Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2464/13 (E. S. i drugi)

Odluka donesena 27. 02. 2014.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2464/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 02. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 27. februara 2014. godine, u predmetu broj AP 2464/13, rješavajući apelacije Edite Sulejmanagić i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Edite Sulejmanagić, Asmira Dizdarevića, Safeta Mizića, Sedina Imamovića, Elvira Kličića, Nermina Delalića, Nurije Civića, Bećira Hairlahovića, Hajrudina Rizvića, Rusmira Prošića, Dževada Bajrića, Samira Šahbazovića, Edina Modronje i Asima Suljića podnesene protiv:

- presuda Kantonalnog suda u Bihaću br. 17 0 Rs 005167 11 Rsž od 25. marta 2013. godine, 17 0 Rs 001337 12 Rsž od 12. aprila 2013.

godine, 17 0 Rs 004031 12 Rsž od 19. aprila 2013. godine, 17 0 Rs 0014163 11 Rsž od 19. aprila 2013. godine, 17 0 Rs 006646 12 Rsž od 16. aprila 2013. godine, 17 0 Rs 004166 09 Rsz od 16. aprila 2013.

godine, 17 0 Rs 003255 12 Rsž od 9. maja 2013. godine, 17 0 Rs 000615 12 Rsž od 9. maja 2013. godine i 01 0 Rs 004035 08 Rsz od 5.

jula 2013. godine.

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. Edita Sulejmanagić iz Bihaća, Asmir Dizdarević iz Cazina, Safet Mizić iz Cazina, Sedin Imamović iz Bihaća, Elvir Kličić iz Cazina, Nermin Delalić iz Cazina, Nurija Civić iz Cazina, Bećir Hairlahović iz Cazina, Hajrudin Rizvić iz Velike Kladuše, Rusmir Prošić iz Cazina, Dževad Bajrić iz Bosanske Krupe, Samir Šahbazović iz Orašca, Edin Modronja iz Bihaća i Asim Suljić iz Cazina (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Amela Alagić advokatica iz Cazina, podnijeli su u periodu od 5. juna do 3. novembra 2013. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) navedenih u izreci ove odluke.

2. Predmetne apelacije su evidentirane pod slijedećim brojevima: AP 2464/13, AP 2466/13, AP 2746/13, AP 2747/13, AP 2748/13, AP 2788/13, AP 3100/13, AP 3101/13 i AP 4237/13. Dakle, ukupno je podneseno 9 apelacija, ali, s obzirom da se apelacije odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2464/13.

3. Apelanti su profesionalna vojna lica u službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: OSBiH), koji su do 1. januara 2006. godine bili pripadnici Vojske Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: VFBiH). Apelanti su podnijeli tužbe Općinskom sudu protiv Federacije Bosne i Hercegovine – Federalnog ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: tužena), radi isplate raznih potraživanja iz radnog odnosa (razlika plaće i toplog obroka, regresa, jubilarnih nagrada i sl.) za period od decembra 2005. do marta 2007. godine u iznosima pojedinačno označenim u tužbenim zahtjevima, zajedno sa pripadajućim zakonskim kamatama i troškovima postupka. Apelanti su u tužbama naveli da im je, uprkos činjenici da su sada pripadnici OSBiH, tužena trebala isplatiti razliku navedenih naknada u spornom periodu u skladu sa ugovorom o radu koji su apelanti ranije zaključili sa tuženom, Pravilnikom o plaćama i drugim primanjima pripadnika Vojske Federacije Bosne i Hercegovine od decembra 2005. godine (u daljnjem tekstu: Pravilnik), te Kolektivnim ugovorom za službenike organa uprave i sudske vlasti u F BiH. Apelanti su istakli da im je u toku cijele 2006. godine isplaćivana manja plaća od one propisane Pravilnikom, prema kojem je osnovica za plaću iznosila 104,00 KM, te da je tužena prilikom obračuna plaće obračunavala umanjenu osnovicu od 85,00 KM, i da se zbog toga pojavila razlika plaća koje apelanti potražuju predmetnim tužbama.

4. U svim postupcima tužena je istakla prigovor nedostatka pasivne legitimacije na njenoj strani za potraživanja apelanata nastala za period nakon 1. januara 2006. godine do 28. februara 2007. godine. Pored toga, tužena je istakla da je u predmetima apelanata pravilno primijenjen raniji Pravilnik o plaćama i drugim novčanim primanjima PVL, službenika i namještenika FMO jer je Pravilnik od 30. decembra 2005. godine bio u suprotnosti sa zakonom, tj. članom 77. Zakona o odbrani kojim je pripisano da od dana stupanja na snagu odredaba ovog zakona (28. decembar 2005. godine) zabranjuje se entitetskim Ministarstvima odbrane da zaključuju ugovore o preuzimanju obaveza koje se ne mogu u potpunosti podmiriti iz sredstava Budžeta za odbranu za 2005. godinu, dok je članom 82. stav 2. istog zakona propisano da u slučaju da je bilo koji entitetski zakon ili podzakonski akt u suprotinosti sa odredbama ovog zakona, odredbe ovog zakona imaju prednost.

5. Odlučujući o tužbama apelanata, Općinski sud je donio presude kojima je naložio tuženoj da apelantima isplati na ime novčanih potraživanja iz radnog odnosa iznose bliže navedene u izrekama prvostepenih presuda. Općinski sud je u obrazloženju presuda naveo da je nesporno da su apelanti bili pripadnici VFBiH i da su 1. januara 2006. godine, kao datuma prestanka važenja Zakona o odbrani u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o odbrani) i stupanja na snagu Zakona o službi u Oružanim snagama u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Zakon o službi), preuzeti na službu u OSBiH. Nadalje, Općinski sud je istakao da je stavom 1. člana 184. Zakona o službi propisano da lica na službi u entitetskim vojskama postaju lica na službi u OSBiH dana 1. januara 2006. godine, u činu i položaju u kojem su se zatekli sa 31. decembrom 2005. godine, a da je članom 185. stav 1. istog zakona propisano da sva prava i obaveze stečeni na osnovu propisa koji su važili do dana stupanja na snagu ovog zakona ostaju na snazi do rješavanja stanja u službi po ovom zakonu. Pored toga, Općinski sud je naveo da je shodno članu 184. stav 2. Zakona o službi ministar odbrane BiH bio u obavezi da u roku od jedne godine od stupanja na snagu pomenutog Zakona (tj. 1. januara 2006. godine) zaključi ugovore sa licima koja su preuzeta iz entitetskih vojski u Ministarstvo odbrane Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo odbrane BiH). S tim u vezi, Općinski sud je istakao da je pomenuti rok od jedne godine istekao 1. januara 2007. godine, a da je Ministarstvo odbrane BiH o radnopravnom statusu apelanata odlučivalo prvi put 2007. godine, zaključenjem ugovora o produženju profesionalne vojne službe, prema kojima obaveze i prava između ugovarača počinju teći od 1. marta 2007. godine. Općinski sud je na temelju navedenog zaključio da je tužena bila u obavezi obezbijediti ostvarivanje prava apelanata iz radnog odnosa i poslije 1. januara 2006. godine sve do 28. februara 2007. godine, tj. prije nego što je riješen radnopravni status apelanata kod Ministarstva odbrane BiH, pa je, stoga, neosnovan prigovor tužene o nedostatku pasivne legitimacije.

6. Nadalje, Općinski sud je istakao da su apelantima u spornom periodu od decembra 2005. do marta 2007. godine, prema nalazima vještaka finansijske struke i drugim izvedenim dokazima, isplaćivani manje iznose plaća, regresa, toplog obroka i drugih naknada koji bi im pripadali u skladu sa Pravilnikom. Općinski sud je naglasio da je na navedeni Pravilnik Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vlada) dala suglasnost, a da je Zaključkom Vlade o visini osnovice za plaće profesionalnih lica u Vojsci Fedracije Bosne i Hercegovine broj 647/03 od 18. decembra 2005. godine utvrđena osnovica za plaću u iznosu od 104,00 KM. Općinski sud je, također, naglasio i da je dopunom odluke Vlade od 19. januara 2006. godine utvrđena osnovica za obračun plaća pripadnika Vojske Federacije Bosne i Hercegovine po Pravilniku u iznosu od 85,00 KM, ali da je sud, prihvaćajući nalaz vještaka finansijske struke, udovoljio tužbenom zahtjevu apelanata u odnosu na isplatu razlike plaća obračunatoj po osnovici od 104,00 KM. Na koncu, Općinski sud je zaključio da je neosnovan prigovor tužitelja da su pojedina potraživanja apelanata (regres i jubilarne nagrade) zastarjela. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da se u konkrentom slučaju radi o povremenim potraživanjima koja u skladu sa odredbama člana 372. Zakona o obligacionim odnosima zastarjevaju u roku od tri godine od dospijeća pojedinih davanja, a budući da iz predmetnih tužbi proizilazi da su tužbe podnesene prije isteka ovog roka, sporna potraživanja apelanata nisu zastarjela.

7. Odlučujući o žalbama koje je tužena izjavila protiv prvostepenih presuda kojima su usvojeni tužbeni zahtjevi apelanata, Kantonalni sud je donio osporene presude kojima je žalbe tužene djelimično uvažio i prvostepene presude preinačio na način što je tužbene zahtjeve apelanata u pogledu isplata razlike plaća i drugih naknada za period od 1. januara 2006. do 1. marta 2007. godine odbio kao neosnovane, dok je u ostalom dijelu žalbe tužene odbio i prvostepene presude potvrdio. Kantonalni sud je u obrazloženju presuda naveo da je nesporno utvrđeno da su apelanti, nakon ukidanja FMO i Vojske Federacije BiH, 31. decembra 2005. godine, prema zakonskim odredbama preuzeti u Ministarstvo odbrane BiH i OSBiH. Kantonalni sud je naveo da je, također, nesporno da apelantima nisu obračunate naknade iz radnog odnosa u skladu sa Pravilnikom koji je u primjeni od decembra 2005. godine, ali da ovaj sud neće ulaziti u ocjenu zakonitosti ovog Pravilnika, pa je zaključio da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je odbio kao neosnovan prigovor tužene o pogrešnoj primjeni ovog Pravilnika. Međutim, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud izveo pogrešne pravne zaključke kada je odbio prigovor tužene o nedostatku pasivne legitimacije na strani tužene za potraživanja apelanata nastala poslije 1. januara 2006. godine, kao i prigovor zastare pojedinih potraživnja za 2005. godinu. Naime, Kantonalni sud je ukazao na odredbu člana 62. stav 1. Zakona o odbrani kojom je regulisano da 1. januara 2006. godine svi državni službenici iz ranijih entitetskih ministarstava odbrane, kojima je u postupku nadležnih entitetskih agencija utvrđen status državnih službenika, postaju državni službenici u Ministarstvu odbrane, i na njih se primjenjuje Zakon o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine. Kantonalni sud je, također, ukazao na odredbu člana 72. stav 2. Zakona o odbrani kojom je propisano da su [..] entitetske vlade idalje odgovorne za dugove, zaduženja i ostaleobaveze entitetskih ministarstva odbrane nastalih do 1. januara 2006. godine. Na osnovu navedenog, Kantonalni sud je zaključio da tužena nije pasivno legitimisana za obaveze prema apelantima po osnovu radnog odnosa za period od 1. januara 2006. godine pa nadalje. Pored toga, Kantonalni sud je naveo da činjenica da tužena nema odgovornost za potraživanja apelanata nakon 1. januara 2006. godine proizilazi i iz odredaba člana 2. Zakona o prestanku važenja Zakona o službi u vojsci Federacije Bosne i Hercegovine prema kojem lica u službi u Vojsci Federacije Bosne i Hercegovine postaju, u skladu sa Zakonom o odbrani Bosne i Hercegovine, lica u službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine u činu i položaju na kojem su se zatekli na dan prije nastupanja roka utvrđenog u članu 1. ovog Zakona, a najranije 31. decembra 2005. godine, te člana 3. istog zakona kojim je propisano da sva prava i obaveze stečena na osnovu propisa koji su važili do dana stupanja na snagu ovog Zakona ostaju na snazi do rješavanja stanja u službi iz člana 2. ovog Zakona u skladu sa Zakonom o odbrani i Zakonom o službi.

8. Apelanti smatraju da su im osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Suština navoda o povredi ovih prava svodi se na tvrdnje apelanata o pogrešnoj primjeni materijalnog prava od strane redovnih sudova. Naime, apelanti ističu da je pogrešan zaključak redovnih sudova da im tužena nije obavezna isplatiti razliku naknada po osnovu radnog odnosa za period od 1. januara 2006. do 28. februara 2007. godine, jer apelanti od 1. januara 2006. godine nisu uposlenici organa tužene, nego uposlenici Ministarstva odbrane BiH, te da u vezi s tim sudovi nisu dali objektivno i razložno obrazloženje. Apelanti smatraju da obaveza tužene da im isplati razlike naknada za sporni period proizilazi iz samih ugovora o radu zaključenih sa tuženom 1997. godine, koji su obavezivali tuženu sve do 1. marta 2007. godine kada su apelanti zaključili nove ugovore sa Ministarstvom odbrane BiH, tj. ugovore o produženju vojne službe. Pored toga, apelanti smatraju da su im sudovi povrijedili pravo na nediskriminaciju i pravo na efikasan pristup sudu, navodeći da su drugim tužiteljima po istom osnovu dosudili spornu razliku naknada. Osim toga, apelanti su ukazali i na različitu praksu Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) u identičnim situacijama kojije, prema navodima apelanata, od 2010. godine izmijenio svoju raniju praksu, te je odlučujući o reviziji tužene donosio presude kojima je preinačavao presude nižestepenih sudova na način da je odbijao kao neosnovane tužbene zahtjeve tužitelja radi isplate spornih razlika naknada, nalazeći da tužena ne može odgovarati za obaveze prema tužiteljima nastale nakon 1. januara 2006. godine. S tim u vezi, u pojedinim apelacijama, apelanti su naveli da je Kantonalni sud upravo čekao sa rješavanjem žalbi koje je tužena izjavila protiv prvostepenih presuda dok Vrhovni sud ne izmijeni svoje stanovište i dok ne nastupi zastara potraživanja apelanata, pa je zbog ovakve povrede prava na nediskriminaciju došlo do povrede prava pravično suđenje u razumnom roku, koje su povrede u međusobnoj povezanosti i kontinuitetu direktno uticale na gubitak njihovih prava na plaću i druge naknade iz radnog odnosa.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“ Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“

10. Ustavni sud ukazuje da je u Odluci broj AP 3599/12 od 16. maja 2013. godine (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) već razmatrao isto činjenično i pravno pitanje i zaključio da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali dovoljno jasne i precizne razloge za svoje odlučenje kada su zaključili da tužena nije pasivno legitimirana za obaveze po osnovu radnog odnosa apelanata nastale u periodu od 1. januara 2006. do 28. februara 2007. godine, te da se iz obrazloženja osporenih odluka ne može zaključiti da je primjena pomenutih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. Stoga, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelacionih navoda poziva na obrazloženje i razloge navedene u pomenutoj odluci broj AP 3599/12 od 16. maja 2013. godine.

11. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud se, također, poziva na obrazloženje i razloge navedene u odluci broj AP 3599/12 od 16. maja 2013. godine u kojoj je u vezi sa ovim pitanjem zaključio da ukazivanje apelanata na različitu sudsku praksu ne može u konkretnom slučaju biti dokaz da su oni diskriminirani u postupku s obzirom na to da apelanti nisu ponudili nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o njihovoj navodnoj diskriminaciji. Pored toga, u vezi sa navodima apelanata u pojedinim apelacijama da im je povrijeđeno pravo na nediskriminaciju u vezi sa pravom na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud zapaža da se radi o paušalnim navodima koje apelanti nisu posebno obrazlagali u svojim apelacijama, niti su dostavili bilo kakve dokaze u prilog tvrdnjama da je Kantonalni sud čekao sa rješavanjem žalbi tužene dok Vrhovni sud ne izmijeni svoje stanovište i dok ne nastupi zastara potraživanja apelanata, niti to proizilazi iz dokumentacije u predmetnim spisima. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelanti osim paušalnih i neargumentiranih navoda ne nude dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnje da je došlo do povrede njihovog prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa su i ovi navodi apelanata, također, očigledno (prima facie) neosnovani.

12. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelacioni navodi u konkretnom slučaju, vezani za kršenje ustavnih prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i iz člana 6. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, i prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, ne sadrže elemente koji bi ukazivali na to da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi zahtijevalo meritorno ispitivanje. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi apelanata očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2464/13 (E. S. i drugi) | Sudska praksa | Aktio