhovni sud smatra da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo i zahtjev apelanta odbili zbog istaknutog prigovora zastarjelosti potraživanja u smislu odredaba člana 376. ZOO. Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da apelant i tužiteljice nisu ponudili dokaze, niti dokazali činjenice na kojima su temeljili svoj zahtjev za naknadu materijalne štete zbog rušenja stambeno-poslovnog objekta na koji polažu pravo suvlasništva po osnovu nasljeđa iza njihovih roditelja, a što su bili dužni u skladu s odredbama člana 7. i 123. ZPP. Također, Vrhovni sud je ukazao da apelant i tužiteljice nisu ponudili dokaze da je u krivičnom postupku utvrđeno da je predmetna kuća uništena izvršenjem krivičnog djela niti su u postupku predlagali niti izvodili dokaze radi utvrđenja „ko je, kada i na koji način predmetni objekat porušio, niti da je šteta nastala rušenjem objekta, prouzrokovana protivpravnim radnjama ili propuštanjem organa tuženih“. Naime, Vrhovni sud je ukazao da je apelant tokom postupka tvrdio, a što ponavlja i u reviziji, da je predmetni stambeno-poslovni objekat porušen nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, te je s tim u vezi zaključio da su apelantovi revizioni navodi da je šteta koju je apelant pretrpio „proizvod ratnih aktivnosti tuženih“ neosnovani. Pored toga, Vrhovni sud je istakao da je apelant odgovornost tuženih za štetu po osnovu ratnih aktivnosti temeljio na činjenicama iznesenim tek u reviziji, što je u suprotnosti s odredbom člana 242. ZPP.

12. Imajući u vidu da apelant i tužiteljice nisu dokazali da je u krivičnom postupku utvrđeno da je šteta prouzrokovana izvršenjem krivičnog djela, Vrhovni sud je, nasuprot apelantovim revizionim navodima, zaključio da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti rok zastarjelosti potraživanja naknade štete u smislu odredbi člana 377. ZOO. Naime, Vrhovni sud je obrazložio da se rok zastarjelosti potraživanja naknade štete propisan odredbom člana 377. ZOO može primijeniti samo ako je u krivičnom postupku utvrđeno da je izvršenjem krivičnog djela pričinjena šteta za koju i traže naknadu, u protivnom se ima primijeniti rok zastarjelosti propisan odredbama člana 376. ZOO. Imajući u vidu da su prigovor zastare istaknuli tuženi, te činjenična utvrđenja da je apelant za štetu saznao u februaru 1997. godine, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su u skladu s odredbom člana 376. ZOO utvrdili da su do podnošenja tužbe 14. septembra 2005. godine protekli i trogodišnji subjektivni rok (član 376. stav 1. ZOO), koji se računa od saznanja za štetu i učinioca i objektivni petogodišnji rok (član 376. stav 2. ZOO), koji se računa od dana kada je šteta nastala, te s tim u vezi zaključili da je potraživanje apelanta i tužiteljica zastarjelo.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska Konvencija), te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U obrazloženju o kršenju navedenih prava apelant je istakao da je za pričinjenu štetu na imovini saznao nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, tj. nakon što je podnesen zahtjev za povrat u posjed nekretnina. S tim u vezi, apelant je naveo da je „Opštinska uprava za geodetske i imovinskopravne poslove svojim Zapisnikom broj 336/07 obavijestila tužitelje da je njihov objekat potpuno uništen“. Također je potvrdio da mu je to bilo jedino saznanje jer zbog ratnih dejstava nije mogao prije doći do svoje imovine. Apelant je također naveo da je rušenje objekta posljedica ratnih dejstava pa smatra da potraživanje za materijalnu štetu nije zastarjelo jer je šteta posljedica krivičnog djela genocida za koje krivično djelo gonjenje ne zastarjeva, pa tako ne zastarjeva ni potraživanje naknade štete. Također, apelant je istakao da se radilo o vrijednom objektu, te smatra da je navedeno rušenje imalo za cilj sprečavanje povratka na imovinu, a za takve aktivnosti su po međunarodnim propisima odgovorne društveno-političke zajednice na čijoj teritoriji su se ti događaji desili.

b) Odgovor na apelaciju

14. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da su u osporenoj odluci Vrhovnog suda primijenjene relevantne odredbe ZPP-a i ZOO na način koji po mišljenju tog suda nije u suprotnosti s Ustavom BiH i Evropskom konvencijom. Vrhovni sud smatra da osporenom presudom nisu povrijeđena apelantova prava na koja ukazuje u apelaciji.

15. Okružni sud smatra da u konkretnom slučaju nisu povrijeđena apelantova prava na koja ukazuje u apelaciji.

16. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da taj sud ostaje pri svim svojim navodima datim u obrazloženju presude. Predložio je da se apelacija odbije kao neosnovana.

17. Tužene su osporile navode apelacije kao neosnovane i neutemeljene ističući da su osporene presude zasnovane na zakonu, te da njima nisu prekršena apelantova ustavna prava na koja se poziva u apelaciji.

V. Relevantni propisi

18. U Zakonu o obligacionim odnosima (Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Član 360.

1. Zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.

2. Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kome je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.

3. Sud se ne može obazirati na zastarjelost ako se dužnik nije na nju pozvao.

Član 376. st. 1. i 2.

1. Potraživanja naknade prouzrokovane štete zastarjeva za tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i za lice koje je štetu počinilo.

2. U svakom slučaju ovo potraživanje zastarjeva za pet godina od kada je šteta nastala. Član 377. stav 1.

Kad je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja.

19. U Zakonu o parničnom postupku («Službeni glasnik RS» br. 58/03, 85/03 i 74/05) relevantne odredbe glase:

Član 7.

Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 123.

Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

VI. Dopustivost

20. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118- 0-Rev-08-000 884 od 28. aprila 2010. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 19. maja 2010. godine, a apelacija je podnesena 4. juna 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VI. Meritum

24. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3.e) f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te prava iz člana 6. i 8. Evropske konvencije i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

26. Ustavni sud, prije svega, zapaža da su postupci koji su okončani osporenim presudama vođeni povodom apelantove tužbe za naknadu štete, dakle, da je predmet građanskopravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom slučaju.

27. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti, Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

28. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati jesu li pobijane odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.

29. U vezi s navedenim, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da je prema stanovištu Evropskog suda svrha rokova zastarjelosti da osiguraju pravnu sigurnost i konačnost, zaštite potencijalno odgovornu osobu od zastarjelih zahtjeva kojim bi se mogla teško suprotstaviti, te da spriječe nepravdu koja bi se mogla dogoditi kada bi se od sudova zahtijevalo da odlučuju o događajima iz daleke prošlosti na temelju dokaza koji bi mogli postati nepouzdani ili nepotpuni zbog proteka vremena (vidi Evropski sud, Stubbings i ostali protiv Velike Britanije, presuda od 22. oktobra 1996. godine, st. 51-51, Izvještaj o presudama i odlukama 1996-IV; Vo protiv Francuske [VV], presuda od 8. jula 2004. godine, stav 92, ECHR 2004-VIII i J.A. Pye (Oxford) Ltd i J.A. Pye (Oxford) Land Ltd protiv Velike Britanije [GC], presuda od 30. augusta 2008. godine, st. 68-69, ECHR 2007-X). Stoga, parnične stranke trebaju očekivati primjenu tih pravila (vidi, mutatis mutandis, Miragall Escolano i ostali protiv Španije, presuda od 22. oktobra 1996. godine, stav 33, ECHR 2000-I).

30. Ustavni sud dalje ukazuje da je Evropski sud u predmetu Baničević protiv Hrvatske (vidi Evropski sud, Baničević protiv Hrvatske, odluka o dopustivosti, 2. oktobar 2012. godine) razmatrao navode aplikanta koji su se temeljili na tvrdnji da je u njihovom slučaju trebalo primijeniti rokove zastarjelosti iz člana 377. Zakona o obveznim odnosima (koji glasi isto kao i član 377. ZOO), s obzirom da su potraživali naknadu štete proisteklu iz krivičnog djela, a ne rokovi iz člana 376. Zakona o obveznim odnosima (koji glasi isto kao i član 376. ZOO). Evropski sud je u citiranom predmetu ukazao da (stav 33) članak 377. Zakona o obveznim odnosima predviđa dulji zakonski zastarni rok za zahtjeve za naknadu štete kad je šteta uzrokovana kaznenim djelom. Dulji zakonski zastarni rok na taj način djeluje u korist žrtava zločina, dopuštajući im da potražuju naknadu štete u duljem zakonskom roku, propisanom za kazneno djelo o kojemu je riječ. Međutim, prema ustanovljenoj praksi domaćih sudova, taj je zakonski zastarni rok primjenjiv samo kad je pravomoćnom presudom u kaznenom postupku utvrđeno da je šteta uzrokovana kaznenim djelom. Zatim, ukazano je (stav 34) da su u konkretnom slučaju aplikanti podnijeli tužbu za naknadu štete uzrokovanu krivičnim djelom nadležnom sudu u vrijeme kada nije protekao zakonski zastarni rok za konkretno krivično djelo, kao i da je bio u toku uporedni krivični postupak protiv počinioca konkretnog djela. Međutim, u vrijeme kada su aplikanti podnijeli tužbu u građanskom postupku već je bio protekao opšti zakonski zastrani rok iz člana 376. Zakona o obveznim odnosima.

31. Slijedom navedenog, Evropski sud je odbacio kao nedopušten navedeni zahtjev navodeći, između ostalog, (stav 35. odluke Evropskog suda) da nije bilo ničega što bi spriječilo podnositelje (niti oni tvrde drukčije) da podnesu svoju građansku tužbu za naknadu štete u općem zakonskom zastarnom roku temeljem članka 376. Zakona o obveznim odnosima (vidi stavke 3. i 5). To bi građanskim sudovima omogućilo ispitati osnovanost zahtjeva podnositelja, bez obzira na protek zakonskog zastarnog roka u kaznenom postupku ili bilo kakvog drugog ishoda kaznenog postupka. Evropski sud je zaključio da (stav 36) time što svoju građansku tužbu nisu podnijeli u općem zastarom roku podnositelji su se, iako su imali odvjetnika, stavili u situaciju u kojoj su se izložili opasnosti nastupanja zastare u odnosu na njihovu građansku tužbu.

32. Osim toga Ustavni sud naglašava da je u dosadašnjoj praksi i sam razmatrao apelacije koje su pokretali slična pravna pitanja u kontekstu osporenih odluka redovnih sudova kojim su odbijeni tužbeni zahtjevi usmjereni na naknadu štete nastale u ratu zbog zastare potraživanja (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 1312/10 i 1486/10 od 23. decembra 2013. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), u kojima je odbio kao neosnovane apelacije apelanata u tim predmetima zaključivši da nema proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava kad su redovni sudovi osporenim odlukama odbili tužbene zahtjeve usmjerene na naknadu štete nastale u ratu zbog zastare potraživanja pozivanjem na relevantne odredbe ZOO (član 376). Ustavni sud je također imao u vidu i odluku u predmetu broj AP 2763/09 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2763/09 od 22. marta 2013. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba) u kojoj je Ustavni sud zaključio da je u specifičnim okolnostima tog slučaja, kao i dokaza koje su apelanti u tom predmetu predočili s tim u vezi, postojala pozitivna obaveza tužene (Republika Srpska - Ministarstvo unutrašnjih poslova) da pokrene istragu vezanu za sumnju da je izvršeno krivično djelo u kojem je apelantima uništena imovina, te da je nepostupanje u ovom smislu dovelo do kršenje prava apelanata na imovinu i obaveze RS da naknadi štetu apelanata.

33. Dovodeći navedeno u kontekst s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da se na konkretan predmet analogno mogu primijeniti stavovi Evropskog suda iz odluke Baničević protiv Hrvatske i odluka Ustavnog suda u predmetima AP 1312/10 i 1486/10. S druge strane, Ustavni sud ukazuje da u okolnostima konkretnog predmeta nije primjenjiv i stav iskazan u odluci broj AP 2763/09. Naime, Ustavni sud zapaža da su i u konkretnom predmetu apelant i tužiteljice u tužbi istakli da im je imovina porušena nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, te smatraju da im je šteta pričinjena „kao posljedica ratnih dejstava“ ali da u konkretnom slučaju, za razliku od predmeta AP 2763/09, iz činjenica predmeta i obrazloženja osporenih odluka ne proizlazi da su apelanti tražili pokretanje istrage u vezi s rušenjem njihovog objekta, da su se u tom smislu obraćali bilo kojoj instituciji vlasti ili da su u parničnom postupku predložili bilo kakve dokaze u tom pravcu, a što u bitnome razlikuje ovaj predmet od predmeta AP 2763/09.

34. Dovodeći u vezu navedene stavove sa činjenicama apelantovog slučaja i relevantnim odredbama ZOO kojima su regulisani rokovi zastare, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, suprotno apelacionim navodima, u apelantovom slučaju dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke, dajući za svoj stav jasna obrazloženja koja se niti u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. S tim u vezi Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, uz pozivanje na relevantne odredbe ZOO, ocijenili da je osnovan istaknuti prigovor zastarjelosti potraživanja budući da su kao nesporno utvrdili da je šteta nastala nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, da je apelant za štetu saznao u februaru 1997. godine, a tužbu sudu s tužbenim zahtjevom za njenu naknadu podnio 12. septembra 2005. godine, a koje okolnosti ne spori ni sama apelant. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelant ne nudi niti jedan razlog zbog kojeg tužbu nije podnio u okviru navedenih rokova zastarjelosti i tako sudovima omogućio da ispitaju osnovanost tužbenog zahtjeva apelanta i tužiteljica. Dalje je evidentno su sudovi dali i iscrpna obrazloženja zašto se, u okolnostima konkretnog slučaja, ne može primijeniti odredba člana 377. ZOO, na čijoj primjeni su insistirali apelant i tužiteljice. Stoga, Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u zaključku redovnih sudova da je tužbeni zahtjev apelanta i tužiteljica kojim su tražili naknadu štete neosnovan zbog zastarjelosti potraživanja.

35. Imajući u vidu u vidu sve navedeno Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja prava apelanta na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

36. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđena i prava iz čl. II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovih prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje je istakao u pogledu navodnog kršenja prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke zaključivši da su ovi apelacioni navodi neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da nema potrebe da ove navode ispituje i u odnosu na prava iz čl. II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

37. Ustavni zaključuje da u konkretnom slučaju nema povrede prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kada je tužbeni zahtjev odbijen primjenom člana 376. ZOO zbog zastare potraživanja budući da su, prema utvrđenju redovnih sudova, apelant i tužiteljice podnijeli tužbu za naknadu štete nakon proteka zakonom propisanog roka.

38. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2154/10 (F. Z.) | Sudska praksa | Aktio