Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3384/12 (S. D.,T. D. i M. V.)

Odluka donesena 27. 02. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3384/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 02. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 27. februara 2014. godine, u predmetu broj AP-3384/12, rješavajući apelacije Sulejmana Derviškadića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Sulejman Derviškadić, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 000948 12 Rev od 15. novembra 2012. godine;

Tomislav Davidovski, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 000954 12 Rev od 23. novembra 2012. godine;

Mujo Vrtić, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 004617 12 Gž od 24. septembra 2012. godine;zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-3384/12

Sulejman Derviškadić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Maja Škoro, advokat iz Mostar, podnio je 20. septembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3P 000948 12 Gž od 21. augusta 2012. godine, te naveo da je izjavio reviziju protiv navedene presude. Ustavni sud je donio odluku o dopustivosti, broj AP 3384/12 od 25. aprila 2013. godine, kojom je odbacio apelantovu apelaciju podnesenu protiv presude Suda BiH zbog toga što je preuranjena, budući da je podnesena prije odluke Suda BiH o apelantovoj reviziji. Apelant je dopunio apelaciju 18. decembra 2012. godine (kojom je dostavio presudu Suda BiH broj S1 3 P 000948 12 Rev od 15. novembra 2012. godine, kojom je odbijena apelantova revizija izjavljena protiv osporene presude Suda BiH) i 28. maja 2013. godine (kojom je zatražio preispitivanje predmetne odluke o dopustivosti).

U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba radi isplate određenih novčanih iznosa na ime manje naknade za topli obrok, te uplate neuplaćenih doprinosa za apelanta iz plate i na platu i dostave relevantnih podataka Federalnom zavodu penzijskog i invalidskog osiguranja. U toku postupka je utvrđeno da apelant nije dokazao da je sa nadležnim ministarstvom Bosne i Hercegovine zaključivao ugovore o radu na određeno vrijeme i da zbog toga nisu bile ispunjene zakonske pretpostavke da mu se za sporni period isplate mjesečne naknade na ime ishrane niti uplate doprinose Federalnom zavodu penzijskog i invalidskog osiguranja na novčane naknade koje je primio na osnovu ugovora o djelu.

2. AP-3564/12

Tomislav Davidovski (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Maja Škoro, advokat iz Mostar, podnio je 11. oktobra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda BiH broj S1 3 P 000954 12 Gž od 25. septembra 2012. godine, te naveo da je izjavio reviziju protiv navedene presude. Ustavni sud je donio odluku o dopustivosti, broj AP 3564/12 od 25. aprila 2013. godine, kojom je odbacio apelantovu apelaciju podnesenu protiv presude Suda BiH zbog toga što je preuranjena, budući da je podnesena prije odluke Suda BiH o apelantovoj reviziji. Apelant je dopunio apelaciju 18. decembra 2012. godine (kojom je dostavio presudu Suda BiH broj S1 3 P 000954 12 Rev od 23. novembra 2012. godine, kojom je odbijena apelantova revizija izjavljena protiv osporene presude Suda BiH) i 28. maja 2013. godine (kojom je zatražio preispitivanje predmetne odluke o dopustivosti).

U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba radi isplate određenih novčanih iznosa na ime manje naknade za topli obrok, te uplate neuplaćenih doprinosa za apelanta iz plate i na platu i dostave relevantnih podataka Federalnom zavodu penzijskog i invalidskog osiguranja. U toku postupka je utvrđeno da apelant nije dokazao da je sa tuženim zaključivao ugovore o radu na određeno vrijeme i da zbog toga nisu bile ispunjene zakonske pretpostavke da mu se za sporni period isplate mjesečne naknade na ime ishrane niti uplate doprinose Federalnom zavodu penzijskog i invalidskog osiguranja na novčane naknade koje je primio na osnovu ugovora o djelu.

3. AP-3962/12

Mujo Vrtić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Konjica, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Mujarić & Gagula Sarajevo, podnio je 16. novembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda BiH broj S1 3 P 004617 12 Gž od 24. septembra 2012. godine, te naveo da je izjavio reviziju protiv navedene presude. Ustavni sud je donio odluku o dopustivosti, broj AP 3962/12 od 25. aprila 2013. godine, kojom je odbacio apelantovu apelaciju podnesenu protiv presude Suda BiH zbog toga što je preuranjena, budući da je podnesena prije odluke Suda BiH o apelantovoj reviziji. Apelant je dopunio apelaciju 23. novembra 2012. godine (kojom je dostavio rješenje Suda BiH broj S1 3 P 004617 12 Rev od 15. novembra 2012. godine, kojim je odbačena kao nedopuštena apelantova revizija izjavljena protiv osporene presude Suda BiH) i 16. maja 2013. godine (kojom je zatražio preispitivanje predmetne odluke o dopustivosti).

U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba radi poništenja rješenja tužene i utvrđenja da apelant ima pravo na naknadu za troškove prevoza na posao i sa posla, te isplate određenog novčanog iznosa na ime naknade za troškove prevoza na posao i sa posla. U toku postupka je utvrđeno da je rješenjima tužene odbijen apelantov zahtjev za priznavanje prava na troškove prevoza na posao i sa posla, jer je apelantu bilo priznato pravo na naknadu troškova odvojenog života, te da je koristio prevoz koji se nije mogao smatrati gradskim.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3384/12.

Apelacioni navodi

U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud zapaža da su u predmetima br. AP-3384/12 i AP-3564/12 konačne odluke presude Suda BiH br. S1 3 P 000948 12 Rev od 15. novembra 2012. godine i S1 3 P 000954 12 Rev od 23. novembra 2012. godine, dok u predmetu AP-3962/12, budući da je revizija bile neefektivan pravni lijek, konačna odluka je presuda Suda BiH broj S1 3 P 004617 12 Gž od 24. septembra 2012. godine.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3384/12 (S. D.,T. D. i M. V.) | Sudska praksa | Aktio