Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4318/11 (M. D.,M. I. i M. S.)

Odluka donesena 27. 02. 2014.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4318/11

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 02. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 27. februara 2014. godine, u predmetu broj AP-4318/11, rješavajući apelacije Mate Dugandžića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Mato Dugandžić protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 005554 11 U od 5. oktobra 2011. godine;

Muhamed Imamović protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 002306 10 UVP od 7. oktobra 2011.

godine;

Mirzeta Sadić protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 U 006543 11 U od 7. februara 2012. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-4318/11 Mato Dugandžić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Čapljine, kojeg zastupa Petar Puljić, advokat iz Čapljine, podnio je 8. novembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 005554 11 U od 5. oktobra 2011. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijena tužba apelanta koju je podnio protiv akta upravnog organa u predmetu priznavanja svojstva ratnog vojnog invalida. Naime, u predmetnoj upravnoj stvari je, u obnovljenom postupku po službenoj dužnosti u smislu odredbi člana 52. stav 2. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica, utvrđeno na osnovu nalaza i mišljenja Ljekarske komisije za nadzor i medicinsko vještačenje da je vojni invaliditet apelanta ispod 20%, te da stoga apelant ne ispunjava uslove iz člana 3. stav 1. navedenog Zakona da mu se prizna svojstvo ratnog vojnog invalida.

2. AP-4646/11 Muhamed Imamović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Bihaća, podnio je 7. decembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 002306 10 UVP od 7. oktobra 2011. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijena tužba apelanta koju je podnio protiv akta upravnog organa u predmetu ostvarivanja prava na starosnu penziju. Naime, u predmetnoj upravnoj stvari je apelantu kao vojnom osiguraniku priznato pravo na starosnu penziju jer je ispunio uslove propisane odredbom člana 3. stav 1. Uredbe o povoljnijim uslovima za sticanje prava na starosnu penziju vojnih osiguranika Vojske FBiH. S tim u vezi je navedeno da je neosnovano apelantovo pozivanje da se u njegovom slučaju trebala primijeniti odredba člana 4. stav 2. navedene Uredbe prilikom utvrđivanja penzijskog osnova, budući da tom odredbom nije propisano da se taj osnov utvrđuje od nevalorizovanog mjesečnog prosjeka plaća. Slijedom navedenog je zaključeno da takvo nepropisivanje upućuje na zaključak da se penzijski osnov apelanta morao utvrditi kako to propisuju odredbe čl. 45. i 46. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju FBiH, s obzirom da drugačiji način specijalnim propisom nije regulisan i da se po tom pitanju, na osnovu odredbe člana 10. stav 1. navedene Uredbe, moraju primjenjivati odredbe federalnog Zakona kao opšteg zakona.

3. AP-818/12 Mirzeta Sadić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Prijedora, podnijela je 29. februara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 U 006543 11 U od 7. februara 2012. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijena tužba apelantice koju je podnijela protiv akta upravnog organa u predmetu ostvarivanja prava na status člana porodice civilne žrtve rata i prava na porodičnu civilnu invalidninu. Naime, u predmetnoj upravnoj stvari je utvrđeno, na osnovu uvjerenja nadležnog centra za socijalni rad, da je apelantica pravo na porodičnu civilnu invalidninu ostvarila u Federaciji Bosne i Hercegovine po osnovu pogibije supruga shodno relevantnim odredbama Zakona o socijalnoj zaštiti, zaštiti socijalnih žrtava rata i zaštiti porodice sa djecom Unsko-sanskog kantona, slijedom čega je zaključeno da ona ne ispunjava uslove propisane relevantnim odredbama Zakona o zaštiti civilnih žrtava rata RS (član 36a. stav 5.) za ostvarivanje navedenog prava.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4318/11.

Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama, apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant Muhamed Imamović se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4318/11 (M. D.,M. I. i M. S.) | Sudska praksa | Aktio