Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3966/11 (M. B.,M. M. i I. M.)

Odluka donesena 27. 02. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3966/11

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 02. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 27. februara 2014. godine, u predmetu broj AP-3966/11, rješavajući apelacije Milisave Bucarević i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Milisava Bucarević protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 78 0 P 000755 09 REV od 14. septembra 2011. godine;

Milanko Mučibabić protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000631 10 REV od 23. juna 2011.

godine;

I. M. protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0

P 003376 10 REV od 6. oktobra 2011. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-3966/11 Milisava Bucarević (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Prnjavora, podnijela je 12. oktobra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 78 0 P 000755 09 REV od 14. septembra 2011. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen tužbeni zahtjev apelantice koji je podnijela radi poništenja ugovora o prodaji stana zaključenog između nje kao prodavca i tužene kao kupca, što je tužena dužna priznati i trpjeti da se apelantica na osnovu presude uknjiži ponovo kao vlasnik predmetnog stana te da joj ga preda u posjed slobodan od lica i stvari. Naime, u predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da sporni ugovor apelantica nije zaključila pod pritiskom straha izazvanog prijetnjom trećeg lica u smislu odredbe člana 60. Zakona o obligacionim odnosima. S tim u vezi je zaključeno da apelantica nije dokazala da je pri zaključenju spornog ugovora bilo mana volje na njenoj strani što bi taj ugovor činilo rušljivim u smislu odredbe člana 111. navedenog Zakona.

2. AP-4168/11 Milanko Mučibabić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, kojeg zastupa Ismet Mehić, advokat iz Sarajeva, podnio je 26. oktobra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000631 10 REV od 23. juna 2011. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja koji je podnio podnio protiv tuženog, radi poništenja ugovora o kupoprodaji poslovnog prostora i ugovora o ustupanju ugovora o udruživanja sredstava radi finansiranja tržnog centra, kao i da se tuženi obaveže da tužitelju preda u posjed predmetni poslovni prostor oslobođen od lica i stvari. U predmetnom parničnom postupku je apelant učestvovao kao umješač. Naime, u postupku je utvrđeno da su sporni ugovori zaključeni 1996. godine, a da je predmetna tužba podnesena 2002. godine. S tim u vezi je zaključeno da je u predmetnoj pravnoj stvari protekao objektivni rok (tri godine od dana zaključenja ugovora) za ostvarivanje prava za zahtijevanje poništenja rušljivog ugovora), a koji je propisan odredbom člana 117. Zakona o obligacionim odnosima.

3. AP-5003/11

I. M. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Kostrene-Republika Hrvatska, kojeg zastupa Mila

Baltić, advokat iz Banje Luke, podnio je 28. decembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 003376 10 REV od 6. oktobra 2011. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen tužbeni zahtjev apelanta koji je podnio radi utvrđenja ništavosti ugovora o razmjeni nekretnina (kuće u Kozarskoj i Hrvatskoj Dubici) zaključenog i ovjerenog 1996. godine u Rijeci, te da se naloži tuženom da apelantu preda u posjed kuću u Kozarskoj Dubici slobodnu od lica i stvari. Apelant je, također, obavezan da naknadi troškove postupka. Naime, u predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da nisu dokazani apelantovi navodi o nepostojanju dobrovoljnosti na strani njegovog pravnog prednika (koja je zaključila sporni ugovor sa tuženim), odnosno da nisu dokazani navodi da su ratne okolnosti opšta situacija, te prilike u kojima su se našli pravni prednik apelanta i tuženi bitno odrazile na zaključenje spornog ugovora. Također je navedeno da na valjanost osporenog ugovora ne utiče ni činjenica da isti ne sadrži klauzulu intabulandi, jer je ugovorna strana iz valjanog ugovora ovlaštena da prema drugoj ugovornoj strani i naknadno istakne obligaciono-pravni zahtjev za izdavanje tabularne izjave.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3966/11.

Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama, apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3966/11 (M. B.,M. M. i I. M.) | Sudska praksa | Aktio