Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-272/11 (D. S.)
Odluka donesena 27. 02. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Ratna šteta
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Nematerijalna šteta
- Zastara
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-272/11
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 02. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 272/11, rješavajući apelaciju Dragana Santrača, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 27. februara 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Dragana Santrača podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 051386 10 Rev od 11. novembra 2010. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Dragan Santrač (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bosanskog Petrovca, kojeg zastupaju Jovo Pilipović i Miroslav Pilipović, advokati iz Banje Luke, podnio je 20. januara 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 051386 10 Rev od 11. novembra 2010. godine. S obzirom na to da apelacija nije sadržavala elemente propisane članom 19 st. 2 i 6 Pravila Ustavnog suda (dostavljena presuda je bila nepotpuna i nije dostavljena punomoć za zastupanje), od apelanta je 16. januara 2014. godine zatraženo da dostavi dopunu apelacije. Apelant je 22. januara 2014. godine dostavio traženu dopunu.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Republike Srpske - Ministarstvo finansija (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 16. januara 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Tužena je dostavila odgovor 24. januara 2014. godine, a Vrhovni sud 27. januara 2014. godine.
4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 3. februara 2014. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 051386 99 P od 22. decembra 2009. godine djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev i obavezana tužena da mu na ime naknade nematerijalne štete u roku preciziranom u presudi isplati ukupan iznos od 11.000,00 KM i troškove postupka u iznosu od 1.192,80 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate. Preostali dio tužbenog zahtjeva za isplatu preko dosuđenog iznosa je odbijen kao neosnovan.
7. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant protiv tužene podnio tužbu 14. jula 1999. godine kojom je tražio da mu tužena naknadi nematerijalnu štetu koja mu je nastala usljed ranjavanja u vrijeme rata na prostorima BiH, kada je bio pripadnik Vojske Republike Srpske. S tim u vezi navedeno je da je u postupku utvrđeno da je apelant kao pripadnik Vojske Republike Srpske, na lokalitetima preciziranim u presudi, 30. novembra 1994. godine ranjen u predjelu desne potkoljenice a da je 28. jula 1995. godine zadobio prostrijelnu ranu lijeve natkoljenice, da je apelantu rješenjem Sekretarijata za društvene djelatnosti Opštine Derventa od 26. februara 1997. godine priznat status ratnog vojnog invalida VIII grupe sa 40% invaliditeta po osnovu ranjavanja zadobivenog vršenjem vojne dužnosti i utvrđeno da ima pravo na ličnu invalidninu, da je apelantu nakon revizije iz 2006. godine priznat status ratnog vojnog invalida IX kategorije sa invaliditetom od 30%, kao i da mu pripada pravo na ličnu invalidninu i da je zaključkom broj Un-3036/06 od 5. oktobra 2007. godine Pravobranilaštvo RS obustavilo postupak vansudskog poravnanja koje je pokušano u apelantovom predmetu.
8. Osnovni sud je naveo da je tužena istakla prigovor zastare predmetnog potraživanja ali da, po mišljenju tog suda, u konkretnom slučaju zastara nije nastupila. S tim u vezi Osnovni sud je naveo da je u vrijeme apelantovog ranjavanja na snazi bila ratna opasnost koja je odlukom Narodne skupštine RS ukinuta 19. juna 1996. godine. Dalje je navedeno da je odredbom člana 376 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da potraživanje prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od dana kada je oštećeni saznao za štetu i lice koje ju je počinilo, a da u svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva u roku od pet godina od dana kada je šteta nastala. Osnovni sud je istakao da se prema navedenoj zakonskoj odredbi rok zastarjelosti potraživanja računa od dana saznanja za štetu i počinioca a da se pod saznanjem za štetu podrazumijeva ne samo da je šteta nastala nego i saznanje o njenom obimu i vrsti. Osnovni sud je obrazložio da, analogno navedenom, zastarjelost potraživanja naknade štete nastale od zadobijene povrede počinje teći od dana kada je povreda konsolidovana i kada je sa posljedicama dobila oblik konačnog stanja, jer se tek tada mogu opredijeliti obim i vidovi nastale nematerijalne štete. Dalje je obrazloženo da, pošto je apelant dokazao da je od posljedica povređivanja njegovo liječenje trajalo duže vremena, kao i da se i u momentu donošenja te presude, takođe, liječi, što je potvrdio i vještak medicinske struke, to se, kako je obrazložio Osnovni sud, ne može smatrati da je u konkretnom slučaju liječenje završeno, odnosno da je došlo do apelantovog izlječenja. Zbog navedenog je Osnovni sud zaključio da je neosnovan prigovor nastupanja zastare predmetnog potraživanja.
9. Osnovni sud je naveo i da je tužena odgovorna za nastalu štetu po principu objektivne odgovornosti s obzirom na to da je apelant učestvovao u borbenim dejstvima u sastavu oružanih snaga tužene, što predstavlja povećanu opasnost kako je i propisano odredbama čl. 55 i 121 stav 1 Zakona o Vojsci RS, objavljenog 1992. godine, koji je bio na snazi u vrijeme štetnih događaja. Obrazloženo je da je zbog navedenog neosnovan navod tužene da je drugo povređivanje apelanta nastalo isključivo radnjom trećeg lica, te da tužena nije mogla predvidjeti nastanak takve situacije. Ovo stoga što je, kako je naveo Osnovni sud, tužena „organizovala opasnu djelatnost i po ocjeni tog suda i predmetne nastale štetne posljedice je mogla predvidjeti, pa se ne može osloboditi odgovornosti u smislu člana 177 ZOO“. Dalje je navedeno da je na osnovu nalaza vještaka medicinske struke ustanovljeno koliko dugo i u kojem intenzitetu je apelant trpio bolove kako duševne, tako i fizičke i koliki je stepen naruženosti i umanjenja životne aktivnosti nastao kod apelanta, što je sve detaljno precizirano u presudi. Osnovni sud je, s tim u vezi, naveo da se u konkretnom, kao i ostalim sličnim slučajevima treba voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kojem to dobro služi, kao i da je osnovni cilj naknade nematerijalne štete uspostava određene psihičke ravnoteže i zadovoljstva, te pružanje određene satisfakcije, budući da takva naknada ne predstavlja obeštećenje. Imajući u vidu sve navedeno, Osnovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
10. Protiv navedene presude tužena je podnijela žalbu Okružnom sudu u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) koji je Presudom broj 71 0 P 051386 10 Gž od 31. maja 2010. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da, u smislu odredbi člana 376 stav 1 ZOO, potraživanje naknade štete nastale od zadobijene povrede počinje teći od dana kada je povreda izliječena i kada su posljedice dobile konačan oblik, jer se tek tada mogu opredijeliti obim i vidovi nastale nematerijalne štete. Pošto, prema obrazloženju Okružnog suda, apelantovo liječenje nije još uvijek završeno, što prema obrazloženju proizilazi iz nalaza vještaka medicinske struke, Okružni sud je zaključio da apelantovo potraživanje nije zastarjelo, budući da je predmetna tužba podnesena u okviru objektivnog zastarnog roka od pet godina, računajući od 19. juna 1996. godine. Okružni sud je naveo da su neosnovani i žalbeni prigovori tužene vezani za visinu dosuđene naknade nematerijalne štete po svim osnovima budući da su odmjereni u skladu sa konkretnom situacijom. S tim u vezi navedeno je da su neosnovani i žalbeni navodi prema kojima je visinu naknade trebalo utvrditi u skladu sa odredbama Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u toku rata iz razloga što se nematerijalna šteta ne može „tarifirati“, već, kako je prije rečeno, predstavlja satisfakciju za pretrpljene duševne bolove i zavisi od okolnosti svakog slučaja posebno. Prema obrazloženju Okružnog suda, neosnovani su i žalbeni navodi tužene u kojima je navedeno da je apelant ostvario prava po istom osnovu i u upravnom postupku u kojem mu je priznato pravo na invalidninu. Ovo stoga što, kako je naveo Okružni sud, shodno odredbama člana 200 ZOO, pravo na invalidninu ne isključuje pravo na naknadu nematerijalne štete kao satisfakcije za pretrpljene povrede i bolove. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je odbio žalbu tužene i potvrdio prvostepenu presudu.
11. Protiv navedene presude tužena je izjavila reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 71 0 P 051386 10 Rev od 11. novembra 2010. godine reviziju uvažio i preinačio drugostepenu presudu na način da je žalbu tužene uvažio i preinačio presudu Osnovnog suda tako da je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen. U obrazloženju je navedeno da je u konkretnom revizijskom postupku sporno pitanje da li je osnovan prigovor zastare potraživanja koji je istakla tužena, navodeći da je apelantovo liječenje završeno 1995. godine i da ambulantni pregledi, fizikalne terapije, propisivanje medikamenata i specijalistički pregledi koji su nakon toga uslijedili ne mogu biti od uticaja na zastoj zastarijevanja. U vezi sa navedenim, Vrhovni sud je istakao da je, shodno odredbama člana 376 ZOO, propisan objektivni zastarni rok od pet godina od dana nastanka štete i subjektivni rok od tri godine od dana saznanja za štetu i počinioca s tim da se subjektivni rok uvijek mora kretati u okviru objektivnog roka od pet godina. Vrhovni sud je naveo da je nesporno da je predmetna tužba podnesena u objektivnom roku od pet godina, budući da je podnesena 14. jula 1999. godine, a rok je počeo teći 19. juna 1996. godine kao dana ukidanja ratnog stanja i stanja neposredne ratne opasnosti kao događaja koji predstavljaju nesavladive prepreke u smislu odredbi člana 383 ZOO zbog kojih nastaje zastoj zastarijevanja. Prema obrazloženju presude, sporno pitanje u konkretnom slučaju je da li je apelant podnio tužbu u okviru subjektivnog roka od tri godine.
12. Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi prihvatili zaključak vještaka medicinske struke da apelantovo liječenje nije završeno ni do dana izrade nalaza vještaka, te da je apelantovo stanje samo „zaliječeno“, te da su iz tog razloga ti sudovi i odbili kao neosnovan prigovor tužene vezan za zastaru potraživanja. Vrhovni sud je dalje istakao da iz medicinskih nalaza koje je apelant dostavio kao dokaze u postupku nesporno proizilazi da je njegovo aktivno hirurško liječenje završeno do kraja 1995. godine, da je nakon toga apelant imao i ima kontrolne preglede, fizikalnu rehabilitaciju, da koristi medikamente što se, kako je obrazložio Vrhovni sud, ne smatra liječenjem koje je od uticaja na činjenicu o konačnom apelantovom zdravstvenom stanju. Vrhovni sud je naveo da jedino u slučaju da je preduzeta neka nova hirurška intervencija, onda bi se moglo smatrati da liječenje nije završeno, ali samo do te intervencije. Navedeno je i da, s obzirom da postoji više vidova nematerijalne štete, i zastarijevanje potraživanja naknade svakog od tih vidova štete nastupa u različito, zasebno, vrijeme pa da tako naknada štete za pretrpljeni fizički bol i strah nastupa protekom vremena njihovog trajanja, a početak toka računanja roka zastare potraživanja za naknadu štete na ime umanjenja životne aktivnosti nastupa u trenutku kada se liječenje dovrši, u smislu da se oštećenikovo zdravstveno stanje stabilizuje. Navedeno je da kod naruženosti rok zastare počinje teći onda kada je postalo izvjesno da se naruženost više ne može otkloniti ili umanjiti, dok činjenica da oštećenik do kraja života trpi bolove zbog zadobijenih tjelesnih povreda, ali nakon što je njegovo liječenje završeno, predstavlja umanjenje životne aktivnosti koja se, dakle, procjenjuje sa danom završetka liječenja. U vezi s tim, Vrhovni sud je zaključio da je potraživanje naknade štete za pretrpljeni strah, fizički bol i duševni bol nesporno zastarjelo imajući u vidu utvrđenu dužinu trajanja i vrijeme saznanja za njih s obzirom na to da se kao početak toka roka zastarijevanja uzima 19. juni 1996. godine, a tužba je podnesena 14. jula 1999. godine. U odnosu na ostale vidove nematerijalne štete, Vrhovni sud je istakao da apelant niti jednim sprovedenim dokazom nije dokazao da je imao aktivno hirurško liječenje i po proteku tri godine od drugog ranjavanja, kako je i konstatovano u nalazu vještaka, iz čega, prema zaključku Vrhovnog suda, slijedi da je apelant za opseg štete i sve elemente njene visine, uključujući i umanjenje životne aktivnost, saznao najkasnije do 19. juna 1996. godine od kada počinje teći subjektivni zastarni rok i za ove vidove nematerijalne štete i zbog čega su i potraživanja po osnovu njih zastarjela. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je donio presudu kao u izreci.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant smatra da je Vrhovni sud pogrešno utvrdio da je u njegovom slučaju liječenje završeno okončanjem hirurškog liječenja iako iz nalaza vještaka medicinske struke nesporno proizilazi da njegovo liječenje, istina ne hirurško, i dalje traje i da nije izliječen, već da je samo došlo do „zaliječenja“. Takođe, smatra da nije jasno odakle potiče izraz „aktivno hirurško liječenje“ i šta taj izraz zaista i znači, te da niti jednim zakonskim propisom nije određeno da se liječenje smatra završenim kada se okonča hirurško liječenje o čemu, kako navodi apelant, Vrhovni sud nije dao nikakvo obrazloženje.
b) Odgovor na apelaciju
14. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je istakao da je isticanjem prigovora zastare tužena osporila i osnov i visinu potraživanja, kao i sve dokaze na kojima je apelant zasnivao svoj tužbeni zahtjev, te da je taj sud zaključio da se apelant ne može osnovano pozivati na navod da mu liječenje nije okončano, budući da je nesporno da će apelant do kraja života povremeno trpjeti bolove i koristiti medikamente. Vrhovni sud je naveo i da bi se navedeni momenat ocijenio u odnosu na dosuđivanje naknade za umanjenje životne aktivnosti ali samo pod uslovom da nije nastupila zastara, što se desilo u konkretnom slučaju, zbog čega taj sud smatra da je apelacija neosnovana.
15. U odgovoru na apelaciju tužena je ponovila sadržaj presude Vrhovnog suda, te navela da je apelacija neosnovana jer u postupku pred Vrhovnim sudom nije došlo do kršenja prava na koja se apelant poziva.
V. Relevantni propisi
16. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, 17/93, 3/96, 39/03, 74/04 ) relevantne odredbe glase:
Opšte pravilo Član 360.
1. Zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.
2. Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kome je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.
3. Sud se ne može obazirati na zastarjelost ako se dužnik nije na nju pozvao. Potraživanje naknade štete Član 376. st. 1. i 2.
1. Potraživanja naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i za lice koje je štetu počinilo.
2. U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala.
VI. Dopustivost
17. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 051386 10 Rev od 11. novembra 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 1. decembra 2010. godine a apelacija je podnesena 20. januara 2011, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
21. Apelant pobija navedenu presudu tvrdeći da su tom presudom prekršena njegova prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
22. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
23. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
24. Apelant smatra da je Vrhovni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je apelantovo liječenje završeno i da je njegovo potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete zastarjelo.
25. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska, pa se , izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. Ovo stoga što očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje).
26. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud osporenom presudom preinačio nižestepene presude na način da je u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev, pri tome se pozivajući na odredbe člana 376 ZOO. Vrhovni sud je svoju odluku obrazložio na način da je naveo da iz stanja predmeta proizilazi da je tužba podnesena 14. jula 1999. godine, a da je apelantovo aktivno hirurško liječenje završeno najkasnije do 19. juna 1996. godine, kada je i saznao za obim i sve vidove nematerijalne štete koja mu je nastala usljed ranjavanja u toku rata, te da se daljnje fizikalne terapije, kontrole i upotreba medikamenata radi olakšavanja stanja ne mogu smatrati nastavkom liječenja, budući da će trajati doživotno, jer u tom slučaju nikada i ne bi počeo teći zastarni rok.
27. Dovodeći u vezu navedene stavove sa relevantnim odredbama ZOO kojima su regulisani rokovi zastare i suštinu apelacije kojom je ukazano na pogrešnu primjenu materijalnog prava u pogledu primjene rokova zastare iz člana 376 st. 1 i 2 ZOO, Ustavni sud ne može zaključiti da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete, jer je nastupila zastarjelost potraživanja, a time i apelantovo pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze. S tim u vezi, Ustavni sud napominje da se pitanjem primjene odredaba o roku zastare u postupcima u vezi sa naknadom štete bavio u brojnim odlukama u kojima je obrazložio da u ograničenja u ostvarivanju građanskih prava spada i mogućnost prigovora zastare tužbenih zahtjeva (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 3/06, objavljenu u „Službenom glasniku BiH“ broj 86/07), te da je ovo ograničenje potrebno da bi se omogućio princip pravne sigurnosti. Ustavni sud je, npr., i u Odluci broj AP 3111/09 od 23. decembra 2013. godine (objavljena na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), između ostalog ,zaključio da ne pronalazi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava u odnosu na dio apelantovog tužbenog zahtjeva za naknadu različitih vidova nematerijalne štete koji su redovni sudovi odbili iz razloga proteka objektivnog i subjektivnog zastarnog roka, jer tužba nije podnesena u rokovima koji se računaju od dana završetka liječenja kao dana kada je nastupila stabilizacija zdravstvenog stanja oštećenika.
28. Ustavni sud prvo zapaža da je, za razliku od navedenog predmeta, u konkretnom slučaju kao nesporno utvrđeno da u apelantovom slučaju nije protekao objektivni zastarni rok u smislu odredbe člana 376 stav 2 ZOO. Dalje, Ustavni sud zapaža da je u konkrentom slučaju sporno pitanje bilo vezano za protek subjektivnog zastarnog roka. S tim u vezi, iz obrazloženja Vrhovnog suda proizilazi da se u konkretnom slučaju fizikalne terapije i uzimanje medikamenata koji će apelantu biti potrebni doživotno ne mogu smatrati nastavkom liječenja, bez obzira na takvu konstataciju vještaka medicinske struke, budući da bi, kako je obrazložio Vrhovni sud, u slučaju suprotnog zaključka, u smislu da u ovakvim slučajevima liječenje nije dovršeno, nego je zdravstveno stanje samo „zaliječeno“, a da će liječenje trajati doživotno, rokovi zastare postali izlišni jer zastara nikad ne bi mogla nastupiti čime bi se narušio princip pravne sigurnosti. Uzimajući u obzir navedeno, kao i činjenicu da se kao dan završetka liječenja apelanta uzima najkasnije 19. juni 1996. godine a da je tužba podnesena 14. jula 1999. godine, Vrhovni sud je zaključio da je nesporno protekao subjektivni zastarni rok, te da je apelantovo potraživanje zbog toga zastarjelo. S tim u vezi, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi proizvoljnost u datom obrazloženju osporene odluke, pa se u tom kontekstu pokazuju neosnovanim apalantovi navodi da je pogrešno utvrđeno kako je njegovo liječenje završeno a time i da u odnosu na njegovo potraživanje nije nastupila zastara.
29. U tom kontekstu Ustavni sud podsjeća i na svoju Odluku broj AP 903/07 od 14. oktobra 2009. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojoj je, takođe, rješavao pitanje zastare potraživanja u skučaju u kojem su redovni sudovi zaključili da je potraživanje apelanata vezano za naknadu nematerijalne štete zastarjelo jer je tužba, iako podnesana u okviru objektivnog zastarnog roka, podnesena nakon isteka subjektivnog zastarnog roka. U navedenoj odluci Ustavni sud je iskazao stav da „u takvom slučaju Ustavni sud smatra da pitanje da li je istekao ili ne i objektivni rok zastare potraživanja nije bilo relevantno, jer objektivni rok predstavlja rok apsolutne zastare koja, prema odredbi člana 376 stav 2 ZOO, nastupa 'u svakom slučaju' u roku od pet godina od kad je šteta nastala. Ustavni sud ukazuje da ovo ne derogira odredbu tog člana koja propisuje subjektivni rok od tri godine unutar objektivnog roka od pet godina. Ovo znači da, kada subjektivni rok od tri godine istekne, a objektivni rok još teče, potraživanje je prema članu 376. ZOO zastarjelo“. Dovodeći u vezu navedeni stav sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da se on može primijeniti i na konkretan slučaj, zbog čega su neosnovani apelantovi navodi o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava vezani za zastaru njegovog potraživanja naknade nematerijalne štete.
30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovanim.
Pravo na imovinu
31. Apelant navodi da mu je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje navedenog prava vezuje za kršenje prava na pravično suđenje, odnosno primjenu materijalnog prava. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno razmatra navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju
VIII. Zaključak
32. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u slučaju kada Ustavni sud nije našao ništa što bi ukazivalo da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo odbijajući apelantov tužbeni zahtjev usmjeren na naknadu nematerijalne štete zbog zastare potraživanja, budući da je apelant tužbu podnio po proteku subjektivnog roka zastarjelosti propisanog članom 376 stav 1 ZOO.
33. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
34. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić