Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-105/14 (J. D.)

Odluka donesena 27. 02. 2014.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Otpremnina
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-105/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 02. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 27. februara 2014. godine, u predmetu broj AP 105/14, rješavajući apelacije Jasmina Dorića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Jasmina Dorića, Nedžada Hatunića, Irfana Durakovića, Nadira Begića, Ermina Bisića, Fadila Beganovića, Izama Jakupovića, Senada Jusića, Senada Ibiševića, Almira Halilovića, Nihada Hafizovića, Harisa Hindića, Vladimira Blatančića, Amela Bevrnje, Antonele Baković, Adnana Kozare, Nesiba Keške, Mensuda Kadrića, Senada Krašića, Emsudina Karića, Esada Karšića, Elvedina Čajića, Senada Čemernice, Alena Čelebića, Omera Hebibovića, Elvedina Hode, Senada Gobeljića, Safeta Ademovića, Muje Alispahića, Amira Avdića, Ševka Krehića, Dragana Jurčevića, Josipa Jurića, Željka Kolara, Safije Kobiljak, Nihada Katkića, Nermina Brčanovića, Asmira Babića, Željke Baotić, Mesuda Kurtovića, Irfana Kurtovića, Jusufa Koraća, Mirnesa Hurema, Muhameda Hodžića, Samira Huseinovića, Tome Nikića, Roberta Mijića, Ivana Matića, Nihada Suljića, Zijada Salibašića, Esmira Sinanovića, Senade Turudić, Jasmina Tatara, Mensuda Šubare, Sulejmana Zukića, Hamze Zaklana, Sahiba Spahije, Petra Aćimovića, Miodraga Borovine i Dobroslava Bodiroga podnesene protiv:

- presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 P 007638 13 Gž od 5. novembra 2013. godine i S1 3 P 007638 11 P od 12. juna 2013.

godine; S1 3 P 006717 13 Gž od 7. novembra 2013. godine i S1 3 P 006717 11 P od 26. jula 2013. godine; S1 3 P 007249 13 Gž od 5.

novembra 2013. godine i S1 3 P 007249 11 P od 12. juna 2013.

godine; S1 3 P 007149 13 Gž od 8. novembra 2013. godine i S1 3 P 007149 11 P od 26. jula 2013. godine; S1 3 P 006965 13 Gž od 5.

novembra 2013. godine i S1 3 P 006965 11 P od 7. juna 2013. godine;

S1 3 P 007187 13 Gž od 18. novembra 2013. godine i S1 3 P 007187 11 P od 25. jula 2013. godine; S1 3 P 007169 13 Gž od 18. novembra 2013. godine i S1 3 P 007169 11 P od 2. avgusta 2013. godine; S1 3 P 006914 13 Gž od 18. novembra 2013. godine i S1 3 P 006914 11 P od 2. avgusta 2013. godine; S1 3 P 006678 13 Gž od 18. novembra 2013.

godine i S1 3 P 006678 11 P od 2. avgusta 2013. godine; S1 3 P 006649 13 Gž 2 od 18. novembra 2013. godine i S1 3 P 006649 11 P 2 od 11. juli 2013. godine; S1 3 P 007214 13 Gž od 18. novembra 2013.

godine i S1 3 P 007214 11 P od 2. avgusta 2013. godine; S1 3 P 007048 13 Gž od 18. novembra 2013. godine i S1 3 P 007048 11 P od 7. juna 2013. godine; S1 3 P 006902 13 Gž od 18. novembra 2013.

godine i S1 3 P 006902 11 P od 13. septembra 2013. godine; S1 3 P 007065 13 Gž od 21. novembra 2013. godine i S1 3 P 007065 11 P od 26. juli 2013. godine; S1 3 P 006846 13 Gž od 19. novembra 2013.

godine i S1 3 P 006846 11 P od 16. septembra 2013. godine; S1 3 P 006950 13 Gž od 20. decembra 2013. godine i S1 3 P 006950 11 P od 26. septembra 2013. godine; S1 3 P 006939 13 Gž od 20. decembra 2013. godine i S1 3 P 006939 11 P od 26. septembra 2013. godine; S1 3 P 006574 13 Gž 2 od 17. decembra 2013. godine i S1 3 P 006574 12 P 2 od 30. septembra 2013. godine; S1 3 P 006945 13 Gž 2 od 17.

decembra 2013. godine i S1 3 P 006945 11 P od 26. septembra 2013.

godine; S1 3 P 006998 13 Gž od 17. decembra 2013. godine i S1 3 P 006998 11 P od 1. oktobra 2013. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. Jasmin Dorić iz Srebrenika, Nedžad Hatunić iz Miričina, Irfan Duraković iz Cazina, Nadir Begić iz Travnika, Ermin Bisić iz Vareša, Fadil Beganović iz Bihaća, Izam Jakupović iz Živinica, Senad Jusić iz Zenice, Senad Ibišević iz Sarajeva, Almir Halilović iz Konjica, Nihad Hafizović iz Goražda, Haris Hindić iz Jablanice, Vladimir Blatančić iz Travnika, Amel Bevrnja iz Bugojna, Antonela Baković iz Jajca, Adnan Kozara iz Turbeta, Nesib Keško iz Travnika, Mensud Kadrić iz Živinica, Senad Krašić iz Goražda, Emsudin Karić iz Breze, Esad Karšić iz Goražda, Elvedin Čajić iz Konjica, Senad Čemernica iz Sarajeva, Alen Čelebić iz Tuzle, Omer Hebibović iz Konjica, Elvedin Hodo iz Mravinjaka, Senad Gobeljić iz Bihaća, Safet Ademović iz Lukavca, Mujo Alispahić iz Banovića, Amir Avdić iz Doboja-Istok, Ševko Krehić iz Mostara, Dragan Jurčević iz Viteza, Josip Jurić iz Žepča, Željko Kolar iz Novog Travnika, Safija Kobiljak iz Sarajeva, Nihad Katkić iz Tarčina, Nermin Brčanović iz Živinica, Asmir Babić iz Doboja- Istok, Željka Baotić iz Županje-Republika Hrvatska, Mesud Kurtović iz Bihaća, Irfan Kurtović iz Bihaća, Jusuf Korać iz Goražda, Mirnes Hurem iz Viteza, Muhamed Hodžić iz Olova, Samir Huseinović iz Zenice, Tomo Nikić iz Tuzle, Robert Mijić iz Sarajeva, Ivan Matić iz Čapljine, Nihad Suljić iz Maglaja, Zijad Salibašić iz Lukavca, Esmir Sinanović iz Klokotnice, Senada Turudić iz Sarajeva, Jasmin Tatar iz Ilijaša, Mensud Šubara z Jablanice, Sulejman Zukić iz Novog Travnika, Hamzo Zaklan iz Stoca, Sahib Spahija iz Zenice, Petar Aćimović iz Foče, Miodrag Borovina iz Vlasenice i Dobroslav Bodiroga iz Trebinja (u daljnjem tekstu: apelanti) koje zastupa Senka Nožica, advokatica iz Sarajeva, podnijeli su u periodu od 10. do 22. januara 2014. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) navedenih u izreci ove odluke.

2. Predmetne apelacije su evidentirane pod slijedećim brojevima: AP 105/14, AP 106/14, AP 107/14, AP 108/14, AP 109/14, AP 235/14, AP 236/14, AP 237/14, AP 238/14, AP 239/14, AP 240/14, AP 241/14, AP 285/14, AP 286/14, AP 287/14, AP 339/14, AP 340/14, AP 341/14, AP 342/14 i AP 343/14. Dakle, ukupno je podneseno 20 apelacija, ali, s obzirom da se apelacije odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 105/14.

3. Apelanti su 2011. godine tužbama pokrenuli parnične postupke protiv Bosne i Hercegovine

– Ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: tužena) radi isplate otpremnine zbog odlaska u prijevremenu starosnu penziju.

4. Odlučujući o tužbenim zahtjevima apelanata Sud BiH je donio presude kojima je odbio kao neosnovane njihove tužbene zahtjeve kojima su tražili isplatu otpremnina i zakonskih zateznih kamata u iznosima bliže navedenim u izreci presuda, te je obavezao apelante da tuženoj solidarno naknade troškove postupka, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja. Sud BiH se u obrazloženjima presuda pozvao na odredbe člana 1. Zakona o izmjenama i dopuni Zakona o službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 42/12) kojim je propisano da se briše član 48. stav (4) Zakona o službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 88/05, 53/07, 59/09 i 74/10), dok je članom 2. stav 1. istog zakona prispisano da se iza člana 48. dodaje se novi član 48.a) koji glasi: (1) Izuzetno, na prijedlog Ministarstva odbrane, vojnik koji je najmanje dvije godine do 23.12.1995. bio pripadnik Armije Republike Bosne i Hercegovine ili Hrvatskog vijeća odbrane ili Vojske Republike Srpske, a koji je na dan 1.1.2010. bio u vojnoj službi, i kojem, shodno članu 101. stav (1) tačka c) ovog zakona, služba prestaje, u skladu s ovim zakonom ima pravo na status i primanja po tom osnovu, na način kako su ta prava entitetskim propisima regulirana za srodne kategorije, a stavom 4. je propisano da sva prava koja su ostvarivala lica u skladu s dosadašnjom odredbom člana 48. stav (4) prestaju da važe danom primjene ovog zakona. Osim toga, Sud BiH se pozvao na član 1. Zakon o dopunama Zakona o službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 74/10), kojim je propisano da u Zakonu o službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 88/05, 53/07 i 59/09) u članu 48. (Izuzeci za sticanje prijevremene i starosne penzije) iza stava (3) dodaje se novi stav (4) koji glasi: Izuzetno, na prijedlog Ministarstva odbrane BiH, pravo na prijevremenu starosnu penziju stiže, bez obzira na godine života i penzijskog staža, vojnik koji je najmanje dvije godine do 23.12.1995. godine bio pripadnik Armije Republike Bosne i Hercegovine, Hrvatskog vijeća odbrane ili Vojske Republike Srpske, a koji se na dan 1.1.2010. godine nalazio u vojnoj službi, te mu, zbog nemogućnosti produženja, služba prestaje u skladu s ovim zakonom. Nadalje, Sud BiH je ukazao na to da prema odredbama člana 46. Zakona o platama i naknadama i institucijama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 50/08: u daljnjem tekstu: Zakon o platama) zaposleni u institucijama Bosne i Hercegovine ima pravo na otpremninu prilikom odlaska u penziju u visini svojih šest ostvarenih neto plaća, isplaćenih u prethodnih šest mjeseci ili šest prosječnih mjesečnih netoplaća iz prethodne godine u Bosni i Hercegovini, ako je to za njega povoljnije. Sud BiH je naveo da je članom 173. stav 1. Zakona o službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine propisano da djelatnoj vojnoj osobi služba prestaje: a) istekom ugovornog roka o prijamu u službu, ako se ugovor ne produlji; n) stjecanjem uvjeta za mirovinu.

5. Sud BiH je naveo da je u konkretnom slučaju nesporno da je apelantima temeljem Naredbi ministra odbrane BiH prestala vojna služba zaključno sa 28. februarom, 31. martom, 17. junom, 31. avgustom i 31. decembrom 2010. godine, 28. februarom i 30. junom 2011. godine, zbog isteka ugovornog roka o prijemu u vojnu službu, te nemogućnosti produženja službe, da su apelanti do 2010. godine imali status profesionalih vojnih lica u Oružanim snagama BiH, te da su do 23. decembra 1995. godine najmanje dvije godine bili pripadnici Armije BiH, HVO-a ili Vojske RS, te da su ostvarili pravo na prijevremenu starosnu penziju shodno članu 48. stav 4. Zakona o službu u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine. Sud BiH je odbio prigovor nedostatka pasivne legitimacije tužene kao neosnovan, jer je predmet konkretnog tužbenog zahtjeva naplata novčanog iznosa na ime otpremnine, te da otpremnine predstavljaju pravni institut iz oblasti radnog prava u smislu da pod određenim zakonom ispunjenim uslovima poslodavac ima obavezu da zaposleniku isplati otpremninu u vidu novčanog iznosa u visini koja se u svakom konkretnom slučaju utvrđuje. Cijeneći okolnost da su apelanti u konkretnom slučaju kao tuženu označili Bosnu i Hercegovinu, odnosno Ministarstvo odbrane BiH, čiji su bili zaposlenici, Sud BiH je zaključio da su apelanti u ovoj pravnoj stvari tačno i ispravno označili tuženu, odnosno da je tužena pasivno legitimisana. Međutim, prema stavu Suda BiH, apelantima ne pripada pravo na naplatu novčanog iznosa na ime otpremnine radi odlaska u penziju. S tim u vezi, Sud BiH je istakao da je pravo na naplatu novčanog iznosa na ime otpremnine normirano citiranim članom 46. Zakona o platama, u kojem su utvrđena dva kumulativna uslova koja pojedinac mora ispuniti da bi ostvario pravo na otpremninu prilikom odlaska u penziju, tj. uslov da je to lice zaposlenik u institucijama Bosne i Hercegovine, te da iz statusa zaposlenika odlazi u penziju, odnosno da mu status zaposlenika, tj. ugovor o radu, prestaje zbog ispunjavanja uslova za ostvarivanje prava na penziju. U odnosu na prvi uslov, Sud BiH je istakao da je svim apelantima prestala vojna služba zbog isteka ugovornog roka o prijemu u vojnu službu, tj, istekao ugovora o radu koji su bili zaključeni do eksplicitno određenog datuma, pa nakon toga apelanti više nisu bili zaposlenici tužene. Sud BiH je naročito istakao činjenicu da u slučaju apelanata nije došlo do prestanka vojne službe zbog sticanja uslova za penziju, kako je propisano članom 173. stav 1. tačka n., nego isključivo zbog isteka ugovora o radu zaključenih na određeno vrijeme i nemogućnosti produžavanja tih ugovora, a kako je propisano članom 173. stav 1. tačka a. Kako je na ovakav način prestao odnos između apelanata kao zaposlenika i tužene kao poslodavca, prema ocjeni Suda BiH, tužena nije u obavezi da apelantima isplati otpremninu zbog sticanja uvjeta za prijevremenu penziju, bez obzira na odredbe Zakona o službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine kojima je dana mogućnost ostvarivanja prava na prijevremenu starosnu penziju. Nadalje, Sud BiH je naglasio da prema izmijenjenom, odnosno ukinutom članu 48. Zakona o službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine nesporno proizilazi da zakonodavna vlast nijednom odredbom pomenutog Zakona nije garantirala pravo na otpremninu vojnim licima kojima prestaje vojna služba zbog isteka roka na koji su imali zaključen ugovor o radu, nego isključivo zbog prestanka vojne službe zbog odlaska u penziju. Na koncu, Sud BiH je zaključio da u konkretnom slučaju nisu povrijeđene niti odredbe Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) koje se odnose na pravo na imovinu, tj. član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer samo uvjerenje apelanata da će uspjeti u sporu i ostvariti pravo na isplatu otpremnine ne predstavlja njihovo „legitimno očekivanje“, koje mora biti konkretnije i zasnovano na zakonskoj odredbi ili određenom pravnom aktu, niti apelanti imaju „ostvarivo potraživanje“ koje bi predstavljalo njihovu imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

6. Odlučujući po žalbama apelanata izjavljenim protiv prvostepenih presuda, Sud BiH u drugostepenom vijeću je donio presude navedene u izreci ove odluke kojima je odbio kao neosnovane njihove žalbe i potvrdio prvostepene presude. Sud BiH je istakao da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio relevantne činjenice za odlučivanje o tužbenim zahtjevima apelanata i, nakon provedenog postupka uz poštovanje procesnih odredbi, na tako utvrđeno činjenično stanje, u skladu sa odredbama materijalnog prava, donio pravilne odluke o neosnovanosti tužbenih zahtjeva apelanata za isplatu otpremenine. Sud BiH je naveo da otpremnina, kao autonomno pravo ustanovljeno u korist radnika kome radni odnos prestaje zbog ostvarivanja prava na penziju, pripada zaposlenima u institucijama BiH na osnovu odredbe člana 46. Zakona o platama, te Odluke o načinu i postupku ostvarivanja prava na otpremninu prilikom odlaska u penziju u institucijama BiH koju je donijelo Vijeće ministara BiH broj: VM-173/09 od 17. juna 2009. godine, dok profesionalna vojna lica na službi u Oružanim snagama BiH, pravo na otpremninu ostvaruju primjenom člana 77. Zakona o službi u oružanim snagama BiH na što upućuje član 16. Zakona o platama. Sud BiH je zaključio da, budući da navedene zakonske odredbe na identičan način regulišu pravo na otpremninu za profesionalna vojna lica kao i za zaposlenike u institucijama BiH, temeljenje zahtjeva na neodgovarajućoj odredbi, nije uticalo na primjenu materijalnog prava pri odlučivanju o utuženim pravima tužitelja. Kako se odredba člana 46. Zakona o platama ne primjenjuje kod utvrđivanja tužiteljevih prava na otpremninu, prema ocjeni Suda BiH, bez značaja je navod žalbe da pobijana presuda prema apelantima stvara nejednak tretman u primjeni navedenog člana. Nadalje, Sud BiH je ukazao na to da odredbe radnopravnog zakonodavstva po kojima apelanti ostvaruju pravo na otpremninu propisuju da pravo na otpremninu ostvaruju zaposlenici kojima radni odnos prestaje usljed sticanja prava na penziju, dok iz same svrhe naknade proizlazi da je ostvarivanje ovog prava uslovljeno razlogom prestanka radnog odnosa. Obzirom da se ova vrsta naknade ne može ostvariti ukoliko je radni odnos prestao iz drugih razloga, a ne zbog sticanja uslova za penziju, Sud BiH je zaključio da su neprihvatljivi žalbeni navodi apelanata da zakonske odredbe nisu postavile uslove i ograničenja u ostvarivanju tog prava. Sud BiH je naglasio da je nesporno da su apelanti naknadno ostvarili pravo na prijevremenu starosnu penziju na osnovu odredbe člana 48. stav 4. Zakona o dopunama Zakona o službi u oružanim snagama BiH, ali navedena odredba, iako ima retroaktivno dejstvo na prava iz penzionog osiguranja, ne može imati retroaktivno dejstvo na razloge prestanka službe apelanata niti može uticati na donošenje povoljnije odluke o tužbenim zahtjevima apelanata za isplatu otpremnine. Na koncu, Sud BiH je zaključio da su paušalni naovodi apelanata u žalbama, da su dovedeni u diskriminirajući položaj u odnosu na druga profesionalna vojna lica koja su ostvarila pravo na penzionisanje pod povoljnijim uslovima, obzirom da apelanti nisu dostavili dokaze na okolnost razloga prestanka vojne službe tih drugih lica u odnosu na koja se pozivaju na diskriminaciju, kao i da su neosnovani žalbeni navodi koji se odnose na povredu prava na imovinu apelanata iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

7. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Suština navoda o povredi ovih prava svodi se na tvrdnje apelanata o proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba Zakona o službi u oružanim snagama BiH i Zakona o platama od strane Suda BiH. Apelanti smatraju da, suprotno stavu Suda BiH, imaju pravo na sporne otpremnine shodno članu 46. Zakona o platama, jer navedena zakonska odredba ne postavlja nikakve uvjete ili ograničenja u vezi sa pravom na otpremninu, niti pravi razliku između pune starosne penzije, prijevremene starsne penzije i sl. Apelanti su istakli da im je radni odnos prestao zbog nemogućnosti produženja ugovora o radu nakon isteka ugovorenog roka, a što je bio jedan od uvjeta za sticanje prava na penziju u skladu sa članom 48. stav 4. Zakona o platama koji se primjenjivao u vrijeme kada je njima prestala vojna služba, zbog čega smatraju da je neodrživ stav Suda BiH da tužena nije obavezna da im isplati tražene otpremnine. U pojedinim predmetima apelanti su istakli da su oni „zaposlenici institucija Bosne i Hercegovine“ i da se njihov radnopravni status ne razlikuje od drugih „zaposlenika institucija Bosne i Hercegovine“, ali da je uprkos tome, Sud BiH napravio različit tretman apelanata po osnovu zaposlenja na način što im je uskratio pravo na otpremninu, zbog čega je došlo do povrede njihovih prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud zapaža da se, u konkretnom slučaju, suština apelacionih navoda odnosi na pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane Suda BiH koji je odbio tužbene zahtjeve apelanata za isplatu otpremnina povodom odlaska u penziju. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je u Odluci broj AP 405/13 od 16. maja 2013. godine (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) već razmatrao isto činjenično i pravno pitanje i zaključio da je Sud BiH u obrazloženju osporenih odluka dao dovoljno jasne i precizne razloge za svoje odlučenje kada je zaključio da apelantima ne pripada pravo na isplatu otpremnina povodom odlaska u penziju u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o izmjenama i dopuni Zakona o službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine, te da se iz obrazloženja osporenih odluka ne može zaključiti da je primjena pomenutih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. Osim toga, Ustavni sud je zaključio da apelanti osim paušalnih navoda nisu ponudili nikakve argumente u prilog tvrdnji o njihovoj navodnoj diskriminaciji. Stoga, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelacionih navoda poziva na obrazloženje i razloge navedene u pomenutoj odluci broj AP 405/13 od 16. maja 2013. godine.

10. S obzirom na navedeno, Ustavni sud iz istih razloga smatra da apelacioni navodi u konkretnom slučaju, vezani za kršenje ustavnih prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i iz člana 6. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, ne sadrže elemente koji bi ukazivali na to da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi zahtijevalo meritorno ispitivanje. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi apelanata očigledno (prima facie) neosnovani.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić