Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1043/12 („M-Rozić“ d.o.o. Mostar i M.R.,J. T.)
Odluka donesena 27. 02. 2014.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1043/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 02. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 27. februara 2014. godine, u predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelacije „M-Rozić“ d.o.o. Mostar i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
„M-Rozić“ d.o.o. Mostar i M.R., protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru br. 58 0 Pr 068900 11 Pžp 2 od 3. februara 2012. godine i 58 0 Pr 068900 11 Pžp od 3. februara 2012. godine;
Jusuf Tabučić, protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 Pr 033510 11 Pžp od 4. maja 2012. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1043/12
„M-Rozić“ d.o.o. Mostar i M.R. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Mostara, koje zastupa Z.O.U. Šoljić-
Ćorić-Jurišić-Pudar iz Mostara, podnijeli su 16. marta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru br. 58 0 Pr 068900 11 Pžp 2 od 3. februara 2012. godine i 58 0 Pr 068900 11 Pžp od 3. februara 2012. godine. U postupcima, koji su okončani osporenim odlukama, prvoapelant je, kao pravno lice, proglašen krivim za prekršaje iz čl. 38. stav 2., 39. stav 5. i 32. stav 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost, jer je dana 30. marta 2010. godine prilikom kontrole od strane inspektora Uprave za indirektno oporezivanje utvrđeno, da u kontrolisanom poreznom razdoblju od 1. maja 2008. godine do 31. januara 2010. godine, porezni obveznik, tj. prvoapelant, čiji je direktor drugoapelant, nije pravilno obračunao izlazni, odnosno ulazni PDV, u određenim novčanim iznosima, pa su mu za te prekršaje izrečene pojedinačne novčane kazne, a nakon čega mu je izrečena jedinstvena novčana kazna u određenom novčanom iznosu, sve pobliže precizirano u dispozitivu prvostepenog rješenja, dok je drugoapelant, kao odgovorno lice u prvoapelantu, proglašen krivim za prekršaje iz čl. 38. stav 2., 39. stav 5. i 32. stav 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost, jer je dana 30. marta 2010. godine prilikom kontrole od strane inspektora Uprave za indirektno oporezivanje utvrđeno, da u kontrolisanom poreznom razdoblju od 1. maja 2008. godine do 31. januara 2010. godine, porezni obveznik, tj. prvoapelant, čiji je direktor drugoapelant, nije pravilno obračunao izlazni, odnosno ulazni PDV, u određenim novčanim iznosima, pa su mu za te prekršaje izrečene pojedinačne novčane kazne, a nakon čega mu je izrečena jedinstvena novčana kazna u određenom novčanom iznosu, sve pobliže precizirano u dispozitivu prvostepenog rješenja. U obrazloženjima rješenja, Kantonalni sud je, između ostalog, istakao da je tačno da je u obrazloženju žalbe prvoapelant naveo da se u cijelosti pridružuje činjeničnim i pravnim navodima žalbe odgovorne fizičke osobe, tj. drugoapelanta, koju je podneskom od 15. marta 2011. godine isti uložio na rješenje kojim je oglašen krivim za iste prekršaje, ali da je međutim očito da su protiv apelanata vođeni odvojeni prekršajni postupci, pa su stoga i njihove žalbe morale biti zasebne iz kog razloga je taj sud konstatovao da žalba prvoapelanta nema nikakvih žalbenih navoda kojima bi sud konkretizovao povrede na koje se žalbom poziva. Također, Kantonalni sud je naveo da je uvidom u spis predmeta utvrdio da je drugoapelant na usmenom pretresu pred prvostepenim sudom prihvatio odgovornost za prekršaje koji su mu stavljeni na teret, navodeći da je u oblasti građevinske operative, kojom se bavi, teško raditi, a naročito kada je kriza i recesija, jer su velika ulaganja, veliki krediti, velike kamate banaka i plaćanja nisu uredna, nakon čega je prvostepeni sud potpuno ispravno primijenio odredbu člana 48. stav 1. Zakona o prekršajima Federacije Bosne i Hercegovine, odnosno nije provodio dokazni postupak, već je razmotrio samo odluku o sankciji.
2. AP-2351/12
Jusuf Tabučić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Sanjin Bandović, advokat iz Živinica, podnio je 20. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 Pr 033510 11 Pžp od 4. maja 2012. godine. U postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen krivim za prekršaj iz člana 10. stav 2. Zakona o trgovini Federacije Bosne i Hercegovine, pa mu je izrečena novčana kazna u određenom novčanom iznosu. Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja, između ostalog, konstatovao da je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrdio da iz materijalnih dokaza proizilazi da nije osnovan navod apelantovog branitelja, kako to navodi u rješenju prvostepeni sud, da nije ispunjen subjektivni identitet za pokretanje prekršajnog postupka. Naime, istaknuto je da je apelant, kao samostalni poduzetnik i vlasnik „Samostalne mesarske radnje“ sa sjedištem u Živinicama, imao mogućnost, na osnovu člana 105. Zakona o inspekcijama u Federaciji Bosne i Hercegovine da u roku od tri dana od prijema zapisnika priloži u pismenoj formi primjedbe na zapisnik o izvršenoj inspekcijskoj kontroli, te da je tu mogućnost propustio, a da je temeljem člana 106. navedenog Zakona, zapisnik o inspekcijskoj kontroli na taj način prihvatio kao zakonito pribavljen dokaz optužbe sa pravnom snagom javne isprave. Osim toga, apelant nije ni sporio u odbrani da je inspektor prilikom inspekcijskog nadzora u njegovoj samostalnoj obrtničkoj radnji u Živinicama dana 11. juna 2009. godine u rashladnoj vitrini zatekao izložene proizvode sa istaknutom cijenom proizvoda u službenoj valuti Bosne i Hercegovine namijenjene prodaji, a da je inspektor uvidom u trgovačku knjigu na malo utvrdio da je pod rednim brojem 179. registrovan zadnji gotovinski promet na dan 10. juni 2009. godine, pa je samim tim nesporno utvrđeno da su se u radnjama apelanta stekla obilježja navedenog prekršaja. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1043/12.
Apelacioni navodi
U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti se u predmetnim apelacijama pozivaju na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentiraju tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., prava na imovinu, prava na nediskriminaciju, itd.), ali ni ove navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić