Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-260/12 (H. D., E. D. i A. D. i N.G.)

Odluka donesena 27. 02. 2014.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-260/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 02. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 27. februara 2014. godine, u predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelacije Ime Apelantah, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Hamida Džampo, Ermin Džampo i Admir Džampo , protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-08-002 626 od 11. decembra 2009. godine;

N.G., protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 031554 11 Rev od 6. septembra 2012. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-260/12

Hamida Džampo, Ermin Džampo i Admir Džampo (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Zenice, koje zastupa Maida Grizović, advokat iz Zenice, podnijeli su 16. januara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-08-002 626 od 11. decembra 2009. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da im tuženi predaju u posjed dio k.č. broj 19/4, upisane u zk.ul. broj 459 k.o. Crkvice, u površini od 126 m2, prema nalazu vještaka geometra, te da uklone dio kuće i garažu sa sporne nekretnine. Kantonalni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da prema opredijeljenom tužbenom zahtjevu proizilazi da se isti temelji na odredbi člana 43. stav 2. Zakona o vlasničko pravnim odnosima, te da je, s obzirom da takav zahtjev ima svojstvo vlasničke tužbe, prvostepeni sud pravilno utvrdio da apelanti nisu dokazali da na dijelu površine od 126 m2, čiji povraćaj traže, imaju pravo vlasništva, kao jednu od zakonskih pretpostavki za uspjeh u predmetnoj vrsti spora. Nadalje, istaknuto je da apelanti tvrde da su parcelu k.č. broj 19/4 naslijedili iza svog prednika, te da u njen sastav ulazi i sporna površina od 126 m2, pozivom na nalaz i mišljenje vještaka geometra. Međutim, Kantonalni sud je konstatovao da se na osnovu prikupljene činjenične dokazne građe ne može zaključiti da su ispunjene zakonske pretpostavke iz odredbe člana 43. stav 2. navedenog Zakona, te da apelanti mogu zahtijevati tu vrstu zaštite. Naime, prema pomenutoj odredbi, apelanti moraju dokazati da na stvari čiji povraćaj traže imaju pravo svojine, a za dokaz sticanja prava svojine potrebno je dokazati postojanje pravnih činjenica na osnovu kojih su stekli pravo svojine derivativnim putem, tj. način sticanja iz svojine svog pravnog prednika. U konkretnom slučaju, svoj zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva apelanti zasnivaju na nalazu vještaka, ali sama prvoapelantica u svom iskazu navodi da se ni njen prednik-suprug nije protivio gradnji kuće tuženih, kasnije i garaže, te da u to vrijeme nije bilo međe i da je „mogao pomjerati kako ko hoće“. Sa takvom gradnjom prednik apelanata se složio, kao i apelanti sa naknadnim građenjem restorana. S obzirom da navedenu činjeničnu situaciju i zahtjev, Kantonalni sud je istakao da apelanti ne mogu tražiti zaštitu prava vlasništva prema nalazu vještaka, već u situaciji kada tvrde da su tuženi na dijelu njihove nekretnine izgradili građevinske objekte, kao i pod zakonskim pretpostavkama stekli pravo vlasništva na zemljištu na kojem su objekti izgrađeni, a i na zemljištu koje je neophodno za redovnu upotrebu tih objekata, mogu tražiti predaju u posjed onog dijela čestice koji nije neophodan za redovnu upotrebu građevinskih objekata, sa čijom gradnjom se složio i prednik apelanata, a i sami apelanti.

2. AP-3748/12

N.G. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banja Luke, koju zastupa Predrag Radulović, advokat iz Banja Luke, podnijela je 24. oktobra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 031554 11 Rev od 6. septembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se utvrdi da je suvlasnik sa dijelom od ½ na nekretninama, pobliže preciziranih u izreci prvostepene presude, a što bi tužena bila dužna priznati, dok je tužba odbačena u dijelu koji se odnosio na tužbeni zahtjev da se tuženoj naloži da apelantici isplati 50% cijene po kojoj je prodala predmetne nekretnine. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, između ostalog, istakao da iz činjeničnih navoda tužbe nije sporno da je ugovor o ortakluku između apelantice i tužene zaključen usmeno i da apelantica tvrdi da je usmeno ovlastila tuženu da u njeno ime i za njen račun zaključi ugovor o kupoprodaji predmetnih nekretnina sa prodavateljima tih nekretnina D.M., D.J. i R.S., a kojim bi ugovorom nekretnine bile stečene u korist i za račun apelantice sa suvlasničkim dijelom od ½. Budući da je za ugovor kojim se prenosi pravo svojine Zakonom propisana obavezna pismena forma i ovjera potpisa ugovarača kod suda (član 9. Zakona o prometu nepokretnosti), slijedi i da je za punomoć za zaključenje tog ugovora propisana ista forma (član 90. Zakona o obligacionim odnosima), to proizilazi da apelantica u konkretnom slučaju, na temelju usmenog ugovora o ortakluku, odnosno usmene punomoći sadržane u tom ugovoru, nije mogla steći pravo svojine na nekretninama koje su predmet spora. Vrhovni sud je naveo da iz tih razloga nisu ispunjeni uslovi da se udovolji svojinsko-pravnom zahtjevu apelantice, a saglasno odredbama člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti i člana 90. Zakona o obligacionim odnosima u vezi sa paragrafom 1175., paragrafom 1190. i paragrafom 1201. OGZ-a. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-260/12.

Apelacioni navodi

U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., prava na dom), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-260/12 (H. D., E. D. i A. D. i N.G.) | Sudska praksa | Aktio