Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4336/11 (M. M., A. M., A. M. i R. B.,Đ. G.)
Odluka donesena 27. 02. 2014.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4336/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 02. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 27. februara 2014. godine,, u predmetu broj AP-4336/11, rješavajući apelacije Muhameda Mezetovića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Muhamed Mezetović, Asim Mezetović, Asmir Mezetović i Rifat Berković, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 K 005909 11 Kž 3 od 8. septembra 2011.
godine;
Đurađ Grujić, protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 K 011421 12 Kž od 25. oktobra 2012. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-4336/11 Muhamed Mezetović, Asim Mezetović, Asmir Mezetović i Rifat Berković (u daljnjem tekstu: prvoapelant, drugoapelant, trećeapelant i četvrtoapelant ili apelanti), smješteni u Kazneno-popravni zavod Zenica, koje zastupa Rusmir Tanović, advokat iz Kladnja, podnijeli su 9. novembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 K 005909 11 Kž 3 od 8. septembra 2011. godine. Apelanti su dopunili apelaciju 29. augusta 2013. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelanti, kao saizvršioci, su proglašeni krivim za krivično djelo ubistva iz člana 166. stav 1. u vezi sa čl. 28. i 31. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, pa im je izrečena kazna zatvora i to: prvoapelantu u trajanju od tri godine i deset mjeseci, drugoapelantu pet godina, trećeapelantu tri godine i četvrtoapelantu četiri godine, dok je oštećeni sa imovinsko-pravnim zahtjevom upućen na parnični postupak. U toku postupka je na osnovu izvedenih dokaza utvrđeno činjenično stanje, te obrazloženo koji dokazi su prihvaćeni a koji nisu. Nadalje, sud je prihvatio iskaz oštećenog kao vjerodostojan dokaz, jer je bio objektivan i svjedok je iznosio samo slike događaja koje je zapamtio i nije dodavao naknadna saznanja, a njegov iskaz je potvrđen iskazom vještaka za tragove biološkog porijekla i iskazom vještaka sudske medicine, kao objektivnim dokazima, te zapisnikom o uviđaju na licu mjesta i dopunskim zapisnikom o uviđaju na licu mjesta.
2. AP-4360/12 Đurađ Grujić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, podnio je 12. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 K 011421 12 Kž od 25. oktobra 2012. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen krivim za krivično djelo tjelesne povrede iz člana 155. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske, pa mu je izrečena uslovna osuda, kojom je apelantu utvrđena novčana kazna u iznosu od 500,00 KM i istovremeno određeno da se ista neće izvršiti ukoliko apelant u roku od jedne godine ne izvrši novo krivično djelo. Nadalje, oštećena je sa imovinsko-pravnim zahtjevom upućena na parnični postupak. U toku postupka je utvrđeno da je apelant izvršio predmetno krivično djelo, na osnovu iskaza oštećene, iskaza svjedoka, kao i materijalnih dokaza uloženih u spis. Oštećena je detaljno opisala nastanak događaja, način i lokaciju nastalih povreda, a bez ikakve rezerve je potvrdila da joj je povrede nanio apelant. Nadalje, sud je cijenio i dokaze odbrane, njihov kvalitet i procesnu vrijednost, te zaključio da pruženi alibi apelanta, bar kad se tiče samog događaja, niti je bio argumentovan, niti potvrđen izvedenim dokazima.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4336/11.
Apelacioni navodi U navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti se u predmetnim apelacijama pozivaju na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentiraju tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Osim toga, apelanti Muhamed Mezetović, Asim Mezetović, Asmir Mezetović i Rifat Berković su se pozvali i na povredu prava iz čl. 2.-4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, ali ni ove navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić