Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4829/10 (L. H.)
Odluka donesena 27. 02. 2014.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Pravično suđenje - razuman rok
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4829/10
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 02. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 4829/10, rješavajući apelaciju Ljiljane Halilović na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 27. februara 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Ljiljane Halilović.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Rješenjem Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 Rs 000518 10 Rev od 10. maja 2011. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Ljiljana Halilović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle podnijela je 10. novembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine parničnog postupka u predmetu Općinskog suda u Tuzli broj P-47/02 koji je nakon podnošenja apelacije okončan Rješenjem Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 Rs 000518 10 Rev od 10. maja 2011. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 14. decembra 2010. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda u Tuzli je 21. oktobra 2013. godine zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju, a 8. novembra 2013. godine i da dostavi kompletan spis. Od Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Vrhovnog suda i učesnika u postupku JU OŠ „Poljice“ iz Poljica (u daljnjem tekstu: tužena) je također 8. novembra 2013. godine zatraženo da dostave odgovore na apelaciju.
3. Općinski sud u Tuzli je odgovor na apelaciju dostavio 4. novembra 2013. godine, a spis predmeta 12. novembra 2013. godine. Nadalje, Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 15. novembra 2013. godine, Vrhovni sud 19. novembra 2013. godine, a tuženi 20. novembra 2013. godine
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantici 26. novembra 2013. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelantice i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način Uvodne napomene
6. Rješenjem tužene broj 543/95 od 11. oktobra 1995. godine je apelantici, raspoređenoj na poslove i radne zadatke učitelja razredne nastave, utvrđen prestanak radnog odnosa zbog toga što je neopravdano izostala s posla 20 uzastopnih radnih dana.
7. Presudom Općinski sud u Lukavcu broj P-329/98 od 5. februara 1999. godine, donesenom po tužbi apelantice od 27. juna 1998. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-339/99 od 26. maja 1999. godine, poništeno je rješenje tužene o prestanku radnog odnosa i tuženoj naloženo da apelanticu vrati na radno mjesto na kojem je radila prije nezakonitog prestanka radnog odnosa, te da joj izvrši povezivanje radnog staža.
Predmetni postupak
8. Apelantica je, nakon što je okončan parnični postupak po njenoj tužbi za poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa i povrata na posao, 6. augusta 1999. godine Općinskom sudu u Lukavcu podnijela novu tužbu protiv tužene radi naknade štete u vidu izgubljene plaće od 1. jula 1992. godine do dana podnošenja tužbe, isplatu naknade za topli obrok i za pakete namirnica koje je tužena u toku rata dijelila zaposlenim.
9. Općinski sud u Lukavcu je održao osam ročišta koja se odnose na apelantičinu tužbu radi naknade štete.
10. Presudom Općinskog suda u Lukavcu broj P-313/99 od 9. marta 2001. godine tužena je obavezana da apelantici na ime naknade zbog neisplaćenih plata za period od šestog mjeseca 1996. godine do šestog mjeseca 1999. godine isplati iznos od 14.548,88 KM s obračunatim zakonskim kamatama u iznosu od 5.948,72 KM na dan 29. februara 2000. godine, 416,00 KM na ime neisplaćenog ličnog dohotka za juli mjesec 1999. godine sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 20. septembra 1999. godine pa do isplate, te je dužna da apelantici plati zakonsku zateznu kamatu na dosuđeni iznos štete od 14.548,88 KM počevši od 29. februara 2000. godine pa do isplate, dok je sa višak apelantičinog tužbenog zahtjeva odbijen. Istom presudom je odbijen apelantičin i tužbeni zahtjev za isplatu toplog obroka, novčane protuvrijednosti paketa namirnica te na ime troškova za obezbjeđenje izgubljene dokumentacije kao i za naknadu nematerijalne štete zbog duševnog bola u iznosu od 50.000 KM.
11. Apelantica (15. maja 2001. godine) i tužena (22. maja 2001. godine) su protiv prvostepene presude podnijele žalbu.
12. Presudom Kantonalnog suda broj GŽ-703/01 od 10. januara 2002. godine je žalba tužene odbijena, a žalba apelantice djelimično uvažena i prvostepena Presuda Općinskog suda u Lukavcu broj P-313/99 od 9. marta 2001. godine ukinuta u dijelu obračunate zakonske kamate u iznosu od 5.948,72 KM i u odbijajućem dijelu za naknadu neimovinske štete zbog povrede ugleda i časti i u tom dijelu predmet je vraćen na ponovno suđenje.
13. U ponovljenom postupku Općinski sud u Lukavcu je održao 13 ročišta.
14. Presudom Općinskog suda u Lukavcu broj P-47/02 od 21. marta 2003. godine je, u predmetu naknade štete apelantici, naloženo tuženoj da apelantici na ime zateznih kamata zbog neisplaćenih plata za period od šestog mjeseca 1996. godine do šestog mjeseca 1999. godine isplati iznos od 5.109,40 KM. Istom presudom je tužena obavezana da apelantici za pretrpljene bolove zbog povrede ugleda i časti isplati naknada u iznosu od 2.500,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 24. januara 2003. godine do konačne isplate. Dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu razlike od primljenog akontativnog mjesečnog iznosa penzije do iznosa plate koju bi apelantica ostvarivala da radi do ostvarivanja prava na potpunu starosnu penziju od 28. septembra 2002. godine je odbijen. I konačno, tužena je obavezana da apelantici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 350,00 KM.
15. Rješenjem Općinskog suda u Lukavcu broj P-47/02 od 28. juna 2003. godine je žalba apelantičinog punomoćnika na Presudu Općinskog u Lukavcu broj P-47/02 od 21. marta 2003. godine odbačena kao neblagovremena.
16. Nakon toga je Općinski sud u Lukavcu pripojen Općinskom sudu u Tuzli.
17. Rješenjem Općinskog suda u Tuzli broj P-47/02 od 12. oktobra 2005. godine je usvojen prijedlog punomoćnika apelantice za povrat u prijašnje stanje zbog propuštanja roka za žalbu u predmetnoj pravnoj stvari.
18. Presudom Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-08-001334 od 26. septembra 2008. godine žalba tužene na Presudu Općinskog sud u Lukavcu broj P-47/02 od 21. marta 2003. godine je uvažena, a apelantičina žalba djelimično uvažena i prvostepena presuda ukinuta u dijelu odluke kojom je apelantici dosuđena naknada na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog povrede ugleda i časti, kao i u dijelu kojom je višak apelantičinog tužbenog zahtjeva za ovaj vid potraživanja odbijena sadržane u stavu II izreke, te u dijelu odluke o troškovima postupka sadržane u stavu IV izreke i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje u tom dijelu. U ostalom dijelu sadržanom u stavu I i III izreke prvostepena presuda je potvrđena.
19. Postupajući po uputama Kantonalnog suda, u dijelu tužbenog zahtjeva u kojem je predmet vraćen na ponovno postupanje, Općinski sud u Tuzli je zakazao pripremno ročište za 18. mart 2009. godine.
20. Apelantica je 20. aprila 2009. godine opredijelila i uredila tužbu kojim je konačno uredila i precizirala tužbeni zahtjev tražeći da se tužena obaveže da joj na ime nematerijalne štete zbog pretrpljenih duševnih bolova isplati iznos od 50.000,00 KM.
21. Općinski sud u Tuzli je, zatim, održao osam ročišta na kojima je provođen dokazni postupak saslušanjem svjedoka, prilaganjem sudu razne dokumentacije, vještačenjem i dr.
22. Nakon toga, Presudom Općinskog suda u Tuzli broj 47/02 od 28. januara 2010. godine djelimično je usvojen apelantičin tužbeni zahtjev i tužena obavezana da na ime naknade štete za umanjenje opće životne sposobnosti zbog pretrpljenih duševnih bolova povodom potpuno nezakonitog otpuštanja s posla isplati iznos od 5.000,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama počevši od 21. decembra 1999. godine kao dana postavljanja tužbenog zahtjeva pa do isplate. Dio tužbenog zahtjeva kojim je apelantica potraživala nematerijalnu štetu zbog duševnih bolova koje je trpjela tokom vođenja sudskog postupka, kao i dio tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa do tužbom potraživanog iznosa do iznosa od 50.000,00 KM je odbijen. I konačno, apelantica je obavezana da tuženom na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 3.791,52 KM u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti presude pod prijetnjom izvršenja.
23. Apelantica je 22. februara 2010. godine na navedenu presudu podnijela žalbu Kantonalnom sudu.
24. Presudom Kantonalnog sud broj 03 0 P 002390 10 Gž od 30. juna 2010. godine žalbe apelantice i tužene su odbijene kao neosnovane i prvostepena presuda potvrđena.
25. Apelantica je 18. augusta 2010. godine Vrhovnom sudu izjavila reviziju protiv presude Kantonalnog suda od 30. juna 2010. godine.
26. Rješenjem Vrhovnog suda broj 70 0 Rs 000518 10 Rev od 10. maja 2011. godine revizija je odbačena, nakon čega je 28. jula 2011. godine Vrhovni sud vratio spis Općinskom sudu kada je predmet iskazan završenim i on je odložen u arhivu.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
27. Apelantica je u apelaciji podnesenoj 10. novembra 2010. godine navela: „Više od 11 godina putem suda ne mogu da ostvarim svoja ljudska prava. Moj predmet P-47/02 nalazi se u Općinskom sudu-Tuzla. Pored svih zamolbi odgovora nema.“ Apelantica osim ovih navoda nije posebno obrazlagala u čemu vidi povredu svojih prava, a u dopuni apelacije od 14. decembra 2010. godine apelantica je Ustavni sud samo izvijestila o radnjama koje je poduzela nakon podnošenja apelacije te je navela da je pokrenula i izvršni postupak.
b) Odgovor na apelaciju
28. U odgovoru na apelaciju Općinski sud u Tuzli navodi hronologiju postupanja suda, zaključujući da je postupak okončan Rješenjem Vrhovnog suda broj 70 0 Rs 000518 10 Rev od 10. maja 2011. godine kada je revizija odbačena, nakon čega je 28. jula 2011. godine Vrhovni sud vratio spis Općinskom sudu kada je predmet iskazan završenim i odložen u arhivu. Uzimajući u obzir sve istaknuto, Općinski sud u Tuzli smatra da je apelacija neosnovana jer nisu povrijeđena ustavna prava na koja se apelantica poziva.
29. Kantonalni sud navodi da je apelacija podnesena zbog dužine trajanja postupka pred redovnim sudovima neosnovana, pa stoga predlaže da se apelacija odbije.
30. Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju se navodi da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 70 0 Rs 000518 10 Rev od 10. maja 2011. godine odbacio apelantičinu reviziju.
31. Tuženi u odgovoru na apelaciju navodi da u predmetnom postupku nije došlo do povrede apelantičinih prava na pravično suđenje niti je apelantica u svojoj apelaciji obrazložila iz kojih razloga smatra da je došlo do povrede njenih ustavnih prava. Pošto tužena smatra da tokom postupka apelantici nije povrijeđeno pravo na pravičan postupak niti je apelantica u svojoj apelaciji uopće obrazložila u čemu se ogleda povreda ovog prava, tužena predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
32. U Zakonu o parničnom postupku FBiH («Službene novine FBiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06), relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI.Dopustivost
33. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
34. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
35. U skladu s članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud iznimno može razmatrati apelaciju i kad nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. U konkretnom slučaju, iako je apelacija podnesena prije nego što je postupak okončan Rješenjem Vrhovnog suda broj 70 0 Rs 000518 10 Rev od 10. maja 2011. godine, prema članu 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, konkretna apelacija je bila dopustiva i u vrijeme njenog podnošenja u odnosu na navode apelacije iz kojih proizlazi da apelantica ukazuje na donošenje odluke u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
36. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
37. Iako apelantica to u apelaciji nije eksplicitno navela iz sadržaja apelacionih navoda proizlazi da ona smatra da joj je u parničnom postupkom povrijeđeno pravo na „suđenje u razumnom roku“ kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
Pravo na pravično suđenje – «razuman rok» Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
[…] Period koji se uzima u obzir
38. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju apelantica podnijela tužbu Općinskom sudu u Lukavcu 6. augusta 1999. godine, te da je postupak okončan Rješenjem Vrhovnog suda broj 70 0 Rs 000518 10 Rev od 10. maja 2011. godine. Dakle, prema stanju spisa, postupak koji je apelantica pokrenula u vezi s naknadom štete je trajao 11 godina i devet mjeseci.
Analiza razumnosti trajanja postupka
39. U konkretnom slučaju, u pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud primjećuje da je apelantica pokrenula parnični postupak radi naknade štete zbog neisplaćenih plata, naknade toplog obroka te naknade nematerijalne štete te da se, s obzirom na činjenice koje je trebalo utvrditi i dokaze koje je trebalo provesti, može govoriti o relativno složenom predmetu.
40. Iz dostupne dokumentacije i predmeta spisa proizlazi da je postupak pred sudovima trajao ukupno 11 godina i devet mjeseci. Ustavni sud zapaža da je iz stanja spisa evidentno da su oba općinska suda u relativno primjerenim rokovima preduzimali radnje iz svoje nadležnosti, osim perioda 2003. godine do 2005. godine u kojem je došlo do reorganizacije sudova tako što je Općinski sud u Lukavcu pripojen Općinskom sudu u Tuzli a u navedenom periodu, prema stanju spisa, nije bilo nikakvih aktivnosti. U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da je u periodu koliko je trajao postupak, pred prvostepenim sudom, održano 30 ročišta, da da su ti općinski sudovi u navedenom periodu donijeli pet odluka (tri presude i dva rješenja). Nadalje je evidentno da je u toku trajanja postupka Kantonalni sud donio tri odluke, s tim da Ustavni sud zapaža značajan period neaktivnosti tog suda od skoro tri godine (računajući od donošenja rješenja o dozvoli povrata u pređašnje stanje do donošenja odluke po žalbi 26. septembra 2008. godine) što je nesporno, kao i period neaktivosti pred općinskim sudovima, uticalo na dužinu samog postupka. Pri tome Ustavni sud zapaža da se u odgovoru na apelaciju Općinski sud u Tuzli i Kantonalni sud, izuzev hronološkog navođenja toka postupka odnosno vremena donošenja odluka, nisu posebno izjašnjavali na apelacione navode. Dalje je evidentno da je Vrhovni sud odluku o apelantičinoj reviziji donio u relativno primjerenom roku. Osim toga Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa i odgovora na apelaciju ne proizlazi da je apelantica svojim ponašanjem doprinijela dužini postupka, već je svojim podnescima urgirala kod oba Općinska suda i Kantonalnog suda da se postupak ubrza.
41. Konačno, cijeneći parnični postupak u cjelini, Ustavni sud smatra da, iako je u toku postupka održan veoma veliki broj ročišta, te doneseno više odluka (presuda i rješenja) pred prvostepenim i pred Kantonalnim sudom, može se zaključiti da tako veliki broj ročišta nije praćen efikasnošću suda u utvrđivanju činjenica i donošenju konačne odluke u sporu. U tom smislu, Ustavni sud zapaža da je javna vlast obavezna da pravosudni sistem uredi tako da se povinuje standardima člana 6. Evropske konvencije, što je u konkretnom slučaju nesporno izostalo.
42. Imajući u vidu navedeno i uzevši u obzir sve navedene faktore, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju zbog dužine trajanja predmetnog postupka koji je trajao 11 godina i devet mjeseci povrijeđeno apelantičino pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
43. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je parnični postupak za naknadu štete trajao 11 godina i devet mjeseci, pri čemu se dužina postupka može staviti na teret Općinskom sudu u Lukavcu i Tuzli, te Kantonalnom sudu, koji nisu dali razumno i opravdano objašnjenje za takvu dužinu postupka.
44. Na osnovu člana 61. st. 1 i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić