Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2274/11 (E. F.,R. A. i B. N. i K. H. i E. K.,S. B.,Z. D. i Z. M.)
Odluka donesena 27. 02. 2014.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2274/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 02. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 27. februara 2014. godine, u predmetu broj AP-2274/11, rješavajući apelacije Edina Frašte i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Edin Frašto, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3P 004602 11 Gž od 24. maja 2011. godine;
Ramiz Avdić, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3P 005646/11 Gž od 24. maja 2011. godine;
Bajro Novalić, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3P 002010 11 Gž od 2. juna 2011. godine;
Kemo Halilović, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 002019 11 Gž od 30. juna 2011. godine;
Esad Kovačević, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3P 004600 11 Gž od 30. juna 2011. godine;
Samir Burić, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 005838 11 Gž od 20. septembra 2011. godine;
Zoran Dabić, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 001558 11 Gž od 26. oktobra 2011. godine;
Zulfo Mujić, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 001136 11 Gž od 31. oktobra 2011. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2274/11 Edin Frašto (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Mujarić & Gagula Sarajevo, podnio je 31. maja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3P 004602 11 Gž od 24. maja 2011. godine. Apelant je dopunio apelaciju 15. jula 2011. i 27. aprila 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba radi poništenja rješenja tužene i utvrđenja da apelant ima pravo na naknadu za troškove prevoza na posao i sa posla, te isplate određenog novčanog iznosa na ime naknade za troškove prevoza na posao i sa posla. U toku postupka je utvrđeno da je rješenjima tužene odbijen apelantov zahtjev za priznavanje prava na troškove prevoza na posao i sa posla, jer je apelantu bilo priznato pravo na naknadu troškova odvojenog života i stoga mu nije pripadalo pravo na naknadu troškova međugradskog prevoza (apelant je koristio prevoz koji se nije mogao smatrati gradskim). Naime, u skladu sa relevantnim odredbama Pravilnika o plaćama i drugim naknadama profesionalnih vojnih lica na službi u Ministarstvu odbrane BiH i Oružanim snagama BiH (u daljnjem tekstu: Pravilnik), apelantu bi pripadalo pravo na naknadu u javnom gradskom prevozu na predmetnoj relaciji, međutim, apelant nije u toku postupka dokazivao visinu navedene naknade.
2. AP-2275/11 Ramiz Avdić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Konjica, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Mujarić & Gagula Sarajevo, podnio je 31. maja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3P 005646/11 Gž od 24. maja 2011. godine. Apelant je dopunio apelaciju 15. jula 2011. i 27. aprila 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba radi poništenja rješenja tužene i utvrđenja da apelant ima pravo na naknadu za troškove prevoza na posao i sa posla, te isplate određenog novčanog iznosa na ime naknade za troškove prevoza na posao i sa posla. U toku postupka je utvrđeno da je rješenjima tužene odbijen apelantov zahtjev za priznavanje prava na troškove prevoza na posao i sa posla, jer je apelantu bilo priznato pravo na naknadu troškova odvojenog života i stoga mu nije pripadalo pravo na naknadu troškova međugradskog prevoza (apelant je koristio prevoz koji se nije mogao smatrati gradskim). Naime, u skladu sa relevantnim odredbama Pravilnika, apelantu bi pripadalo pravo na naknadu u javnom gradskom prevozu na predmetnoj relaciji, međutim, apelant nije u toku postupka dokazivao visinu navedene naknade.
3. AP-2853/11 Bajro Novalić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Konjica, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Mujarić & Gagula Sarajevo, podnio je 14. jula 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3P 002010 11 Gž od 2. juna 2011. godine. Apelant je dopunio apelaciju 15. jula 2011. i 27. aprila 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba radi poništenja rješenja tužene i utvrđenja da apelant ima pravo na naknadu za troškove prevoza na posao i sa posla, te isplate određenog novčanog iznosa na ime naknade za troškove prevoza na posao i sa posla. U toku postupka je utvrđeno da je rješenjima tužene odbijen apelantov zahtjev za priznavanje prava na troškove prevoza na posao i sa posla, jer je apelantu bilo priznato pravo na naknadu troškova odvojenog života i stoga mu nije pripadalo pravo na naknadu troškova međugradskog prevoza (apelant je koristio prevoz koji se nije mogao smatrati gradskim). Naime, u skladu sa relevantnim odredbama Pravilnika, apelantu bi pripadalo pravo na naknadu u javnom gradskom prevozu na predmetnoj relaciji, međutim, apelant nije u toku postupka dokazivao visinu navedene naknade.
4. AP-3188/11 Kemo Halilović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Konjica, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Mujarić & Gagula Sarajevo, podnio je 10. august 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 002019 11 Gž od 30. juna 2011. godine. Apelant je dopunio apelaciju 19. augusta 2011. i 27. aprila 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba radi poništenja rješenja tužene i utvrđenja da apelant ima pravo na naknadu za troškove prevoza na posao i sa posla, te isplate određenog novčanog iznosa na ime naknade za troškove prevoza na posao i sa posla. U toku postupka je utvrđeno da je rješenjima tužene odbijen apelantov zahtjev za priznavanje prava na troškove prevoza na posao i sa posla, jer je apelantu bilo priznato pravo na naknadu troškova odvojenog života i stoga mu nije pripadalo pravo na naknadu troškova međugradskog prevoza (apelant je koristio prevoz koji se nije mogao smatrati gradskim). Naime, u skladu sa relevantnim odredbama Pravilnika, naknada za odvojeni život od porodice i naknada za međumjesni prevoz se isključuju.
5. AP-3195/11 Esad Kovačević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Konjica, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Mujarić & Gagula Sarajevo, podnio je 10. augusta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3P 004600 11 Gž od 30. juna 2011. godine. Apelant je dopunio apelaciju 19. augusta 2011. i 27. aprila 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba radi poništenja rješenja tužene i utvrđenja da apelant ima pravo na naknadu za troškove prevoza na posao i sa posla, te isplate određenog novčanog iznosa na ime naknade za troškove prevoza na posao i sa posla. U toku postupka je utvrđeno da je rješenjima tužene odbijen apelantov zahtjev za priznavanje prava na troškove prevoza na posao i sa posla, jer je apelantu bilo priznato pravo na naknadu troškova odvojenog života i stoga mu nije pripadalo pravo na naknadu troškova međugradskog prevoza (apelant je koristio prevoz koji se nije mogao smatrati gradskim). Nadalje, apelant je koristio općinsku liniju prevoza, ali nije u toku postupka potraživao niti dokazivao visinu navedene naknade.
6. AP-4577/11 Samir Burić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Jablanice, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Mujarić & Gagula Sarajevo, podnio je 14. novembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 005838 11 Gž od 20. septembra 2011. godine. Apelant je dopunio apelaciju 12. decembra 2011. i 27. aprila 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba radi poništenja rješenja tužene i utvrđenja da apelant ima pravo na naknadu za troškove prevoza na posao i sa posla, te isplate određenog novčanog iznosa na ime naknade za troškove prevoza na posao i sa posla. U toku postupka je utvrđeno da je rješenjima tužene odbijen apelantov zahtjev za priznavanje prava na troškove prevoza na posao i sa posla, jer je apelantu bilo priznato pravo na naknadu troškova odvojenog života i stoga mu nije pripadalo pravo na naknadu troškova međugradskog prevoza (apelant je koristio prevoz koji se nije mogao smatrati gradskim). Naime, u skladu sa relevantnim odredbama Pravilnika, naknada za odvojeni život od porodice i naknada za međumjesni prevoz se isključuju.
7. AP-4656/11 Zoran Dabić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Mujarić & Gagula Sarajevo, podnio je 7. decembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 001558 11 Gž od 26. oktobra 2011. godine. Apelant je dopunio apelaciju 27. decembra 2011. godine i 27. aprila 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba radi poništenja rješenja tužene i utvrđenja da apelant ima pravo na naknadu za troškove prevoza na posao i sa posla, te isplate određenog novčanog iznosa na ime naknade za troškove prevoza na posao i sa posla. U toku postupka je utvrđeno da je rješenjima tužene odbijen apelantov zahtjev za priznavanje prava na troškove prevoza na posao i sa posla, jer je apelantu bilo priznato pravo na naknadu troškova odvojenog života i stoga mu nije pripadalo pravo na naknadu troškova međugradskog prevoza (apelant je koristio prevoz koji se nije mogao smatrati gradskim). Naime, u skladu sa relevantnim odredbama Pravilnika, naknada za odvojeni život od porodice i naknada za međumjesni prevoz se isključuju.
8. AP-4657/11 Zulfo Mujić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Mujarić & Gagula Sarajevo, podnio je 7. decembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 001136 11 Gž od 31. oktobra 2011. godine. Apelant je dopunio apelaciju 19. decembra 2011. godine i 27. aprila 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba radi poništenja rješenja tužene i utvrđenja da apelant ima pravo na naknadu za troškove prevoza na posao i sa posla, te isplate određenog novčanog iznosa na ime naknade za troškove prevoza na posao i sa posla. U toku postupka je utvrđeno da je rješenjima tužene odbijen apelantov zahtjev za priznavanje prava na troškove prevoza na posao i sa posla, jer je apelantu bilo priznato pravo na naknadu troškova odvojenog života i stoga mu nije pripadalo pravo na naknadu troškova međugradskog prevoza (apelant je koristio prevoz koji se nije mogao smatrati gradskim). Naime, u skladu sa relevantnim odredbama Pravilnika, apelantu bi pripadalo pravo na naknadu u javnom gradskom prevozu na predmetnoj relaciji, međutim, apelant nije u toku postupka dokazivao visinu navedene naknade.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2274/11.
Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić