Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3390/11 (MD „Ceta“ Beograd)
Odluka donesena 27. 02. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3390/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 02. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 27. februara 2014. godine, u predmetu broj AP-3390/11, rješavajući apelaciju MD „Ceta“ Beograd, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija MD „Ceta“ Beograd podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 Ps 000836 09 Rev od 6. jula 2011. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. MD „Ceta“ Beograd (u daljnjem tekstu: apelant), iz Beograda-Srbija, kojeg zastupa Neđo Drašković, advokat iz Bijeljine, podnio je 23. avgusta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 Ps 000836 09 Rev od 6. jula 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom je odbijen tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se tuženi obaveže na isplatu po osnovu dijela neisplaćenog duga po ugovorima o kratkoročnim pozajmicama iz 1991. godine sa ugovorenom kamatom, dok je usvojen protivtužbeni zahtev tuženog radi utvrđenja ništavosti ugovora-protokola iz 2000. godine. Također, apelant je obavezan da naknadi troškove postupka tuženom. Naime, u predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je prednik tuženog 1991. godine zaključio ugovor o kreditu (pozajmici) sa firmom „Ceta Trading“ AG Švicarska (u daljnjem tekstu: „Ceta“ Švicarska), da je istog dana zaključen ugovor o kratkoročnoj pozajmici između apelanta i prednika tuženog, te da su apelant i prednik tuženog 2000. godine zaključili protokol kojim je definisano stanje ukupnog duga i dogovorena dinamika vraćanja njegovog preostalog dijela. S tim u vezi je Vrhovni sud istakao da iz Zapisnika o djelimičnoj kontroli deviznog i spoljno-trgovinskog poslovanja Republičkog deviznog inspektorata Republike Srpske od 1998. godine (koji ima dokaznu snagu javne isprave) nedvojbeno proizlazi da je tuženi prema svim ugovorima o kratkoročnim pozajmicama (kreditima) izvršio sve obaveze plaćanja, te da je preplatio ukupan iznos duga. U tom smislu je Vrhovni sud zaključio da se u predmetnoj pravnoj stvari radi o ugovorima koje je prednik tuženog zaključio sa različitim pravnim subjektima, te da navedeni protokol iz 2000. godine ne predstavlja priznanje duga, odnosno da tuženi spornim protokolom nije mogao priznati dug prema „Ceta“ Švicarska, imajući u vidu da se prema odredbi člana 387. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima priznanje duga može samo učiniti izjavom povjeriocu (ali ne i trećem licu) odakle proizlazi da priznanje duga licu koji nije provjerilac ne proizvodi pravno dejstvo. Slijedom navedenog je Vrhovni sud zauzeo stav da u trenutku zaključenja spornog protokola nije postojao pravni osnov za njegovo zaključenje jer dug nije ni postojao, pa je stoga udovoljeno protivtužbenom zahtjevu tuženog.
2. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u predmetnoj pravnoj stvari, okončanoj osporenom odlukom Vrhovnog suda, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
3. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
4. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji u predmetnom postupku, a koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
5. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
6. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
7. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić