Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4426/11 (E.M.,V. Č.)
Odluka donesena 27. 02. 2014.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4426/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 02. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 27. februara 2014. godine,, u predmetu broj AP-4426/11, rješavajući apelacije E.M. i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
E.M., protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 K 038621 11 Kž od 26. augusta 2011. godine;
Vojin Čakarević, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 K 001454 12 Kž od 24. maja 2012. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-4426/11 E.M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Travnika, podnio je 16. novembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 K 038621 11 Kž od 26. augusta 2011. godine. Apelant je dopunio apelaciju 21. decembra 2011. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen krivim za krivično djelo iskorištavanje djeteta ili maloljetnika radi pornografije iz člana 211. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, pa mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i pet mjeseci, te je oštećena sa imovinsko-pravnim zahtjevom upućena na parnični postupak. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da prvostepeni sud, čitanjem iskaza oštećene iz istrage, nije nepravilno primijenio odredbu člana 288. stav 2. Zakona o krivičnom postupku FBiH, jer je dolazak oštećene pred sud iz Švedske u najmanje znatno otežan. S tim u vezi, obrazloženo je da bi se navedeno pozivanje svjedoka moralo izvršiti posredno preko drugih državnih organa Bosne i Hercegovine i Švedske, a ne neposrednim dostavljanjem poziva oštećenoj, pri čemu je navedena dostava poziva neprihvatljivo dugotrajna, a posebno neizvjesna u smislu odazivanja oštećene na poziv, pri opće poznatoj činjenici da se ne bi moglo izvršiti prinudno dovođenje oštećene na glavni pretres. Nadalje kako je iskaz oštećene u istrazi uzet na zakonit i pravilan način od strane nadležnog tužilaštva, te kako se zaključak o krivičnoj odgovornosti apelanta nije zasnivao isključivo i samo na navedenom iskazu, zaključeno je kako nije povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu., niti se presuda zasnivala na dokazu na kojom se prema relevantnim zakonskim propisima nije mogla zasnivati.
2. AP-2725/12 Vojin Čakarević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, podnio je 20. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 K 001454 12 Kž od 24. maja 2012. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen krivim za krivično djelo obljuba nad nemoćnim licem iz člana 194. stav 2. u vezi sa stavom 1. istog člana Krivičnog zakona Republike Srpske, pa mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci, te je oštećena sa imovinsko-pravnim zahtjevom upućena na parnični postupak. U toku postupka je na osnovu izvedenih dokaza utvrđeno da je apelant počinio predmetno krivično djelo, te da se nije mogla prihvatiti apelantova odbrana, jer je ista bila u suprotnosti sa svim ostalim provedenim dokazima, kako subjektivne tako i objektivne prirode. Nadalje, apelantovo potpuno negiranje kontakta sa oštećenom obesnaženo je iskazom oštećene, njene sestre, a svakako i nalazom DNK analize.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4426/11.
Apelacioni navodi U navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti se u predmetnim apelacijama pozivaju na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentiraju tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Osim toga, apelant Vojin Čakarević se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku, pravo na imovinu), ali ni ove navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić