Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3846/11 (D. I.,B. D., N. D., J. A. i F. H. i M. S. i B. P.)

Odluka donesena 27. 02. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3846/11

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 02. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 27. februara 2014. godine, u predmetu broj AP-3846/11, rješavajući apelacije Darinke Ilinčić i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Darinka Ilinčić, protiv rješenja Okružnog suda u Doboju broj 13 0 DN 000846 11 GŽ 2 od 29. juna 2011. godine;

Bahrija Dergić, Nermin Dergić, Jasmina Ammerman i Firtesa Hubert, protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 000264 11 REV od 6. septembra 2011. godine;

Muharem Salihbegović, protiv rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 DN 002302 11 GŽ od 8. septembra 2011. godine;

B. P., protiv rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 08 0 DN 001186 11 GŽ 2 od 20. oktobra 2011. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-3846/11 Darinka Ilinčić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banje Vrućice, podnijela je 30. septembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Doboju broj 13 0 DN 000846 11 GŽ 2 od 29. juna 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin zahtjev za uknjižbu prava vlasništva na zemljištu u Banji Vrućici. U postupku je utvrđeno da je pravo upisa vlasništva apelantice u zemljišnoj knjizi u neposrednoj vezi sa preuzimanjem katastra nekretnina od strane nadležnih sudova, a budući da katastar nekretnina u vrijeme podnošenja apelantičinog zahtjeva nije preuzet od strane nadležnih sudova, u skladu sa rokovima iz člana 84. u vezi sa članom 11. stav 2. Zakona o zemljišnim knjigama, sud je apelantičin zahtjev odbio u smislu člana 43. stav 2. tačka 4. navedenog zakona.

2. AP-3871/11 Bahrija Dergić, Nermin Dergić, Jasmina Ammerman i Firtesa Hubert (u daljnjem tekstu: apelanti) svi iz Prijedora, koje zastupa Marija Stanković Vukmirica advokatica iz Prijedora, podnijeli su 4. oktobra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 000264 11 REV od 6. septembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjeva apelanata kojim su tražili da se utvrdi da je njihov prednik na osnovu usmenog kupoprodajnog ugovora i po osnovu održaja, postao vlasnik dijela nekretnina u Trnopolju, što je tužena dužna priznati i trpjeti da se prednik apelanata uknjiži kao vlasnik na predmetnom zemljištu u javnim knjigama. U postupku je utvrđeno da od aprila 1982. godine, kada je prednik apelanata stupio u posjed sporne nekretnine, do momenta podnošenja tužbe (u augustu 2002. godine) nije proteklo 20 godina, budući da je u periodu od 1982. do 19. juna 1996. godine trajao zastoj održaja zbog ratnih okolnosti.

3. AP-4205/11 Muharem Salihbegović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vogošće, podnio je 28. oktobra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 DN 002302 11 GŽ od 8. septembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojen je zahtjev S.S. za upis promjene nosioca privremenog prava korištenja i prava svojine na nekretninama u Bijeljini u korist umrlih N.S., R.S. i H.S. sa dijelovima 1/3. U postupku je utvrđeno da je predlagatelj, kao testamentarni nasljednik N.S., ovlašten da podnosi predmetni zahtjev, a da N.S., R.S. i H.S ispunjavaju uslove za uknjižbu iz člana 43. Zakona o zemljišnim knjigama, dok je utvrđeno da je apelant na osnovu rješenja RGU PJ Bijeljina-Odjeljenje za imovinsko-pravne poslove od 20. aprila 2004. godine, izgubio prvenstveno pravo korištenja gradskog građevinskog zemljišta radi građenja na spornoj parceli, te da je navedenim rješenjem naloženo brisanje izvršenog upisa navedenog prava u korist apelanta.

4. AP-4822/11 B. P. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Posušja, kojeg zastupa Slaven Bevanda advokat iz Mostara, podnio je 20. decembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 08 0 DN 001186 11 GŽ 2 od 20. oktobra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba koju je apelant kao zainteresirano lice izjavio protiv rješenja Zemljišno knjižnog ureda Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Dn.569/10 od 15. novembra 2010. godine, kojim je na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju dozvoljeno polaganje isprava u cilju sticanja prava vlasništva na nekretninama M.P. u korist D.P. sa djelom 1/1, dok je odbijeno polaganje isprava u cilju sticanja prava vlasništva na nekretninama u Vrpolju. U odnosu na žalbene navode apelanta, sud je zaključio da se ugovor o doživotnom izdržavanju može osporavati u parničnom postupku pred nadležnim sudom, a da je iz njegove žalbe vidljivo da je navedeni postupka i pokrenut. Svi ostali organi, kako je pojasnio sud, ugovore ovjerene od strane suda uz ostalu potrebnu dokumentaciju moraju provesti i ne smiju i ne mogu cijeniti valjanost ugovora jer za to nisu ovlašteni, a da li se radi o ništavom ili valjanom ugovoru o doživotnom izdržavanju odlučit će se u posebnom parničnom postupku. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 3846/11.

Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3846/11 (D. I.,B. D., N. D., J. A. i F. H… | Sudska praksa | Aktio