Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-225/11 (L. I.)
Odluka donesena 27. 02. 2014.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Nekretnina
- Vlasničko-pravni odnosi
- Zastara
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-225/11
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 02. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj AP 225/11, rješavajući apelaciju Leopoldine Ivanović, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 27. veljače 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Leopoldine Ivanović.
Utvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 84 0 P 014484 09 Rev od 25. studenog 2010. godine.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske, koji je dužan po žurnom postupku donijeti novu odluku sukladno članku II/3.
(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Leopoldina Ivanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Vrbnika, Republika Hrvatska, koju zastupa Jadranko Hadžisejdić, odvjetnik iz Broda, podnijela je 17. siječnja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 84-0-P-014484 09 Rev od 25. studenog 2010. godine i Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 84 0 P 014484 09 Gž od 2. rujna 2009. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Općine Bosanski Brod zatraženo je 22. siječnja 2014. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Odgovor na apelaciju Okružni sud i Općina Bosanski Brod dostavili su 3. veljače, Pravobraniteljstvo Republike Srpske 13. veljače, a Vrhovni sud 17. veljače 2012. godine.
4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantici 12. i 21. veljače 2014. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Apelantica je 23. studenog 2007. godine podnijela tužbu protiv tužene Općine Bosanski Brod (u daljnjem tekstu: tužena) i Republike Srpske radi naknade štete. U obrazloženju tužbe apelantica je navela da je vlasnica kuće u Brodu, da su tijela tužene donijela 10. travnja 1998. godine rješenje o rušenju stambenog objekta-njezine kuće, bez pravne osnove i bez njezine mogućnosti da sudjeluje u postupku. Zbog navedenog, apelantica je pokrenula postupak pred Domom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu (u daljnjem tekstu: Dom za ljudska prava) koji je okončan donošenjem odluke o meritumu (Povjerenstva za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine), kojom je utvrđena povreda apelantičinih prava. Apelantica je navela da tužbeni zahtjev temelji na odredbama Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), kao i čl. 6. i 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i članku 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
7. Osnovni sud u Derventi (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) donio je Presudu broj 84 0 014484 07 P od 23. listopada 2008. godine kojom je naredio tuženoj da apelantici isplati iznos od 17.255,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana rušenje objekta. U odnosu na Republiku Srpsku, tužbeni zahtjev je odbijen. Istom presudom Osnovni sud odbio je kao neutemeljen preostali dio tužbenog zahtjeva.
8. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je apelantica nesporno vlasnica stambenog objekta. Po mišljenju Osnovnog suda, sporno je je li zakonitim radnjama tijela tužene srušen apelantičin stambeni objekt i apelantičino pravo na potraživanje naknade, te radi li se o presuđenoj stvari i je li nastupila zastara.
9. S tim u svezi, sud je utvrdio da su tijela tužene nesporno u upravnom postupku donošenjem rješenja o rušenju kuće i rušenjem provela nezakonite radnje za koje je odgovorna tužena. Ovim protupravnim radnjama nanijeta je imovinska šteta apelantici, onemogućena je u posjedu, korištenju i raspolaganju srušenom kućom kao svojom imovinom, odnosno imovina joj je umanjena za vrijednost srušene kuće. Prema stavu Osnovnog suda, apelantica je kao oštećena u odnosu na tuženu kao štetnika rušenjem kuće kao štetnog događaja dovedena u obligacijskopravni odnos po osnovi kojeg je ovlaštena zahtijevati naknadu imovinske štete u vrijednosti srušene imovine. Dalje, Osnovni sud je utvrdio vrijednost imovine prema nalazu sudskog vještaka u iznosu navedenom u presudi. Osnovni sud je utvrdio da nije utemeljen prigovor o presuđenoj stvari, jer apelantica ne spori da je naplatila preciziran iznos u predmetu pred Domom, ali to nije naknada za imovinsku štetu pričinjenu apelantici, već naknada neimovinske štete koju je apelantica pretrpjela zbog povrede njezinih prava. U odnosu na prigovor zastare koji je istaknula tužena, Osnovni sud je istaknuo da nije utemeljen, jer je apelantica pokretanjem ranijih postupaka spriječila nastupanje zastare, te se u odnosu na taj stav pozvao na Presudu Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Gž-06- 000-692, od 16. listopada 2007. godine. Sud je utvrdio da je utemeljen istaknuti prigovor nedostatka pasivne legitimacije Republike Srpske, jer sama inicijativa za uklanjanje objekata ne znači da tijela tužene koja su zadužena za provedbu trebaju postupati nezakonito. Dalje, Osnovni sud je utvrdio da apelantica činom rušenja stambenog objekta nije izgubila „kućnu intimu i komociju“, već mnogo ranije i pitanje odgovornosti u tom dijelu ne može se ispitivati pojedinačno i ono je izvan stvarne i mjesne nadležnosti suda, pa je dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na potraživanje naknade neimovinske štete odbio. Osnovni sud je, zbog navedenog, donio presudu u smislu članka 172. stavak 1. u svezi sa čl. 154, 186, 187. i 277. ZOO, članka 6. stavak 1. Europske konvencije i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, kao i članka 17. stavak 1. Ustava Republike Srpske.
10. Odlučujući o prizivu tužene, Okružni sud je donio Presudu broj 84 0 P 014484 09 Gž od 2. rujna 2009. godine, kojom je priziv tužene uvažio i prvostupanjsku presudu preinačio tako da je u cijelosti odbio apelantičin tužbeni zahtjev.
11. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da prvostupanjska presuda donijeta pogrešnom primjenom materijalnog prava, jer nije pravilan stav prvostupanjskog suda u svezi sa odbijanjem prigovora zastare u smislu čl. 388. i 392. stavak 1. ZOO. Naime, po mišljenju Okružnog suda, okolnost da je apelantica podnijela prijavu Domu za ljudska prava nema karakter prekida tijeka zastare u smislu zakonskih odredaba koje propisuju da se zastarijevanje prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom radnjom povjeritelja poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom s ciljem utvrđivanja, osiguranja ili ostvarivanja potraživanja. Podnošenje prijave Domu za ljudska prava ne može se smatrati radnjom poduzetom radi ostvarenja potraživanja pred nadležnim tijelima, kako je određeno člankom 388. ZOO, niti se prijava zbog kršenja ljudskih prava može smatrati radnjom poduzetom radi ostvarivanja potraživanja iz osnova naknade štete. Polazeći od činjenice da je apelantica u lipnju 1998. godine saznala za štetu, Okružni sud je zaključio da je istekao objektivni rok zastare od pet godina, obzirom da je tužba podnijeta 23. studenog 2007. godine. U svezi sa ovim stavom, Okružni sud se pozvao na Presudu Vrhovnog suda broj 118-0- Rev-07-001 076 od 11. lipnja 2009. godine.
12. Vrhovni sud je donio Presudu broj 84-0-P-014484 09 Rev od 25. studenog 2010. godine kojom je apelantičinu reviziju odbio.
13. Vrhovni sud je našao da je pravilan zaključak drugostupanjskog suda. S tim u svezi Vrhovni sud se pozvao na relevantne odredbe ZOO u svezi sa zastarom. Dalje, Vrhovni sud je istaknuo da nisu utemeljeni revizioni prigovori da je drugostupanjski sud nije pravilno ocijenio dokaze i da je suprotno članku 8. ZPP preuzeo stav Vrhovnog suda (presuda od 11. lipnja 2009. godine), čime je počinio povredu odredbi ZPP. Prema mišljenju Vrhovnog suda, Okružni sud je dokaze ocijenio na način propisan člankom 8. ZPP a za odluku o odlučnim činjenicama je dao dovoljne i jasne razloge koje je kao pravilne prihvatio i Vrhovni sud. Okolnost da je apelantica podnijela prijavu Domu za ljudska prava, prema stavu Vrhovnog suda, nema karakter prekida tijeka zastare u smislu odredaba članka 388. ZOO, koje propisuju da se zastarijevanje prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom povjeriteljevom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelu s ciljem utvrđivanja, osiguranja ili ostvarivanja potraživanja. Sukladno odredbi članka 2. Aneksa VI. Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, u nadležnosti Doma za ljudska prava je utvrđivanje navodnih ili očiglednih povreda ljudskih prava i diskriminacije u uživanju tih prava. Dom za ljudska prava, kako je navedeno u obrazloženju presude, nije tijelo iz članka 388. ZOO, jer se pred njim ne utvrđuje niti ostvaruje potraživanje naknade štete, nego se razmatra pitanje povrede ljudskih prava, uključujući mogući nalog za plaćanje novčane kompenzacije. Prema stavu Vrhovnog suda, u postupku pred Domom za ljudska prava nije se utvrđivala odgovornost tužene za nastalu štetu, kao o osnovi njezine odgovornosti za naknadu štete, što potvrđuje i činjenica da se novčana kompenzacija koju je utvrdio Dom za ljudska prava ne odnosi na utvrđenje, osiguranje ili ostvarivanje naknade štete.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelantica nije eksplicitno navela prava za koja smatra da su joj povrijeđena osporenim odlukama, ali iz navoda apelacije proizlazi da se apelantica žali na da joj je presudama Vrhovnog suda i Okružnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Apelantica navodi da Vrhovni sud nije ovlašten davati tumačenje Općeg okvirnog sporazuma za mir, da Vrhovni sud nije vodio računa o odluci Doma za ljudska prava, jer je ona upravo nakon te odluke saznala tko je odgovoran za štetu, odnosno da je tužena protuzakonito porušila stambeni objekt. Upravo iz Odluke Povjerenstva ona je saznala za štetu nakon čega je podnijela tužbu i od tada teku rokovi zastare.
b) Odgovor na apelaciju
15. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da ostaje kod navoda iz presude, te da smatra da nisu povrijeđena apelantičina prava. Vrhovni sud smatra da je presuda donijeta pravilnom primjenom materijalnog prava, te se poziva na relevantne odredbe ZOO. Vrhovni sud navodi da se pravilnost pobijane presude ne dovodi u pitanje ni apelantičinom izjavom da je odlukom Povjerenstva za ljudska prava saznala za pasivno legitimiranu stranu u sporu. Osim toga, Vrhovni sud navodi da je rok zastare već istekao kada je apelantica podnijela prijavu Domu za ljudska prava (jer je u presudi Okružni sud naveo da je podnijela prijavu Domu za ljudska prava „nekad prije 31. 12. 2003. godine“). Dalje, ako se smatra da je podnošenjem prijave Domu za ljudska prava prekinut rok zastare, onda se, prema mišljenju Vrhovnog suda, radi o presuđenoj stvari. Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena.
16. Okružni sud je u odgovoru naveo da u postupku pred Okružnim sudom nisu povrijeđena apelantičina prava i da se apelacija treba odbiti kao neutemeljena. Što se tiče zastare, Okružni sud je naveo da se o tome izjasnio u svojoj odluci.
17. U odgovoru na apelaciju tužena je navela da su apelantičini navodi neutemeljeni, te da se prije obraćanja nadležnim tijelima, kada je saznala za uništenje imovine, obratila Domu za ljudska prava, zbog čega je propustila objektivni i subjektivni rok utvrđen zakonom, a što je imalo kao posljedicu da sudovi donesu odluke koje osporava. Dalje, prema mišljenju tužene, ako je postupak pred Domom prekinuo rok zastare, radi se o presuđenoj stvari res iudicata. Dalje, tužena ističe da su redoviti sudovi pravilno utvrdili da je nastupila zastara potraživanja.
V. Relevantni propisi
18. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi: Potraživanje naknade štete Član 376.
(1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila.
(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kad je šteta nastala. [...].
Podizanje tužbe Član 388.
Zastarijevanje se prekida podizanjem tužbe i svakom drugom povjeriteljevom radnjom preduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom, u cilju utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja potraživanja.
[...].
Rok zastarjelosti u slučaju prekida Član 392.
1) Posije prekida zastarijevanja počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastarjelost.
[...].
VI. Dopustivost
19. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelantica je primila 20. prosinca 2010. godine a apelacija je podnesena 17. siječnja 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
22. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
23. Apelantica pobija navedene presude, tvrdeći da su joj tim presudama povrijeđena prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pravo na pravično suđenje
24. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka stavak 2, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. [...]
25. U konkretnom slučaju apelantica je tražila naknadu štete, dakle, predmet se odnosi na utvrđivanje građanskih prava i obveza. Stoga, Ustavni sud smatra da je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv.
26. U konkretnom slučaju, apelantica smatra da je Vrhovni sud pri donošenju svoje odluke proizvoljno primijenio materijalno pravo kada je naveo da postupak pred Domom za ljudska prava ne prekida tijek zastare, što je dovelo do kršenja njezinog prava na pravično suđenje.
27. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
28. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može iznimno, kada ocijeni da je u određenom postupku redoviti sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očita proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, obzirom na pitanja koja apelantica problematizira, ispitati je li pobijana odluka utemeljena na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa
29. U kontekstu navedenih stavova i apelacionih navoda Ustavni sud ističe da je identično pravno pitanje rješavao u predmetu broj AP 2862/09 (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu od 30. siječnja 2013. godine, objavljenu u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 18/13) u kojoj je utvrdio povredu apelantičinog prava na pravično suđenje. U navedenom predmetu, rješavajući pitanje proizvoljne primjene materijalnog prava koje je apelantica pokrenula jer je Vrhovni sud zauzeo stav da se Dom za ljudska prava ne može smatrati nadležnim tijelom iz članka 388. ZOO, Ustavni sud je utvrdio da iz sadržaja odredbe članka 388. ZOO ne proizlazi da se Dom za ljudska prava ne može smatrati nadležnim tijelom pred kojim se poduzimaju radnje s ciljem utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja potraživanja koje prekidaju tijek zastare, što objektivno nije niti moguće imajući u vidu kada je Dom za ljudska prava osnovan i njegove nadležnosti. S tim u svezi Ustavni sud je, suprotno stavu Vrhovnog suda, zaključio da se Dom za ljudska prava može smatrati nadležnim tijelom u smislu odredbi članka 388. ZOO, budući da je nesporno da je pred Domom za ljudska prava (odnosno Povjerenstvom za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine), utvrđivana odgovornost tužene kao osnovne pretpostavke za naknadu štete nakon čega je i dosuđen izvjestan iznos apelantici zbog rušenja kuće, kao i da je Dom za ljudska prava (Povjerenstvo za ljudska prava pri Ustavnom sudu) proglasio prijavu prihvatljivom iako nije pokrenut parnični postupak radi naknade štete. Stoga je Ustavni sud zaključio da je potpuno proizvoljan stav Vrhovnog suda da se, imajući u vidu nadležnost, odnosno prirodu Doma za ljudska prava, Dom za ljudska prava ne može smatrati nadležnim tijelom iz odredbe članka 388. ZOO.
30. Imajući u vidu da se u konkretnom predmetu Okružni sud pozvao upravo na Presudu Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-001 076 od 11. lipnja 2009. godine, koja je bila predmet ispitivanja u Odluci broj AP 2862/09, te da je Vrhovni sud je odbio apelantičinu reviziju protiv navedene presude, zaključivši da je pravilan stav Okružnog suda, te da je konkretnom apelacijom pokrenuto identično pravno pitanje, Ustavni sud se, umjesto posebnog obrazloženja, poziva na svoj stav u navedenoj Odluci broj AP 2862/09 u svezi sa prekidom zastare (vidi Odluku broj AP 2862/09, točka 49). Obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je osporena presuda Vrhovnog suda, koja predstavlja konačnu odluku kojom je odbijen apelantičin tužbeni zahtjev zbog zastare potraživanja, donesena proizvoljnom primjenom odredaba članka 388. ZOO, čime je povrijeđeno apelantičino pravo na pravično suđenje.
31. Ustavni sud zaključuje da je pobijanom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno apelantičino pravo na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
VIII. Zaključak
32. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je Vrhovni sud pri donošenju svoje odluke proizvoljno primijenio relevantne odredbe ZOO, smatrajući da postupak pred Domom za ljudska prava ne prekida tijek zastare.
33. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
34. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić