Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5409/10 (R. I.)
Odluka donesena 27. 02. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Dokaz
- Dokazni postupak
- Krivični postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5409/10
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 02. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 5409/10, rješavajući apelacije Radislava Iliševića i N.S., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 27. februara 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbijaju se kao neosnovane apelacije Radislava Iliševića i N.S. podnesene protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Kžž-10-000 032 od 5. oktobra 2010.
godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Kžk- 06-00-0 305 od 19. marta 2007. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Radislav Ilišević (u daljnjem tekstu: prvoapelant) iz Gradiške, kojeg zastupaju advokati iz Zajedničke advokatske kancelarije Mile Kovačević i Marica Đukanović iz Gradiške, podnio je 4. decembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Kžž-10-000 032 od 5. oktobra 2010. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0- Kžk-06-00-0 305 od 19. marta 2007. godine. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 5409/10.
2. N.S. (u daljnjem tekstu: drugoapelant) iz Prijedora, kojeg zastupa Mirko Dabić, advokat iz Banje Luke, podnio je 22. decembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv istih presuda koje je osporio prvoapelant, tj. Presude Vrhovnog suda broj 118-0- Kžž-10-000 032 od 5. oktobra 2010. godine i Presude Okružnog suda broj 011-0-Kžk-06-00- 0 305 od 19. marta 2007. godine. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 5790/10.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
3. S obzirom na to da se predmetne apelacije tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31 stav 1 Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 5409/10 i AP 5790/10 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 5409/10.
4. Na osnovu člana 22 stav 1 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda zatraženo je 27. i 28. maja 2013. godine da dostavi odgovore na apelacije. Takođe, na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Republičkog tužilaštva Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 17. januara 2014. godine da dostave odgovore na apelacije.
5. Vrhovni sud je 5. juna 2013. godine dostavio odgovor na apelacije, Tužilaštvo 3. februara 2014. godine i Okružni sud 7. februara 2014. godine.
6. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor Vrhovnog suda dostavljen je apelantima 18. decembra 2013. godine, a odgovori Okružnog suda i Tužilaštva 19. februara 2014. godine.
III. Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
8. Presudom Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj K- 460/05 od 3. aprila 2006. godine prvoapelant je proglašen krivim za krivično djelo davanje mita iz člana 342 stav 2 Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca, a drugoapelant je proglašen krivim za krivično djelo primanje mita iz člana 341 stav 2 KZRS i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci.
9. Odlučujući o žalbama apelanata protiv navedene presude, Okružni sud je donio Rješenje broj 011-0-Kž-06-000 305 od 28. novembra 2006. godine kojim je uvažio žalbe, ukinuo navedenu presudu i odredio održavanje pretresa pred tim sudom.
10. Okružni sud, nakon održanog pretresa pred tim sudom, donio je Presudu broj 011-0-Kžk-06-000 305 od 19. marta 2007. godine kojom je prvoapelant proglašen krivim za krivično djelo davanje mita iz člana 342 stav 2 KZRS i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca, a drugoapelant je proglašen krivim za krivično djelo primanje mita iz člana 341 stav 2 KZRS i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci. U izreci predmetne presude je navedeno da su apelanti krivi što su 11. oktobra 2002. godine u prostorijama Nacionalnog parka "Kozara" u Prijedoru, i to drugoapelant, u svojstvu odgovornog lica, obavljajući funkciju direktora Nacionalnog parka "Kozara" u Prijedoru, zahtijevao i primio novčanicu od 500,00 evra od prvoapelanta, koju je prethodno prvoapelantu dao Dejan Uzur na ime produženja ugovora o radu i primanja u stalni radni odnos tog lica, dok je prvoapelant, posredujući između drugoapelanta i Dejana Uzura, prethodno primio novčanicu od 500,00 evra i novčanicu od 200,00 evra, da bi drugoapelantu predao novčanicu od 500,00 evra, na ime produženja ugovora o radu i primanju u stalni radni odnos Dejana Uzura, dok je novčanicu od 200,00 evra zadržao za sebe.
11. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da su na pretresu pred tim sudom prihvaćeni kao dokazni materijal svi dokazi koji su izvedeni pred prvostepenim sudom i to, između ostalih, saslušanje svjedoka Dejana Uzura, Ranka Kolara i Vojislava Kondića, suočenje svjedoka Dejana Uzura i Ranka Kolara, uvid u plan rada istražne radnje postavljanja klopke primanja mita Stanice javne bezbjednosti Prijedor (u daljnjem tekstu: SJB Prijedor) broj 10-1-10/02-1-VK-233 od 9. oktobra 2002. godine i uvid u foto-dokumentaciju SJB Prijedor o postavljanju klopke uz pomoć obilježenih novčanica, uvid u potvrdu SJB Prijedor o ulaženju u stan i druge prostorije od 11. oktobra 2002. godine, uvid u potvrdu SJB Prijedor o privremenom oduzimanju predmeta od prvoapelanta broj 65/02 od 11. oktobra 2002. godine i uvid u potvrdu SJB Prijedor o privremenom oduzimanju predmeta od drugoapelanta broj 66/02 od 11. oktobra 2002. godine, saslušanje prvoapelanta i drugoapelanta u svojstvu svjedoka, te saslušanje ostalih svjedoka. Okružni sud je naveo da je savjesnom analizom i kritičkom ocjenom svih izvedenih dokaza, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj vezi, utvrdio da su apelanti počinili predmetna krivična djela na način kako je opisano u izreci presude. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je svjedok Dejan Uzur, prilikom saslušanja u istrazi, na zapisnik Tužilaštva od 21. decembra 2004. godine izjavio da je drugoapelant tražio od njegovog ujaka, tj. Prvoapelanta, novčani iznos od 2.000,00 KM da bi njega (tj. svjedoka) stalno zaposlio u Nacionalnom parku "Kozara", zatim, da je to ispričao svjedoku Ranku Kolaru (koji je bio njegov pretpostavljeni u preduzeću) sa kojim je, nakon što je njegova majka koja živi u Sloveniji poslala novac, otišao u policiju gdje je dogovorena određena akcija obilježavanja novčanica koje je nakon toga predao svom ujaku, tj. prvoapelantu. Okružni sud je naveo da je svjedok Dejan Uzur, prilikom saslušanja na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom, izjavio da je njegova majka poslala novac koji je on predao svom ujaku, ali ne kao naknadu za njegovo stalno zaposlenje u Nacionalnom parku "Kozara", te istakao da je bio izmanipulisan od svjedoka Ranka Kolara, koji ga je nagovorio da "učestvuje u svemu ovome", uz obećanje policije da se njegovom ujaku ništa neće desiti. Takođe, Okružni sud je naveo da je svjedok Dejan Uzur saslušan i na pretresu pred tim sudom, te da je taj sud, na osnovu odgovora navedenog svjedoka, njegovog ponašanja i gestikulacija, a naročito nakon suočenja navedenog svjedoka sa svjedokom Rankom Kolarom, zaključio da je izmijenjeni iskaz tog svjedoka dat s ciljem isključenja ili bar umanjenja krivične odgovornosti prvoapelanta koji mu je ujak, te da je očigledno da se navedeni svjedok pokajao što je sarađivao sa policijom jer je očigledno sve to dovelo do poremećaja u porodičnim odnosima.
12. Okružni sud je dalje naveo da je svjedok Ranko Kolar, koji je saslušan na pretresu pred prvostepenim sudom i na pretresu pred tim sudom, dosljedan u svojim tvrdnjama da ga je 6. oktobra 2002. godine telefonom pozvao svjedok Dejan Uzur i da je insistirao da se vide, te da mu je prilikom tog susreta ispričao da je drugoapelant tražio od njegovog ujaka 2.000,00 KM da bi Dejanu Uzuru produžio ugovor o radu i zasnovao mu stalni radni odnos, nakon čega su zajedno otišli u SJB Prijedor gdje su radnici policije obilježili novčanice u apoenima od 500,00 evra, 200,00 evra i tri novčanice od po 100,00 evra, te vratili te novčanice svjedoku Dejanu Uzura kako bi ih predao prvoapelantu, uz obećanje da prvoapelant neće biti procesuiran. Pri tome, Okružni sud je naveo da okolnost da su svjedok Ranko Kolar i drugoapelant imali poremećene međusobne odnose (zbog toga što je drugoapelant prijavio navedenog svjedoka za izvršenje krivičnog djela falsifikovanja isprave, tj. diplome, te da je navedeni svjedok pravosnažnom presudom proglašen krivim za to krivično djelo) ne umanjuje vjerodostojnost iskaza navedenog svjedoka. Naime, Okružni sud je naveo da se taj sud, prilikom neposrednog saslušanja svjedoka Ranka Kolara, a naročito prilikom njegovog suočenja sa svjedokom Dejanom Uzurom, uvjerio da je navedeni svjedok govorio istinu, a da okolnost da se radi o osuđivanom licu ne znači da je samim tim nepodoban svjedok. Takođe, Okružni sud je naveo da je optužba potkrijepljena i planom rada istražne radnje postavljanja klopke primanja mita SJB Prijedor broj 10-1-10/02-1-VK-233 od 9. oktobra 2002. godine, kao i iskazom svjedoka Vojislava Kondića, koji je kao kriminalistički tehničar SJB Prijedor sačinio navedeni plan. Dovodeći u vezu iskaze svjedoka Ranka Kolara i Vojislava Kondića u vezu sa navedenim planom, foto-dokumentacijom, te u vezu sa potvrdama o privremenom oduzimanju predmeta od prvoapelanta i drugoapelanta, a djelimično i sa iskazom svjedoka Dejana Uzura, Okružni sud je naveo da je na nesumnjiv način utvrdio da su prvoapelant i drugoapelant počinili predmetna krivična djela koja su im stavljena na teret. S druge strane, Okružni sud je naveo da su potpuno neuvjerljivi, nelogični i neargumentovani iskazi prvoapelanta i drugoapelanta koje su dali u svojstvu svjedoka, kao i njihove tvrdnje da je prvoapelant predao drugoapelantu novčanicu od 500,00 evra kao "čašćavanje", odnosno kao "prilog" PDP (čiji je drugoapelant član) na ime predizborne kampanje, pogotovo ako se ima u vidu da je prvoapelant spornu novčanicu predao drugoapelantu šest dana nakon održavanja oktobarskih izbora u Bosni i Hercegovini. Takođe, Okružni sud je naveo da nije prihvatio iskaz svjedokinje Danice Jukić (majka svjedoka Dejana Uzura), budući da je navedena svjedokinja, između ostalog, izjavila da je finansirala PDP i u toku rata (iako tada nije ni postojao), te da nije ni znala šta znači skraćenica PDP. Konačno, Okružni sud je naveo da ostali saslušani svjedoci nisu imali neposredna saznanja o predmetnom događaju, te da su se izjašnjavali samo na okolnost poslovanja Nacionalnog parka "Kozara" u Prijedoru, a da te okolnosti nisu od značaja za ishod predmetnog krivičnog postupka.
13. Odlučujući o žalbama apelanata protiv navedene presude, Vrhovni sud je donio Presudu broj 118-0-Kžž-07-000 007 od 27. septembra 2007. godine kojom je žalbe odbio kao neosnovane i navedenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo, između ostalog, "da su neosnovani žalbeni navodi da je Okružni sud počinio bitne povrede krivičnog postupka iz člana 303 stav 1 Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP). Naime, tačno je da plan ima karakter obavještenja u smislu ranijeg ZKP, povodom prijave tada privilegovanog svjedoka Dejana Uzura (prema ranijem ZKP svjedok Dejan Uzur je mogao odbiti svjedočenje zbog srodstva sa prvoapelantom), a da je taj plan sačinio svjedok Vojislav Kondić na osnovu iskaza svjedoka Dejana Uzura, tako da su se i plan i iskaz svjedoka Vojislava Kondića, u smislu člana 83 stav 3 ranijeg ZKP, morali izdvojiti. Međutim, Vrhovni sud je istakao da odbrana ne prigovara drugim dokazima - potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta koja dokazuje da je od drugoapelanta oduzeta novčanica od 500,00 evra, potvrdi o ulaženju u stan i druge prostorije, foto-dokumentaciji koja potvrđuje navedeno, te iskazima svjedoka Dejana Uzura i Ranka Kolara, koji nesumnjivo dokazuju da su prvoapelant i drugoapelant počinili krivična djela koja su im stavljena na teret, te da se žalbeni navodi ne odnose na uticaj navedenih nezakonitih dokaza na pravilnost osporene presude. Zatim, Vrhovni sud je naveo da žalbe propuštaju da ocijene uticaj pravno nevaljanih dokaza na zakonitost i pravilnost osporene presude, odnosno da li su ti dokazi uticali ili bi mogli uticati na zakonito i pravilno donošenje presude.
14. Drugoapelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 118-0-Kžž-07-000 007 od 27. septembra 2007. godine. Ustavni sud je donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 3225/07 od 14. aprila 2010. godine kojom je usvojio apelaciju drugoapelanta, ukinuo osporenu presudu Vrhovnog suda i predmet vratio tom sudu da donese novu odluku. Naime, u navedenoj odluci Ustavni sud je zaključio da je povrijeđeno drugoapelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) jer Vrhovni sud nije temeljito obrazložio da li su i u kojoj mjeri nezakoniti dokazi, koji su u smislu pozitivnih zakonskih odredaba trebali biti izuzeti, uticali na zakonitost i pravilnost presude.
15. Odlučujući ponovo o žalbama apelanata protiv Presude Okružnog suda broj 011-0-Kž-K-06-000 305 od 19. marta 2007. godine, Vrhovni sud je donio Presudu broj 118-0- Kžž-10-000 032 od 5. oktobra 2010. godine kojom je žalbe odbio kao neosnovane i navedenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju nesporno da je ovlašćeno službeno lice SJB Prijedor 9. oktobra 2002. godine sačinilo plan rada istražne radnje postavljanja klopke primanja mita, te da iz navedenog plana proizilazi da je sačinjen po prijavi Dejana Uzura, tada privilegovanog svjedoka, s obzirom da mu je prvoapelant ujak. Takođe, Vrhovni sud je naveo da je nesporno da je navedeni plan realizovan, te da je uvršten kao dokaz u postupku pred Okružnim sudom (zapisnik sa glavnog pretresa od 12. marta 2007. godine), kao i da je na tom pretresu saslušan kao svjedok Vojislav Kondić, kriminalistički tehničar koji je sačinio navedeni plan. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da se, dakle, radi o podacima, odnosno obavještenju SJB Prijedor sačinjenom pri radu na pronalaženju izvršioca krivičnog djela i druge radnje s tim ciljem, na osnovu prijave lica oslobođenog dužnosti svjedočenja u smislu odredaba člana 227 stav 1 tačka 2 tada važećeg ZKP, koje se moralo izdvojiti u smislu odredaba člana 83 stav 3 tog zakona. Stoga je Vrhovni sud ukazao da je taj dokaz pribavljen bitnim povredama ZKP, koji je važio u vrijeme kada je sporni dokaz sačinjen, odnosno pribavljen. Takođe, Vrhovni sud je ukazao da je navedeni plan sačinio svjedok Vojislav Kondić, na osnovu prijave Dejana Uzura, u to vrijeme lica oslobođenog dužnosti svjedočenja, odnosno privilegovanog svjedoka, tako da i iskaz svjedoka Vojislava Kondića dobija karakter dokaza na kojem se presuda ne može zasnovati. Slijedom toga, Vrhovni sud je naveo da nije uzeo u razmatranje navedene dokaze.
16. Međutim, nezavisno od toga, Vrhovni sud je ukazao da iskazi saslušanih svjedoka Dejana Uzura i Ranka Kolara, potvrda o ulaženju u stan i druge prostorije sa pratećom foto-dokumentacijom i potvrde o privremenom oduzimanju predmeta (na koje apelanti nisu prigovarali), koje je Okružni sud ocijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi, potvrđuju da su apelanti izvršili krivična djela za koja su pobijanom presudom proglašeni krivim. U pogledu prvoapelantovih žalbenih navoda da se na iskazu svjedoka Dejana Uzura, koji je dat pred Tužilaštvom 21. decembra 2004. godine, ne može zasnovati sudska odluka, Vrhovni sud je ukazao da iz zapisnika o saslušanju navedenog svjedoka proizilazi da je svjedok jasno upozoren da ne mora svjedočiti u odnosu na prvoapelanta, s obzirom na srodstvo s njim, nakon čega je navedeni svjedok pristao da svjedoči u odnosu na oba apelanta. Pri tome, Vrhovni sud je ukazao da su i upozorenje svjedoku Dejanu Uzuru da ne mora svjedočiti i njegov odgovor uneseni u predmetni zapisnik. Takođe, Vrhovni sud je naveo da su neosnovani i prvoapelantovi žalbeni navodi da je prilikom saslušanja svjedoka Dejana Uzura pred Tužilaštvom korišćena službena zabilješka od 11. oktobra 2002. godine koja je sačinjena u policiji u vrijeme kada je navedeni svjedok imao svojstvo privilegovanog svjedoka, te da se stoga morala izdvojiti. Naime, Vrhovni sud je naveo da nije sporno da se navedena zabilješka morala izdvojiti u smislu odredaba člana 83 tada važećeg ZKP, ali da iz predmetnog zapisnika o saslušanju svjedoka Dejana Uzura proizilazi da je navedenom svjedoku predočena izjava radi izjašnjenja da li je pročitao i potpisao tu izjavu, a ne da objasni ili pobije navode iz te službene zabilješke.
17. Vrhovni sud je dalje naveo da iz iskaza svjedoka Dejana Uzura, koji je Okružni sud pravilno ocijenio uzimajući kao vjerodostojan iskaz dat u istrazi od 21. decembra 2004. godine, proizilazi da je drugoapelant posredstvom prvoapelanta tražio 2.000,00 KM kako bi navedenog svjedoka zaposlio na neodređeno vrijeme, te da mu je majka, koja živi u Sloveniji, poslala 1.000,00 evra u apoenima od 500,00 evra, 200,00 evra i tri novčanice od po 100,00 evra. Zatim, da je navedeni svjedok o svemu tome obavijestio svjedoka Ranka Kolara, da su zajedno otišli u policiju gdje su predmetne novčanice obilježene, nakon čega je navedeni svjedok predao novčanice prvoapelantu, te inkriminisanog dana odvezao prvoapelanta do Nacionalnog parka "Kozara", odnosno do kancelarije drugoapelanta, o čemu je obavijestio policiju koja je intervenisala i tom prilikom od drugoapelanta oduzela 500,00 evra, a od prvoapelanta 200,00 evra. Takođe, Vrhovni sud je naveo da je saglasno navedenom izjavio i svjedok Ranko Kolar, čiji iskaz je Okružni sud ocijenio kao potpuno uvjerljiv, koju ocjenu prihvata i taj sud. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da potvrda o ulaženju u stan i druge prostorije i potvrde o privremeno oduzetim predmetima (iz kojih proizilazi da je od drugoapelanta oduzeta novčanica u apoenu od 500,00 evra, a od prvoapelanta novčanica u apoenu od 200,00 evra) potvrđuju iskaz svjedoka Dejana Uzura, koji je dat u istrazi, te ukazuju na osnovanost utvrđenja da su apelanti počinili predmetna krivična djela za koja su pobijanom presudom proglašeni krivim. Konačno, Vrhovni sud je naveo da pobijana presuda sadrži široko i iscrpno obrazloženje u pogledu iskaza apelanata kao svjedoka, kao i dokaza koje je izvela odbrana, ocjenjujući da su iskazi apelanata neuvjerljivi, nelogični i neargumentovani, te da činjenične zaključke u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti apelanata odbrana nije uspjela osporiti ni saslušanjem svjedoka niti predočenim objektivnim dokazima. Pri tome, Vrhovni sud je naveo da takvu ocjenu navedenih dokaza u cijelosti prihvata i taj sud.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
18. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
19. Prvoapelant navodi da je u žalbenom postupku isticao da sud nije mogao zasnovati svoju odluku na zapisniku o saslušanju svjedoka Dejana Uzura od 21. decembra 2004. godine, budući da navedeni svjedok prije saslušanja nije upozoren da ne mora svjedočiti u tom predmetu u smislu odredaba člana 147 stav 2 ZKP (koji je važio u to vrijeme). Takođe, prvoapelant navodi da je prilikom sačinjavanja tog zapisnika korišćena službena zabilješka od 11. oktobra 2002. godine koja je trebalo da bude izdvojena iz istražnog spisa u smislu relevantnih odredaba ZKP. U vezi s tim, prvoapelant navodi da svjedok Dejan Uzur, s obzirom na njegovo srodstvo sa prvoapelantom, ne bi nikada dao svoju izjavu, niti bi na bilo koji način učestvovao u predmetnom postupku da je prethodno upozoren da ne mora svjedočiti u smislu odredaba člana 147 ZKP. Prvoapelant ističe da je inicijator predmetnog događaja bio Ranko Kolar, koji je u kritično vrijeme bio pretpostavljeni Dejanu Uzuru, te da je bio u sukobu sa drugoapelantom i da je taj događaj iskoristio kao mogućnost da naruši ugled drugoapelantu kao direktoru Nacionalnog parka "Kozara" Prijedor. Konačno, prvoapelant navodi da Vrhovni sud, pri donošenju osporene odluke, nije postupio u skladu sa odlukom Ustavnog suda, te da stoga apelant i dalje smatra da je cjelokupan krivični predmet zasnovan na nezakonitim dokazima.
20. Drugoapelant navodi da osporena odluka "nije brižljivo i seriozno obrazložila relevantne činjenice, a saglasno Odluci Ustavnog suda broj AP 3225/07 od 14. aprila 2010. godine, u kojoj su mjeri isključeni nezakonito pribavljeni dokazi imali uticaja na donošenje pravilne i zakonite odluke". Drugoapelant navodi da, osim toga, obrazloženje osporene odluke ne daje odgovor na pitanje da li prihvaćeni dokazi obezbjeđuju dovoljno dokaznog materijala za ocjenu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti drugoapelanta. Naime, drugoapelant navodi da je riječ o iskazima svjedoka Dejana Uzura (koji je na glavnom pretresu korigovao iskaz iz istrage o bitnim činjenicama) i Ranka Kolara (sud nije analizirao kredibilitet tog svjedoka, čiji iskaz je doveden u sumnju), te potvrdi o ulaženju u stan i druge prostorije sa pratećom foto-dokumentacijom i potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta. U vezi s tim, drugoapelant navodi da su navedeni materijalni dokazi isključivo proizvod plana policijske klopke, te da kao takvi nemaju karakter zakonitih dokaza. Takođe, drugoapelant navodi da osporena odluka nije analizirala dokaze odbrane, npr., iskaz svjedokinje Danice Jukić (majke Dejana Uzura), te da i to čini nedostatak samog obrazloženja odluke.
b) Odgovor na apelaciju
21. Vrhovni sud je naveo da su apelanti identične navode iznijeli u svojim žalbama protiv presude Okružnog suda, te da je u pogledu tih navoda Vrhovni sud iznio svoj stav u osporenoj presudi tog suda. Takođe, Vrhovni sud je naveo da se navodi apelanata odnose na bitne povrede odredaba krivičnog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, a za koje prigovore Ustavni sud nije nadležan. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je predložio da se apelacije odbiju kao neosnovane.
22. Okružni sud je naveo da je taj sud, odlučujući o žalbama apelanata, imao u vidu sve navode i argumente koji su izneseni u žalbama i u toku postupka, kao i sve druge okolnosti konkretnog slučaja, te da je u svemu postupio i odlučio u skladu sa relevantnim krivično-pravnim odredbama procesne i materijalne prirode. Okružni sud je naveo da su u obrazloženju presude tog suda dati potpuni i jasni razlozi, koje, po ocjeni tog suda, navodi iz apelacija nisu uspjeli dovesti u razumnu sumnju. Pri tome, Okružni sud je naveo da se u apelacijama u suštini ponavljaju navodi odbrane apelanata koji su istaknuti u žalbama i tokom postupka. S obzirom na to, Okružni sud je predložio da se apelacije odbiju kao neosnovane.
23. Tužilaštvo je navelo da je Vrhovni sud u osporenoj presudi temeljito obrazložio pitanje da li su i u kolikoj mjeri nezakoniti dokazi uticali na zakonitost presude Okružnog suda. Tužilaštvo je navelo da je Vrhovni sud ocijenio da su određeni dokazi pribavljeni bitnim povredama ZKP, da imaju karakter dokaza na kojima se ne može zasnivati presuda, pa ih nije ni uzeo u razmatranje. Takođe, Tužilaštvo je navelo da je sud posebno i detaljno obrazložio svaki prihvaćeni dokaz za ocjenu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti apelanata, na kojima je zasnovao svoju odluku. S obzirom na navedeno, Tužilaštvo smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te je predložilo da se apelacije odbiju kao neosnovane.
V. Relevantni propisi
24. U Zakonu o krivičnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 26/86, 74/87, 57/89 i 3/90; i "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 4/93, 26/93, 14/94, 6/97 i 61/01) relevantne odredbe glase:
Član 83.
(1) Kad je u ovom zakonu određeno da se na iskazu okrivljenog, svjedoka ili vještaka ne može zasnivati sudska odluka, istražni sudija će po službenoj dužnosti ili na prijedlog stranaka donijeti rješenje o izdvajanju zapisnika o ovim iskazima iz spisa odmah, a najkasnije do završetka istrage, odnosno davanja saglasnosti istražnog sudije da se optužnica može podići bez provođenja istrage (član 160. stav 1.). […] (2) Po pravosnažnosti rješenja, izdvojeni zapisnici se zatvaraju u poseban omot i čuvaju kod istražnog sudije odvojeno od ostalih spisa i ne mogu se razgledati niti se mogu koristiti u postupku […].
(3) Poslije završetka istrage, kao i poslije davanja saglasnosti da se optužnica može podići bez sprovođenja istrage (član 160. stav 1.), istražni sudija će postupiti po odredbama st. 1. i 2. ovog člana i u pogledu svih obavještenja koja su u smislu člana 151. ovog zakona organima unutrašnjih poslova dali okrivljeni i lica navedena u čl. 226. i 227. i članu 244. stav 1. ovog zakona. […] Član 227. stav 1. tačka 2.
(1)Oslobođeni su dužnosti svjedočenja:
2) srodnici okrivljenog po krvi u pravoj liniji, srodnici u pobočnoj liniji do trećeg stepena zaključno, kao i srodnici po tazbini do drugog stepena zaključno;
25. U Zakonu o krivičnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 50/03) relevantne odredbe glase:
Član 147.
Lica koja mogu odbiti svjedočenje (1) Svjedočenje mogu odbiti:
[…]
b) srodnik osumnjičenog, odnosno optuženog po krvi u pravoj liniji, srodnici u pobočnoj liniji do trećeg stepena zaključno i srodnici po tazbini do drugog stepena, usvojenik i usvojilac osumnjičenog, odnosno optuženog.
(2) Organ koji vodi postupak dužan je da lica iz stava 1. ovog člana, prije njihovog saslušanja ili čim sazna za njihov odnos prema osumnjičenom, odnosno optuženom, upozori da ne moraju svjedočiti. Upozorenje i odgovor se unose u zapisnik.
3) Lice koje može odbiti svjedočenje prema jednom od osumnjičenih, odnosno optuženih može odbiti svjedočenje i prema ostalim osumnjičenim, odnosno optuženim, ako se njegov iskaz prema prirodi stvari ne može ograničiti sam na ostale osumnjičene, odnosno optužene.
(4) Ako je kao svjedok saslušano lice koje može odbiti svjedočenje ili je saslušano lice koje nije upozoreno da može odbiti svjedočenje ili to upozorenje nije uneseno u zapisnik, na takvom iskazu se ne može zasnivati sudska odluka.
26. U Zakonu o krivičnom postupku – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 100/09) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Zakonitost dokaza (1) Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili bilo kojeg drugog lica koje učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.
(2) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim dokumentima, koje je ratifikovala Bosna i Hercegovina, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama odredaba ovog postupka.
(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana.
Član 15.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 295. stav 2.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. Član 311. stav 1. tačka z) Bitne povrede odredaba krivičnog postupka (1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:
z) ako se presuda zasniva na dokazu na kome se po odredbama ovog zakona ne može zasnivati presuda;
VI. Dopustivost
27. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
28. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijama je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Kžž-10-000 032 od 5. oktobra 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 26. oktobra 2010. godine, a apelacije su podnesene 4. i 22. decembra 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nisu očigledno (prima facie) neosnovane, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive.
30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
31. Apelanti pobijaju presudu Vrhovnog suda, tvrdeći da im je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
32. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
33. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
34. Ustavni sud, prvenstveno, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanata, te je stoga član 6 Evropske konvencije primjenjiv. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je predmetni postupak bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6 Evropske konvencije.
35. Prvoapelant smatra da je osporena odluka Vrhovnog suda zasnovana na nezakonitim dokazima – iskazu svjedoka Dejana Uzura od 21. decembra 2004. godine i službenoj zabilješci od 11. oktobra 2002. godine, dok drugoapelant smatra da Vrhovni sud, pri donošenju svoje odluke, nije obrazložio u kojoj mjeri su isključeni nezakonito pribavljeni dokazi uticali na donošenje osporene odluke, zatim, da je osporena odluka zasnovana na nezakonitim dokazima – potvrdi o ulaženju u stan i druge prostorije sa pratećom foto-dokumentacijom i potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta, kao i da je Vrhovni sud pogrešno ocijenio ostale izvedene dokaze, te u vezi s tim pogrešno utvrdio činjenično stanje, što je sve kao posljedicu imalo kršenje njihovog prava na pravično suđenje.
36. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) da njegov zadatak nije da daje svoju ocjenu o prihvatljivosti dokaza umjesto domaćih sudova, iako može ispitivati način na koji se s tim dokazima postupalo kao bitnim elementom pri odlučivanju da li je suđenje bilo pravično, te su tako pravila o dokazima uglavnom pitanje za domaće sudove. Pored toga, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda iz koje slijedi da prihvatanje nezakonito dobijenih dokaza ne predstavlja samo po sebi kršenje člana 6 Evropske konvencije, ali je Evropski sud u predmetu Schenk protiv Švajcarske utvrdio da to može dovesti do nepravičnosti, zavisno od činjenica konkretnog predmeta (vidi, Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, presuda od 12. jula 1988. godine, broj predstavke 1086/84, serija A-140, stav 49). Naime, u toj odluci Evropski sud je izrazio stav da član 6 Evropske konvencije ne sadrži niti jedno pravilo koje reguliše pitanje prihvatljivosti dokaza, nego da je to pitanje u isključivoj nadležnosti domaćeg zakonodavstva, te da, u skladu sa navedenim, prihvatanje nezakonitih dokaza ne znači samo po sebi povredu člana 6 Evropske konvencije, da Evropski sud ispituje postupak kao cjelinu, odnosno da li su sudovi, korišćenjem tog nezakonitog dokaza, lice lišili prava na pravično suđenje. Pri tome, posebno će se ocijeniti da li je nezakoniti dokaz bio jedini dokaz na kojem je odluka koja se osporava zasnovana.
37. Dalje, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78, i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 19/05).
38. Takođe, Ustavni sud ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve brižljive ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 295 stav . ZKP). Pri tome, prema članu 15 ZKP, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih sprovedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Princip slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena opštim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu sa drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.
39. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, prije svega, ukazao da plan rada istražne radnje postavljanja klopke primanja mita SJB Prijedor broj 10-1-10/02-1-VK-233 od 9. oktobra 2002. godine i iskaz svjedoka Vojislava Kondića, kao kriminalističkog tehničara koji je sačinio navedeni plan, predstavljaju nezakonite dokaze, tj. dokaze koji su pribavljeni bitnim povredama odredaba ZKP, te da ih kao takve nije uzeo u razmatranje pri donošenju svoje odluke. Ustavni sud dalje zapaža da je Vrhovni sud, odlučujući o prvoapelantovim žalbenim navodima kojima je osporavao zakonitost iskaza svjedoka Dejana Uzura od 21. decembra 2004. godine, jasno ukazao da se iskaz navedenog svjedoka ne može smatrati nezakonitim dokazom, budući da je navedeni svjedok prije davanja iskaza pred Tužilaštvom upozoren da ne mora svjedočiti, te da su upozorenje navedenom svjedoku i njegov potvrdan odgovor uneseni u zapisnik. Dovodeći u vezu odredbe člana 147 ZKP (koje su važile u vrijeme davanja iskaza navedenog svjedoka pred Tužilaštvom), kojima je regulisano pitanje svjedočenja srodnika osumnjičenog ili optuženog lica, sa obrazloženjem koje je Vrhovni suda dao u tom pogledu, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na proizvoljno postupanje tog suda kada je ocijenio da se iskaz navedenog svjedoka ne može smatrati nezakonitim dokazom. Takođe, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u obrazloženju Vrhovnog suda koje je dao u pogledu neosnovanosti prvoapelantovih žalbenih navoda koji se odnose na službenu zabilješku od 11. oktobra 2002. godine (u smislu da se navedena zabilješka shodno članu 83 tada važećeg ZKP morala izdvojiti, ali da je navedenom svjedoku ona predočena radi izjašnjenja da li je pročitao i potpisao tu izjavu, a ne da objasni ili pobije navode iz te službene zabilješke), niti Ustavni sud nalazi da takvi navodi sami po sebi, u okolnostima konkretnog slučaja, dovode u pitanje garancije prava na pravično suđenje, odnosno pravičnost predmetnog postupka u cjelini. U pogledu drugoapelantovih navoda kojima osporava zakonitost potvrde o ulaženju u stan i druge prostorije sa pratećom foto-dokumentacijom i potvrde o privremenom oduzimanju predmeta, Ustavni sud ukazuje da ne može razmatrati ove navode, budući da je drugoapelant propustio da te navode istakne u žalbi protiv presude Okružnog suda, te na taj način pruži mogućnost Vrhovnom sudu da se o tome izjasni (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine, tačka 26, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 34/05).
40. Dalje, kada je u pitanju ocjena ostalih izvedenih dokaza na kojima je zasnovana osporena odluka Vrhovnog suda, kao konačna odluka u predmetnom postupku, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke jasno ukazao da je Okružni sud, pri donošenju pobijane presude, pravilno ocijenio ostale izvedene dokaze, te da takvu ocjenu dokaza u potpunosti prihvata i taj sud. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u obrazloženju svoje presude detaljno i jasno obrazložio zašto je prihvatio iskaz svjedoka Dejana Uzura koji je dao u istrazi i iskaz svjedoka Ranka Kolara, odnosno zašto nije prihvatio izmijenjeni iskaz svjedoka Dejana Uzura koji je dao na glavnom pretresu, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je Okružni sud jasno ukazao da su prihvaćeni iskazi saslušanih svjedoka potvrđeni i drugim dokazima objektivne prirode (potvrda o ulaženju u stan i druge prostorije i potvrdama o privremenom oduzimanju predmeta), te u tom smislu dao jasno obrazloženje koje ne ostavlja utisak bilo kakve proizvoljnosti. Takođe, Ustavni sud ukazuje da je Okružni sud detaljno i jasno obrazložio zašto nije prihvatio iskaze apelanata koji su saslušani u svojstvu svjedoka, kao i ostalih saslušanih svjedoka, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Dakle, iz navedenog proizilazi da je Okružni sud u svojoj presudi, koja je potvrđena osporenom presudom Vrhovnog suda, u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da su apelanti počinili predmetna krivična djela za koja su proglašeni krivim. Stoga, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženjima osporenih presuda, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili, dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da procjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanata.
41. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.
VIII. Zaključak
42. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada osporena konačna odluka nije zasnovana na nezakonitim dokazima, te kada sudovi ostale izvedene dokaze ocijene pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izvedu zaključak da su apelanti počinili krivična djela koja su im stavljena na teret.
43. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić