Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-118/12 ("Mizić" d.o.o. Tomislavgrad,C. B.)

Odluka donesena 27. 02. 2014.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-118/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 02. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 27. februara 2014. godine, u predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelacije Ime Apelanta i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

"Mizić" d.o.o. Tomislavgrad, protiv presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 Ps 001480 10 Pž od 12. decembra 2011. godine;

Cvija Božić, protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 92 0 Mal 022905 12 Gž od 27. septembra 2012. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-118/12

"Mizić" d.o.o. Tomislavgrad (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Nada Dalipagić, advokat iz Mostara, podnio je 6. januara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 Ps 001480 10 Pž od 12. decembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da mu tuženi „Mabio-Ljubas“ d.o.o. Tomislavgrad, pravni sljednik dužnika UTP „Delminium“ d.o.o. Tomislavgrad, na ime duga isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospjelosti svake neisplaćene tražbine pa do isplate, a kako je to sve pobliže precizirano u izreci prvostepene presude. Kantonalni sud je u obrazloženju presude istakao da je prvostepeni sud prihvatio prigovor tuženog o zastarjelosti potraživanja shodno članu 374. Zakona o obligacionim odnosima, po kojem međusobna potraživanja pravnih osoba iz ugovora o prometu robe i usluga kao i potraživanja naknada za izdatke učinjene u vezi sa tim ugovorima zastarijevaju za tri godine, a zastarjelost teče odvojeno za svaku isporuku robe, izvršenih radova ili usluga. Nadalje, Kantonalni sud je konstatovao da iz priloženih računa proizilazi da je nastupila zastarjelost svih potraživanja s obzirom da su računi izdati u periodu od 24. augusta 2000. godine (u kojem nije naznačen rok dospijeća) pa do 8. juna 2001. godine (rok dospijeća 23. jun 2001. godine). Prema članu 361. Zakona o obligacionim odnosima zastarjelost počinje teći prvog dana od kada se imalo zahtijevati ispunjenje obaveze ako zakonom za pojedine slučajeve nije šta drugo propisano. Također, Kantonalni sud je naveo da je pravilan i zaključak prvostepenog suda da to što je Ugovor o kupoprodaji predmeta neposredne pogodbe broj 2/2003, koji je zaključen između Kantonalne agencije za privatizaciju Livno i Ivana Ljubasa dana 5. februara 2003. godine (predmet kupoprodaje bilo preduzeće UTP „Delminium“ d.o.o. Tomislavgrad), ne znači da je otpočeo novi rok zastarjelosti od tog datuma već je isti u kontinuitetu tekao od dospijeća svakog pojedinačno izdatog računa. Budući da je zadnji račun dospio za naplatu 23. juna 2001. godine, dok je tužba podnijeta 3. februara 2006. godine, to je nastupila zastarjelost potraživanja.

2. AP-4146/12

Cvija Božić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Šekovića, koju zastupaju kćerka Zorica Urumović, te Mirza Telalović, advokat iz Tuzle, podnijela je 3. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 92 0 Mal 022905 12 Gž od 27. septembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezana je apelantica da tužitelju na ime duga po osnovu RTV takse, za period od 1. aprila 2009. do 31. januara 2010. godine isplati određeni novčani iznos. Naime, Okružni sud je u obrazloženju presude istakao da je pravilno prvostepeni sud zaključio iz provedenih dokaza da je apelantica u obavezi platiti naknadu na ime posjedovanja TV prijemnika, jer je u skladu sa odredbom člana 19. Zakona o Javnom RTV sistemu Bosne i Hercegovine, zakonska pretpostavka o posjedovanju RTV prijemnika ukoliko ista nije osporena pisanom izjavom nositelja domaćinstva. Isto tako, Okružni sud je naveo da kako se apelantica nikada nije obraćala tužitelju pismenim zahtjevom, da tužitelj utvrdi da li posjeduje TV prijemnik ili ne, odnosno da u mjestu u kome živi ne postoji signal niti jednog javnog servisa Bosne i Hercegovine, to je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo, tj. odredbe čl. 17. i 19. Zakona o Javnom RTV sistemu Bosne i Hercegovine i obavezao apelanticu kao u izreci prvostepene presude. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-118/12.

Apelacioni navodi

U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-118/12 ("Mizić" d.o.o. Tomislavgrad,C. B.) | Sudska praksa | Aktio