Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4762/11 (H.K., S.K., V.K., S.Lj. i A.B.,M. S.)

Odluka donesena 27. 02. 2014.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4762/11

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 02. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 27. februara 2014. godine,, u predmetu broj AP-4762/11, rješavajući apelacije H.K. i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

H.K., S.K., V.K., S.Lj. i A.B., protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 004151 09 Rev od 14. septembra 2011.

godine;

Munevera Subašić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000951 10 Rev od 6. septembra 2011. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-4762/11 H.K., S.K., V.K., S.Lj. i A.B. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Kozarske Dubice, koje zastupa Mila Baltić, advokat iz Banjaluke, podnijeli su 15. decembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 004151 09 Rev od 14. septembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena tužiteljeva tužba i utvrđeno da je tužitelj po osnovu građenja stekao pravo svojine i jače pravo na posjed sa dijelom 1/1 na porodičnoj kući, kao vanknjižnoj imovini sagrađenoj na parceli na kojoj je kao posjednik upisan ostavilac sa dijelom 1/1, što je po zemljišno-knjižnim oznakama odgovaralo parceli upisanoj kao državna svojina sa dijelom 1/1 u odnosu na apelante i ostale tužene, te izdvojena navedena porodična kuća iz sastava zaostavštine ostavioca. Nadalje, odbačena je tužiteljeva tužba u dijelu kojim je tražio da se utvrdi da je na osnovu građenja stekao pravo svojine i jače pravo na posjed sa dijelom 1/1 na zemljištu potrebnom za redovnu upotrebu predmetne kuće zbog apsolutne nenadležnosti suda, te u dijelu kojim je tužitelj tražio da se iz sastava zaostavštine ostavioca izdvoji zemljište potrebne za redovnu upotrebu predmetne kuće. Nadalje, odbijen je tužiteljev tužbeni zahtjev kojim je tražio da se apelanti i ostali tuženi obavežu da trpe da se temeljem presude uknjiži u zemljišnim knjigama i katastru nekretnina kao vlasnik predmetne kuće, te je odbačena tužiteljeva tužba u dijelu kojim je tužitelj tražio da se temeljem presude uknjiži kao posjednik zemljišta potrebnog za redovnu upotrebu predmetne kuće. U toku postupka je na osnovu izvedenih dokaza utvrđeno da je tužitelj svojim sredstvima (od svog materijala) uz dozvolu ostavioca (oca stranaka), koji je bio posjednik zemljišta, izgradio predmetnu kuću na navedenom zemljištu, te je stoga stekao pravo svojine na navedenom objektu u skladu sa odredbom člana 22. Zakona o svojinsko-pravnim odnosima. Nadalje, utvrđeno je da utvrđivanje prava svojine na građevinskom zemljištu u državnoj svojini, u skladu sa članom 47. Zakona o građevinskom zemljištu, nije u nadležnosti suda, nego organa uprave, te je odbačena tužiteljeva tužba u dijelu kojim je tražio utvrđivanja prava svojine na zemljištu neophodnom za upotrebu kuće. Nadalje, odbijen je tužbeni zahtjev za knjiženje tužitelja kao vlasnika kuće i zemljišta neophodnog za korištenje kuće u odgovarajućim evidencijama budući da je predmetna kuća izgrađena bez građevinske dozvole.

2. AP-4959/11 Munevera Subašić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupa Mirsada Božanović i Tatjana Gajić, advokat iz Tuzle, podnijela je 26. decembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000951 10 Rev od 6. septembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantičina tužba kojom je tražila da se utvrdi da je po osnovu građenja na tuđem zemljištu stekla pravo vlasništva i posjeda na kući i šupi, kao i pravo posjeda i pravo korištenja zemljišta pod predmetnim objektima i zemljišta koje služi za redovnu upotrebu objekta, što su tuženi bili dužni priznati i trpjeti upis prava posjeda i prava korištenja na zemljištu u apelantičinu korist. Nadalje, odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražila obavezivanje tuženih da trpe upis prava vlasništva, posjeda i korištenja na izgrađenim objektima u njenu korist, utvrđivanje da je građenjem na tuđem zemljištu stekla pravo vlasništva na zemljištu pod objektima i zemljištu koje služi za redovnu upotrebu, kao i obavezivanje tuženih da trpe upis prava vlasništva na zemljištu pod objektima i zemljištu koje služi za njihovu redovnu upotrebu u korist apelantice da dijelom 1/1. U toku postupka je utvrđeno da se zahtjev za sticanje prava svojine građenjem na tuđem zemljištu može istaći samo prema vlasniku zemljišta na kome je objekt izgrađen, a ne prema posjednicima, odnosno, korisnicima navedenog zemljišta. Kako tuženi nisu imali pravo svojine na predmetnom zemljištu, isti nisu bili pasivno legitimisani u predmetnom sporu. Osim toga, utvrđeno je da nije bilo zakonskog osnova za utvrđivanje prava svojine i prava posjeda na predmetnom objektu iz razloga što je isti bio izgrađen na društvenom (državnom) zemljištu, kojim je upravljala i raspolagala općina, shodno članu 6. Zakona o građevinskom zemljištu.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4762/11.

Apelacioni navodi U navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4762/11 (H.K., S.K., V.K., S.Lj. i A.B.,M… | Sudska praksa | Aktio