Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-104/12 (V. R.,K. I. i E.I.,G. L.)

Odluka donesena 27. 02. 2014.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-104/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 02. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 27. februara 2014. godine, u predmetu broj AP-104/12, rješavajući apelacije Vlajka Rebrinovića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Vlajko Rebrinović, protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 14 0 U 001408 11 U od 30. novembra 2011. godine;

Kasim Imamović, protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 007113 11 U od 27. augusta 2012. godine;

E.I., protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 0014302 11 U od 8. novembra 2012. godine;

Goran Lučić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 14 0 U 001229 12 Uvp od 8. augusta 2012. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-104/12

Vlajko Rebrinović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Loznice, Republika Srbija, podnio je 6. januara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 14 0 U 001408 11 U od 30. novembra 2011. godine. Apelant je dopunio apelaciju više puta. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je tužba apelanta protiv rješenja drugostepenog organa od 24. maja 2011. godine, kojim je odbijena njegova žalba protiv rješenja prvostepenog organa od 28. februara 2010. godine. Tim rješenjem je apelantu ponovo određena invalidska penzija počev od 1. februara 2010. godine, u određenom novčanom iznosu. U obrazloženju presude je navedeno da je odredbom iz člana 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: ZID) propisano da će se penzije primjenom člana 87. za borce VI i VII kategorije, kao i člana 89. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon), po zahtjevima podnesenim prije početka primjene tog zakona, ponovo odrediti po službenoj dužnosti, počev od 1. februara 2010. godine. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da iz spisa predmeta proizilazi da je apelantu penzija određena u vezi sa odredbama člana 3. ZID, jer je penzija određena primjenom čl. 87. i 89. Zakona, kao i da su pravilno organi uprave utvrdili da je penzija apelanta od 1. februara 2010. godine određena samo u odgovarajućem procentu utvrđenom u smislu člana 135. Zakona po osnovu navršenog penzijskog staža, jer je odredba člana 89. Zakona po kojoj je apelantu penzija bila uvećana za 10% izbrisana, te je iz tog razloga bilo potrebno ponovo odrediti penziju apelanta.

2. AP-3618/12

Kasim Imamović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Mustafa Muharemagić, advokat iz Tuzle, podnio je 17. oktobra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 007113 11 U od 27. augusta 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je tužba apelanta rješenja tuženog Federalnog zavoda za PIO od 31. marta 2011. godine kojim je odbijena njegova žalba protiv rješenja prvostepenog organa od 10. novembra 2010. godine. Predmetnim rješenjem je apelantu priznato pravo invalida II kategorije invalidnosti. Kantonalni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, konstatovao da su organi uprave, na osnovu nalaza, ocjene i mišljenja Instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja Sarajevo, Odjeljenje za prvostepeni postupak, od 31. augusta 2010. godine (koji nalaz se ni tužbom ne osporava) utvrdili da je apelant zbog promijenjene radne sposobnosti (II kategorija invalidnosti) i dalje nesposoban za svoj posao-palioca mina, a sposoban je za posao smjenskog poslovođe za proizvodnju slane vode, kao i za drugi odgovarajući posao koji ne iziskuje: rad u jami, grubu motornu stranu desne ruke pri radu, kao što je utvrđeno POV 28. marta 1995. godine, uz konstataciju da je uzrok invalidnosti povreda od 27. septembra 1992. godine. Shodno navedenom, Kantonalni sud je istakao da su organi uprave pravilno odlučili kada su na osnovu potpuno utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primijenili odredbe čl. 73., 74. i 75. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju kojima je apelantu priznato pravo na raspoređivanje na drugo odgovarajuće radno mjesto i pravo na novčanu naknadu.

3. AP-3943/12

E.I. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 14. novembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 0014302 11 U od 8. novembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je tužba apelanta protiv rješenja tuženog Federalnog zavoda za PIO od 21. novembra 2011. godine kojim je odbijena njegova žalba protiv rješenja prvostepenog organa od 16. septembra 2011. godine. Navedenim rješenjem je odbijen zahtjev apelanta za priznavanje prava na invalidsku penziju po Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika. Naime, Kantonalni sud je u obrazloženju presude istakao da je prema odredbama preuzetog Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika, propisano da su vojni osiguranici, u smislu tog zakona, lica koja imaju svojstvo aktivnih vojnih lica po zakonu, kojim se uređuje vojna služba (član 13. stav 1. tačka 1.), i da pravo na penzijsko i invalidsko osiguranje, po tom zakonu, može ostvariti lice, kome je priznato svojstvo vojnog osiguranika, koje svojstvo utvrđuje stručna služba, na osnovu prijave o osiguranje podnesene prema propisima o matičnoj evidenciji i da se svojstvo vojnog osiguranika upisuje u matičnu evidenciju (čl. 108. i 109.). Dakle, kako u konkretnom slučaju, iz podataka spisa predmeta jasno proizilazi da apelant, u skladu sa navedenim zakonskim odredbama, nije bio aktivno vojno lice jer prema podacima iz matične evidencije, u tom svojstvu nije bio osiguran, niti je apelant u tom pravcu priložio dokaze, to su organi uprave, po ocjeni suda, pravilno zaključili da apelant ne ispunjava uslove za sticanje prava na invalidsku penziju po Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika.

4. AP-4274/12

Goran Lučić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Pala, kojeg zastupa Zoran Jovanović, advokat iz Pala, podnio je 7. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 14 0 U 001229 12 Uvp od 8. augusta 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je zahtjev apelanta za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu od 14. novembra 2011. godine, kojom je odbijena njegova tužba protiv rješenja tuženog Fonda za PIO Republike Srpske od 20. januara 2011. godine, kojim je apelantu, borcu prve kategorije, ponovo određena invalidska penzija počev od 1. februara 2010. godine, u određenom novčanom iznosu, za ostvaren penzijski staž od devet godina, devet mjeseci i devet dana. Vrhovni sud je ukazao na to da iz činjenica utvrđenih u upravnom postupku, proizilazi da je apelantu ponovo određena invalidska penzija primjenom odredbe člana 1. stav 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: ZID), u vezi sa odredbama čl. 88. do 135. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon), prema penzijskom stažu od devet godina, devet mjeseci i devet dana, a prema garantovanom osnovu za borce prve kategorije. Prema odredbi člana 3. ZID, penzije određene primjenom člana 87. za borce VI i VII kategorije, kao i člana 89. Zakona, po zahtjevima podnesenim prije početka primjene tog zakona ponovo će se odrediti po službenoj dužnosti počev od 1. februara 2010. godine. Članom 2. ZID je određeno da se član 89. briše. Navedenim članom je bio regulisan način obračuna penzijskog osnova za borce I kategorije. Iz navedenih odredaba proizilazi da stupanjem na snagu ZID, više nije moguće odrediti penzijski osnov za borce I kategorije na način kako je to bilo propisano članom 89., već se za sve borce I kategorije određuje penzijski osnov predviđen odredbom člana 1. stav 1. ZID. Konačno, Vrhovni sud je naglasio da je apelantu određen novi iznos penzije primjenom odredaba člana 1. stav 1. ZID, a na osnovu obaveze za ponovno određivanje penzije propisane članom 3. ZID, za sve borce I kategorije koji su podnijeli zahtjeve do stupanja na snagu ZID, zbog čega su neosnovani njegovi navodi da mu stečena prava nisu mogla biti izmijenjena.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-104/12.

Apelacioni navodi

U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-104/12 (V. R.,K. I. i E.I.,G. L.) | Sudska praksa | Aktio