Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-823/12 (S. P.,H. Č. i S. B.,D.D. i Đ.Ć.,S.Ć.)
Odluka donesena 27. 02. 2014.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-823/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 02. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 27. februara 2014. godine,, u predmetu broj AP-823/12, rješavajući apelacije Steve Prodanovića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Stevo Prodanović, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 003125 11 Rev od 26. januara 2012. godine;
Hasan Čedić, protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 006251 11 Gž od 27. marta 2012. godine;
Slaven Bokšić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 002292 11 Rev od 29. maja 2012. godine;
D.D., protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 034560 11 Rev od 27. septembra 2012. godine;
Đ.Ć., protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 036457 10 Gž od 4. oktobra 2012. godine;
S.Ć., protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 023235 10 Gž 3 od 19. oktobra 2012. godine i presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 023235 10 Gž 3 od 3. oktobra 2012. godine;zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-823/12
Stevo Prodanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kozarske Dubice, kojeg zastupa Slobodan Bajalica, advokat iz Kozarske Dubice, podnio je 29. februara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 003125 11 Rev od 26. januara 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba radi naknade štete, te protivtužba tuženih radi isplate određenog novčanog iznosa. U toku postupka je utvrđeno da su se tuženi ugovorom obavezali da apelantu isplate kupoprodajnu cijenu za teretna vozila, a naknadno je između njih postignut dogovor da umjesto novčanog iznosa apelantu predaju autobus, čime je došlo do novacije ugovora u pogledu predmeta obaveze u smislu člana 348. Zakona o obligacionim odnosima. Dalje je utvrđeno da je novacijom prestala obaveza plaćanja kupoprodajne cijene u novcu, a nastala nova obaveza (predaja autobusa), koju su tuženi izvršili.
2. AP-2012/12
Hasan Čedić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, podnio je 28. maja 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 006251 11 Gž od 27. marta 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba radi naknade štete. U toku postupka je utvrđeno da je apelantu od strane tuženog isplaćen određeni novčani iznos na ime štete na vozilu, ali je apelantu bila sporna visina štete, jer je smatrao da mu je pripadalo pravo na naknadu štete u visini koja je utvrđena od strane ovlaštenog vještaka u Njemačkoj i prema računima koji su dostavljeni u spis. Međutim, sudovi su zaključili da apelant nije dokazao visinu svog potraživanja, prihvaćajući nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke koji je procjenu štete izvršio prema cijenama popravke u ovlaštenom servisu u Bosni i Hercegovini, te da apelant nije imao pravo na naknadu štete po cijenama ovlaštenog servisa u Njemačkoj.
3. AP-2622/12
Slaven Bokšić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, kojeg zastupa Z.O.U. Sesar-Ćurić-
Miletić Mostar, podnio je 12. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 002292 11 Rev od 29. maja 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba radi naknade štete zbog izgubljene zarade. U toku postupka je utvrđeno da se naknada štete po predmetnom osnovu (član 195. stav 2. Zakona o obligacionim odnosim) nije dosuđivala samo zbog smanjenja ili izgubljene radne sposobnosti, već zbog zarade koja je usljed toga izostala. Nadalje, apelant nije predložio, niti je predloženim i izvedenim dokazima dokazao da je zasnovao radni odnos i da mu je isti prestao zbog smanjenja ili gubitka radne sposobnosti, niti da se pokušao zaposliti u zanimanju koje je u toku redovnog školovanja stekao, odnosno, da se nije mogao zaposliti upravo zbog smanjenja ili gubitka radne sposobnosti, kao i da mu je zbog nastalog smanjenja radne sposobnosti izostala zarada.
4. AP-4032/12
D.D. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Nedjeljko Ripić, advokat iz Mostara, podnio je 22. novembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 034560 11 Rev od 27. septembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena apelantova tužba i obavezan tuženi da apelantu isplati određeni novčani iznos na ime naknade materijalne štete – izgubljene zarade, dok je sa dijelom tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa apelant odbijen. U toku postupka je utvrđeno da je apelantu u skladu sa članom 195. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima pripadalo pravo na naknadu materijalne štete - izgubljene zarade samo od dana nastanka nezgode, odnosno, od datuma kojeg je apelant naveo u tužbenom zahtjevu, do dana kada se prijavio Zavodu za zapošljavanju kao nezaposlena osoba, jer je navedenim postupkom apelant jasno i nedvojbeno pokazao da je potpuno oporavljen i sposoban za obavljanje poslova.
5. AP-4309/12
Đ.Ć. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, kojeg zastupa Dušanka Šoljić-Ćorić, D. Jurišić i Dragan Pudar, advokati iz Mostara, podnijela je 10. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 036457 10 Gž od 4. oktobra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantičina tužba radi naknade štete. U toku postupka je utvrđeno da je apelantica tražila naknada štete od tuženog, kao vlasnika pasa, po principu objektivne odgovornosti, koja se zasnivala na odredbama čl. 173. i 174. Zakona o obligacionim odnosima. Međutim, izvedenim dokazima apelantica nije dokazala odlučnu činjenicu – da su štetu prouzrokovali psi tuženog.
6. AP-4483/12
S.Ć. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Jablanice, kojeg zastupa Faruk Ćupina, advokat iz Mostara, podnio je 19. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 023235 10 Gž 3 od 19. oktobra 2012. godine i presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 023235 10 Gž 3 od 3. oktobra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom presudom Kantonalnog suda u Mostaru djelomično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev i obavezan prvotuženi apelantu isplatiti određeni novčani iznos na ime naknade materijalne štete, dok je u odnosu na drugotuženog odbijen apelantov tužbeni zahtjev radi naknade materijalne štete. Nadalje, osporenim rješenjem Kantonalnog suda u Mostaru apelant je obavezan drugotuženom nadoknaditi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu. U toku postupka je utvrđeno da je apelant potraživao naknadu štete koja je prouzrokovana na njegovom ribogojilištu plavnim valom na Neretvanskom slivu, te da je na osnovu izvedenih dokaza utvrđeno da je ista nastala od opasne djelatnosti kojom se bavio prvotuženi. Međutim, utvrđeno je da drugotuženi nije odgovoran za istu, te je apelant obavezan da drugotuženom nadoknadi troškove parničnog postupka u smislu odredbi člana 386. stav 1. i člana 387. Zakona o parničnom postupku.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-823/12.
Apelacioni navodi
U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić