Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5370/10 (D. B.)

Odluka donesena 27. 02. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Upravni postupak
  • Stanarsko pravo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5370/10

Apelacija

Odluka o meritumu

27. 02. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 5370/10, rješavajući apelaciju Džemala Bisića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 27. februara 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Džemala Bisića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 001676 07 U od 11. novembra 2010. godine, Rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo broj 27/02-23-8469/07 od 19. novembra 2007. godine i Rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo broj 23/1-372-1740/99 od 10. septembra 2007. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Džemal Bisić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Zlatko Tirić, advokat iz Sarajeva, podnio je 1. decembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 001676 07 U od 11. novembra 2010. godine, Rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 27/02-23- 8469/07 od 19. novembra 2007. godine i Rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 23/1-372-1740/99 od 10. septembra 2007. godine. Apelant je 12. decembra 2013. godine dopunio apelaciju tako što je dostavio osporena rješenja Ministarstva i Uprave.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Ministarstva i Uprave zatraženo je 19. novembra 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju. Također, na osnovu člana 22. stav 2. Pravila Ustavnog suda, od Smiljane Zekić, kao druge strane u predmetnom postupku, zatraženo je 17. januara 2014. godine da dostavi odgovor na apelaciju.

3. Uprava je 27. novembra 2013. godine dostavila odgovor na apelaciju, a Ministarstvo i Kantonalni sud 3. decembra 2012. godine. Pismeno koje je upućeno Smiljani Zekić je vraćeno sa naznakom da je obaviještena o pošiljci, ali da je nije podigla.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 31. januara 2014. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Rješenjem Uprave broj 23/1-372-1740/99 od 10. septembra 2007. godine potvrđeno je da je Radovan Zekić bio nosilac stanarskog prava na stanu koji se nalazi u Sarajevu, Ulica branilaca Sarajeva broj 21/IV (u daljnjem tekstu: predmetni stan), te je utvrđeno da je Smiljana Zekić (u daljnjem tekstu: podnositeljica zahtjeva) sunosilac stanarskog prava i da joj pripada pravo na vraćanje u posjed predmetnog stana (st. I i II izreke rješenja). Utvrđeno je da apelant koristi predmetni stan na osnovu Rješenja DD "Olimpijski centar Sarajevo" broj 947/92 od 16. jula 1992. godine i zaključenog Ugovora o korištenju stana broj 995/92 od 29. augusta 1993. godine (stav III izreke rješenja). Utvrđeno je da apelantu prestaje pravo privremenog korištenja predmetnog stana, uz obavezu da napusti stan u roku od 15 dana od dana dostavljanja rješenja, te da nema pravo na alternativni smještaj (st. IV, V i VI izreke rješenja).

7. U obrazloženju rješenja Uprava je navela, prije svega, da je donijela zaključak broj 23/1-372-1740/99 od 17. juna 2005. godine o spajanju u jedan postupak zahtjeva podnositeljice zahtjeva za povrat predmetnog stana u posjed, koji je podnesen tom organu pod brojem 23/1-372- 1740/99 od 15. jula 1999. godine, i zahtjeva koji je podnesen Komisiji za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: Komisija) pod brojem 301-4829 od 16. aprila 1998. godine. Uprava je ukazala da je u predmetnom postupku donijela rješenje od 28. oktobra 2005. godine kojim je odbila zahtjev podnositeljice zahtjeva za povrat stana u posjed, koje je rješenjem Ministarstva od 4. januara 2006. godine poništeno i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak. Također, Uprava je ukazala da je tom organu 6. septembra 2007. godine dostavljeno rješenje Ministarstva od 31. augusta 2007. godine (doneseno u skladu sa Presudom Kantonalnog suda broj U-1035/04) kojim je poništeno rješenje Uprave od 21. jula 2003. godine (kojim je odbijen zahtjev podnositeljice zahtjeva za povrat predmetnog stana u posjed) i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak. U vezi s tim, Uprava je navela da je u ponovnom postupku utvrdila da je Rješenjem Gradskog sekretarijata za stambene poslove (u daljnjem tekstu: Sekretarijat) broj 14/1-372-1012-CIII/95 od 8. novembra 1995. godine određeno da se predmetni stan, čiji je nosilac stanarskog prava Rade Zekić, smatra napuštenim. Također, Uprava je navela da je utvrdila da je ZOI '84 - Olimpijski centar Sarajevo podnio 8. aprila 1996. godine zahtjev Sekretarijatu za prestanak stanarskog prava Radetu Zekiću na predmetnom stanu, te da je uz predmetni zahtjev priložen original ugovora o korištenju predmetnog stana koji je zaključen 1. oktobra 1989. godine između RO ZOI '84 Sarajevo i Radeta Zekića (dokaz u spisu). Uprava je ukazala da je na osnovu navedenog nesporno utvrdila da je Rade Zekić bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. Također, Uprava je navela da je u toku postupka, na osnovu relevantnih izvoda iz matične knjige vjenčanih i matične knjige umrlih, utvrdila da su Radovan Zekić i podnositeljica zahtjeva zaključili brak 1979. godine, te da je Radovan Zekić umro 1992. godine. Uprava je dalje navela da je uvidom u fotokopiju lične karte podnositeljice zahtjeva broj 7827/87, izdate 20. novembra 1987. godine, utvrđeno da je imenovana u to vrijeme bila prijavljena na adresi predmetnog stana, te da je uvidom u izvod iz baze podataka Federalnog zavoda za statistiku Sarajevo od 12. marta 2003. godine utvrđeno da je podnositeljica zahtjeva prilikom provođenja popisa stanovništava od 1. do 15. aprila 1991. godine popisana sa ostalim članovima domaćinstva (Radovan Zekić i Mladen Zekić) na adresi predmetnog stana. Također, Uprava je navela da je uvidom u fotokopiju izbjegličke legitimacije utvrđeno da je podnositeljica zahtjeva izbjegla iz Sarajeva, te da je prijavljena u izbjeglištvu 28. aprila 1992. godine (dokaz u spisu). Uprava je ukazala da je, postupajući po uputama datim u rješenjima Ministarstva, u predmetnom postupku nesporno utvrdila da je podnositeljica zahtjeva 30. aprila 1991. godine stanovala u predmetnom stanu kao sunosilac stanarskog prava, te da se radi o licu koje ima status izbjeglice, odnos status raseljenog lica. Imajući u vidu navedeno, Uprava je zaključila da podnositeljica zahtjeva ima pravo na vraćanje predmetnog stana u smislu Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), te shodno Aneksu VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini čiji je osnovni cilj povratak izbjeglih i raseljenih lica u njihove domove.

8. Odlučujući o žalbi apelanta i ZOI '84 Sarajevo protiv prvostepenog rješenja, Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 27/02-23-8469/07 od 19. novembra 2007. godine kojim je žalbu odbilo. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da je prvostepeni organ pravilno i zakonito postupio kada je odlučio kao u dispozitivu pobijanog rješenja. Naime, Ministarstvo je ukazalo da iz obrazloženja pobijanog rješenja, kao i podataka u predmetnom spisu proizlazi da je prvostepeni organ donio zaključak o spajanju u jedan postupak zahtjeva podnositeljice zahtjeva za povrat predmetnog stana u posjed koji je podnesen tom organu i zahtjeva koji je podnesen Komisiji. U vezi s tim, Ministarstvo je navelo da je podnositeljica zahtjeva 4. jula 1999. godine, preporučeno putem Pošte Beograd (što se vidi iz koverte koja se nalazi u spisu), podnijela zahtjev prvostepenom organu za povrat predmetnog stana u posjed, što znači da je zahtjev podnesen u roku iz člana 5. Zakona o prestanku primjene. Pri tome Ministarstvo je ukazalo da činjenica da je 4. jula 1999. godine bila nedjelja, ne znači da taj zahtjev nije mogao biti poslan putem pošte, budući da iz dopisa JP PTT saobraćaja Srbija Pošta, Savska broj 2, Beograd proizlazi da je ta pošta 4. jula 1999. godine radila kao dežurna pošta. Također, Ministarstvo je ukazalo da činjenica da predmetni zahtjev nije potpisala podnositeljica zahtjeva ne znači da taj zahtjev nije podnesen navedenog datuma, budući da je u izjavi koju je dao Mladen Zekić, a koju je potpisala i podnositeljica zahtjeva, razjašnjeno zašto se Mladen Zekić potpisao u ime podnositeljice zahtjeva, te da je podnositeljica zahtjeva prihvatila podneseni zahtjev kao svoj. Ministarstvo je dalje navelo da je i zahtjev podnositeljice zahtjeva koji je podnesen Komisiji, a koji je preuzeo prvostepeni organ, podnesen u roku iz člana 4. Zakona o prenosu i rješavanju neriješenih zahtjeva za vraćanje u posjed stana na kojem postoji stanarsko pravo ili nekretnine u vlasništvu koji su podneseni Komisiji (u daljnjem tekstu: Zakon o prenosu i rješavanju neriješenih zahtjeva). Naime, Ministarstvo je ukazalo da je, prema navedenom zakonu, rok koji se odnosi na stanove koji su proglašeni napuštenim bio 2. septembar 1999. godine, a da je predmetni zahtjev podnesen Komisiji 16. aprila 1998. godine. S obzirom na to da je podnositeljica zahtjeva podnijela zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana u zakonom propisanom roku, Ministarstvo je ukazalo da je prvostepeni organ, imajući u vidu upute tog Ministarstva, na siguran način utvrdio da je podnositeljica zahtjeva 30. aprila 1991. godine bila sunosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, da je taj stan napustila u periodu iz člana 3. stav 2. Zakona o prestanku primjene, tako da ima pravo da se vrati u predmetni stan shodno odredbama člana 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene. Konačno, Ministarstvo je ukazalo da Rješenje Uprave broj 23/1-372- 1740/99 od 21. jula 2003. godine, suprotno apelantovim navodima, nije pravosnažno, budući da je Rješenjem Ministarstva broj 27/02-23-2390/04 od 31. augusta 2007. godine, povodom žalbe podnositeljice zahtjeva, prvostepeno rješenje poništeno i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak.

9. Protiv drugostepenog rješenja apelant i ZOI '84 Sarajevo su podnijeli tužbu Kantonalnom sudu, koji je Presudom broj 09 0 U 001676 07 U od 11. novembra 2010. godine odbio tužbu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je zapisnikom Uprave od 24. januara 2008. godine konstatirano da je 24. januara 2008. godine apelant sa svojom porodicom napustio predmetni stan, da je u posjed predmetnog stana uveden opunomoćenik podnositeljice zahtjeva, uz konstataciju da se podnositeljica zahtjeva nalazi u Nišu, te da će stan koristiti dva člana porodičnog domaćinstva. S obzirom na to, Kantonalni sud je naveo da su prvostepeno i drugostepeno rješenje doneseni na pravilan i zakonit način, ali ne iz razloga koji su navedeni u tim rješenjima, već zato što podnositeljica zahtjeva, kao prijeratni sunosilac stanarskog prava na predmetnom stanu koja je u tom stanu živjela od dodjele stana njenom suprugu pa do 28. aprila 1992. godine, ima i dalje pravo na posjed predmetnog stana u istom statusu. Naime, Kantonalni sud je ukazao da se predmetni stan smatra "domom" podnositeljice zahtjeva prema Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) bez obzira na činjenicu da li je ili nije njen zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed bio neblagovremen u smislu odredaba člana 5. stav 1. Zakona o prestanku primjene, budući da je ulaskom u posjed predmetnog stana pokazala nedvosmislenu želju i namjeru da nastavi živjeti u tom stanu, a u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Naime, Kantonalni sud je ukazao da nad interesom zajednice da se dosljedno primijene odredbe člana 5. stav 3. Zakona o prestanku primjene u pogledu roka za povrat napuštenih stanova preovladava interes podnositeljice zahtjeva da predmetni stan, kao svoj dom, nesmetano koristi i posjeduje kao nosilac stanarskog prava. Pri tome, Vrhovni sud je naveo da je takvo pravno stanovište zauzeo i Ustavni sud u Odluci broj AP 964/04 od 3. decembra 2005. godine.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

10. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na imovinu. Apelant navodi, prije svega, da je Rješenjem Uprave broj 23/1-372-1740/99 od 21. jula 2003. godine odbijen zahtjev podnositeljice zahtjeva za povrat predmetnog stana u posjed, koje je postalo pravosnažno, slijedom čega su svi pravni lijekovi koji su podneseni nakon toga bili neblagovremeni, te da stoga nije jasno kako je uopće moglo doći do vođenja predmetnog postupka u kojem su donesene osporene odluke. Apelant dalje navodi da je podnositeljica zahtjeva istakla da je stalno nastanjena u Nišu, tako da je nejasno zbog čega je zahtjev za povrat stana poslan preporučenom pošiljkom iz Beograda 4. jula 1999. godine – zadnjeg dana za podnošenje zahtjeva, koji je nedjelja i neradni dan. Također, apelant navodi da su upravni organi i sud, prihvatajući da je zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed blagovremen i podnesen u skladu sa članom 4. Zakona o prestanku primjene, prihvatili kao zakonsku mogućnost da jedno ili više lica za sve stanove za koje nije podnesen zahtjev za povrat stana od nosioca stanarskog prava takav zahtjev podnesu oni. Pri tome apelant traži od Ustavnog suda "da, prilikom odlučivanja o apelaciji, posebno ocijeni njegove izjave sa usmenih rasprava uz opasku da se pitanje blagovremenosti, lica i načina podnošenja zahtjeva za povrat stana postavlja duže od dvije godine, a nikako u zadnje vrijeme kako se to želi predstaviti".

b) Odgovor na apelaciju

11. Kantonalni sud je naveo da se taj sud povodom identičnih apelantovih navoda izjasnio u obrazloženju osporene odluke tog suda, da kod razloga navedenih u presudi ostaje u cijelosti, te da su ti razlozi utemeljeni na važećim zakonskim propisima i međunarodnim aktima koji su sastavni dio pravnog sistema Bosne i Hercegovine.

12. Ministarstvo je navelo da je podnositeljica zahtjeva podnijela zahtjev za vraćanje u posjed stana, te da je u predmetnom postupku utvrđeno da je imenovana prijeratni sunosilac stanarskog prava na predmetnom stanu koja je napustila svoj "dom" u periodu između 30. aprila 1991. i 4. aprila 1998. godine tj. da se radi o licu iz člana 3. Zakona o prestanku primjene, zbog čega je Ministarstvo osporenim rješenjem odbilo apelantovu žalbu. U vezi s tim, Ministarstvo je ukazalo da je razloge za svoju odluku navelo u obrazloženju osporene odluke.

13. Uprava je navela da je osporeno rješenje tog organa doneseno prema stanju u spisu i u skladu sa zakonom.

V. Relevantni propisi

14. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09) relevantne odredbe glase:

Član 3. st. 1. i 2.

Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. ZOSO (u daljnjem tekstu: nosilac stanarskog prava) ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom 7 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa 7 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Lica koja su napustila svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu 7 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

Član 5.

Zahtjev za vraćanje stana u posjed mora se podnijeti u roku od petnaest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona.

Izuzetno, rok za podnošenje zahtjeva za povrat stana iz člana 3. stav 5. i člana 18b. stav 1. ovog zakona […] je 4. oktobar 1999. godine.

Ako nosilac stanarskog prava u roku propisanom ovim članom ne podnese zahtjev za povrat stana nadležnom upravnom organu, nadležnom sudu ili Komisiji za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica […], prestaje mu stanarsko pravo.

15. U Zakonu o prenosu i rješavanju neriješenih zahtjeva za vraćanje u posjed stana na kojem postoji stanarsko pravo ili nekretnine u vlasništvu koji su podneseni Komisiji za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 6/04) relevantne odredbe glase:

Član 4.

Zahtjev za vraćanje u posjed stana smatra se podnesenim u roku ukoliko je podnesen u skladu sa odredbom člana 5. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima i to:

-do 4. 7. 1999. godine za stanove koji su proglašeni napuštenim;

[…] odnosno ukoliko je podnesen u skladu sa Pravilnikom Komisije i to:

-do 2. 9. 1999. godine za stanove koji su proglašeni napuštenim;

[…]

VI. Dopustivost

16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj broj 09 0 U 001676 07 U od 11. novembra 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 22. novembra 2010. godine, a apelacija je podnesena 1. decembra 2010. godine tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

20. Apelant pobija navedene odluke Kantonalnog suda i upravnih organa, tvrdeći da su tim odlukama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

22. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

23. Apelant smatra da su nadležni organi, pri donošenju svojih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje, što je kao posljedicu imalo kršenje njegovog prava na pravično suđenje. Naime, apelant, kao prvo, navodi da nadležni organi nisu mogli voditi predmetni postupak u kojem su donesene osporene odluke, budući da je Rješenjem Uprave broj 23/1-372-1740/99 od 21. jula 2003. godine odbijen zahtjev podnositeljice zahtjeva za povrat predmetnog stana u posjed, te da je to rješenje postalo pravosnažno. Zatim, kao drugo, da su nadležni organi, pri donošenju svojih odluka, pogrešno utvrdili da je predmetni zahtjev za povrat stana podnesen blagovremeno, te da je taj zahtjev podnijela podnositeljica zahtjeva.

24. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

25. U konkretnom slučaju Ustavni sud, prije svega, zapaža da iz obrazloženja osporenog prvostepenog rješenja proizlazi da je to rješenje doneseno u ponovnom postupku, a da su tome prethodile dvije odluke tog organa kojima su odbijeni zahtjevi podnositeljice zahtjeva za povrat predmetnog stana u posjed. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje, kako to proizlazi iz činjeničnog stanja predmeta, da je prvostepeni organ prethodno dva puta odlučivao o istom zahtjevu. Međutim, Ustavni sud zapaža da je obje prvostepene odluke u konačnici poništio drugostepeni organ i da su predmeti vraćeni na ponovni postupak, te da je u ponovnom postupku donesena nova odluka, koja je u konkretnom slučaju predmet apelacionog ispitivanja, čime je, dakle, otklonjen navedeni propust prvostepenog organa. U pogledu apelantovih navoda da jedno od donesenih prvostepenih rješenja (Rješenje Uprave broj 23/1-372-1740/99 od 21. jula 2003. godine) postalo pravosnažno, Ustavni sud ponovo ukazuje, kako to jasno proizlazi iz obrazloženja osporenih odluka upravnih organa, da je navedeno rješenje poništeno i da je predmet vraćen na ponovni postupak. Pri tome Ustavni sud ukazuje da je apelant imao mogućnost da protiv rješenja drugostepenog organa (kojim je usvojena žalba podnositeljice zahtjeva podnesena protiv rješenja od 21. jula 2003. godine) podnese tužbu nadležnom sudu, te da u tom postupku iznese navedene tvrdnje, što je apelant očigledno propustio da učini. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi da je prvobitno doneseno rješenje kojim je odbijen zahtjev podnositeljice zahtjeva za povrat predmetnog stana postalo pravosnažno, te da stoga nadležni organi nisu mogli voditi predmetni postupak u kojem su donesene osporene odluke.

26. Dalje, Ustavni sud zapaža da su upravni organi u predmetnom postupku utvrdili da podnositeljici zahtjeva, kao sunosiocu stanarskog prava na predmetnom stanu, pripada pravo na vraćanje predmetnog stana u posjed u smislu odredaba člana 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da su upravni organi utvrdili da je podnositeljica zahtjeva 4. jula 1999. godine podnijela zahtjev prvostepenom upravnom organu za povrat predmetnog stana u posjed, tj. da je predmetni zahtjev podnesen u roku propisanim članom 5. stav

1. Zakona o prestanku primjene. U pogledu apelantovih navoda koji se odnose na način i vrijeme podnošenja predmetnog zahtjeva, kao i pitanje potpisa na predmetnom zahtjevu, Ustavni sud ukazuje da je drugostepeni organ, odlučujući o identičnim apelantovim žalbenim navodima, u obrazloženju svoje odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Pored toga, Ustavni sud ukazuje da su upravni organi utvrdili da je podnositeljica zahtjeva 16. aprila 1998. godine podnijela zahtjev Komisiji za vraćanje u posjed predmetnog stana, te da je i taj zahtjev, koji je prvostepeni upravni organ preuzeo od Komisije, podnesen blagovremeno, tj. u roku koji je propisan odredbama člana 4. Zakona o prenosu i rješavanju neriješenih zahtjeva, a što apelant i ne osporava. Konačno, Ustavni sud ukazuje da je presudom Kantonalnog suda, kao konačnom odlukom u predmetnom postupku, odbijena apelantova tužba protiv drugostepenog rješenja s tim da su u obrazloženju presude dati drugačiji razlozi u odnosu na razloge upravnih organa (koje razloge apelant ne osporava). Međutim, nezavisno od toga, imajući u vidu da Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, nije našao proizvoljnost u postupanju upravnih organa, te imajući u vidu konačno odlučenje Kantonalnog suda povodom predmetne pravne stvari, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na dom i pravo na imovinu

27. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovih prava nije posebno obrazložio, već da se navodi o kršenju ovih prava, također, zasnivaju na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

Pravo na nediskriminaciju

28. Apelant, također, smatra da mu je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na imovinu. Međutim, s obzirom na to da apelant, osim paušalnog navoda o povredi ovog prava, nije ponudio argumente niti dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminiran, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII. Zaključak

29. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su nadležni organi u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne i jasne razloge u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

30. Dalje, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, niti prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tih prava vezuje za pogrešno utvrđeno činjenično stanje, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

31. Ustavni sud, također, zaključuje da nema povrede prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na imovinu, jer ne postoji ništa što bi ukazalo na vjerovatnoću da je u predmetnom postupku povrijeđeno to apelantovo pravo.

32. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

33. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-5370/10 (D. B.) | Sudska praksa | Aktio