Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-553/11 (I. M.,M. M. i M. O.)

Odluka donesena 27. 02. 2014.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-553/11

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 02. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 27. februara 2014. godine,, u predmetu broj AP-553/11, rješavajući apelacije Ive Markija i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Ivo Markija, protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 49 0 P 005990 10 GŽ od 12. novembra 2010. godine;

Milan Mandić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000317 09 REV od 24. augusta 2011. godine;

Mehmedalija Omerović, protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 27 0 P 000103 09 GŽ od 19. augusta 2011. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-553/11 Ivo Markija (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gojevića, kojeg zastupa Bruno Božić advokat iz Travnika, podnio je 7. februara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 49 0 P 005990 10 GŽ od 12. novembra 2010. godine. Apelant je dopunio apelaciju 18. maja 2011. godine i 1. jula 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi kao nezakonita odluka Upravnog odbora o imenovanju direktora tuženog-Zavoda za zbrinjavanje mentalno invalidnih osoba Bakovići od 23. septembra 2009. godine, kao i odluka Upravnog odbora od 22. maja 2009. godine, te da ostaje na snazi ranija odluka o imenovanju komisije za sprovođenje konkursa za izbor i imenovanje direktora, te da se poništi odluka kojom je apelant razriješen dužnosti VD direktora tužene. U postupku je utvrđeno da apelant u konkretnom slučaju nije dokazao da je predmetni postupak izbora direktora proveden nezakonito, kao i da je komisija koja je vršila izbor kandidata na predmetnom konkursu bila nezakonito izabrana. Osim toga, utvrđeno je da tuženi imao ovlaštenje da apelanta koji je obavljao dužnosti VD direktora od oktobra 2008. do septembra 2009. godine razriješi dužnosti jer je tu funkciju obavljao duže od šest mjeseci, a kako to propisuje odredba člana 26. stav 4. Pravila tuženog.

2. AP-4036/11 Milan Mandić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Istočnog Sarajeva, podnio je 19. oktobra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000317 09 REV od 24. augusta 2011. godine. Apelant je dopunio apelaciju 10. novembra i 13. decembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi ponovno raspisani javni konkurs tužene Opštine Trnovo (u daljnjem tekstu: Opština), da se poništi odluka o izboru i imenovanju načelnika Odjeljenja za prostorno uređenje, građevinarstvo i stambeno-komunalne djelatnosti Opštine, te da se poništi odluka o prijemu učesnice konkursa M.M. u administrativnu službu Opštine, i da se tuženoj naloži da apelanta primi u radni odnos na radno mjesto samostalnog stručnog saradnika za urbanizam, građevinarstvo i stambeno-komunalne djelatnosti. U postupku je utvrđeno da apelant nije ispunjavao posebne uslove propisane Pravilnikom o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta tužene koji je bio na snazi u vrijeme objavljivanja spornog konkursa. Također je utvrđeno da je izbor kandidatkinje M.M. na radno mjesto samostalnog stručnog saradnika za urbanizam, građevinarstvo i stambeno-komunalne djelatnosti izvršen u skladu sa zakonom i opštim aktima tužene, zbog čega je apelantov tužbeni zahtjev u cjelosti neosnovan.

3. AP-4592/11 Mehmedalija Omerović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gračanice, podnio je 1. decembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 27 0 P 000103 09 GŽ od 19. augusta 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi rješenje prvotuženog Općinskog načelnika Općine Gračanica od 14. novembra 2006. godine i oglas za imenovanje Općinskog pravobranioca, da se tuženom zabrani preduzimanje bilo kakvih akata i radnji u postupku oglašavanja, te izbora i imenovanja Općinskog pravobranioca, kao i da se poništi odluka prvotuženog kojom je J.I. kao drugotužena imenovana na dužnost Općinskog pravobranioca. Pored toga, apelant je zatražio od suda da odredi mjeru osiguranja-zabrane rada drugotuženoj. U postupku je utvrđeno da je predmetni postupak izbora i imenovanja Općinskog pravobranioca proveden u skladu sa zakonom, a da apelantova prijava na konkurs nije uzeta u razmatranje jer je bila nepotpuna, tj. umjesto originalne dokumentacije ili ovjerenih kopija apelant je dostavio obične kopije. U odnosu na drugotuženu, sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan zbog nedostatka pasivne legitimacije, jer drugotužena nije učestvovala u donošenju odluka čije poništenje apelant traži predmetnom tužbom. Pored toga, sud je odbio i apelantov zahtjev za izdavanje mjere osiguranja-zabrane rada drugotuženoj, zbog njene navodne pripadnosti jednoj od političkih stranaka, jer apelant nije dostavio niti jedan dokaz na te okolnosti.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 553/11.

Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-553/11 (I. M.,M. M. i M. O.) | Sudska praksa | Aktio