Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1532/12 (S. B. i A. Č.)
Odluka donesena 27. 02. 2014.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1532/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 02. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 27. februara 2014. godine, u predmetu broj AP-1532/12, rješavajući apelacije Sulejmana Bećirovića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Sulejman Bećirović, protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 P 013671 11 Gž od 6. marta 2012. godine;
Anto Čečura, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 033719 12 Rev od 18. septembra 2012. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1532/12
Sulejman Bećirović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prozora, kojeg zastupa Marko Raguž, advokat iz Stoca, podnio je 25. aprila 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 P 013671 11 Gž od 6. marta 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju na ime naknade nematerijalne štete koja se ogleda u duševnim bolovima zbog umanjenja životne aktivnosti, fizičkim bolovima, strahu i duševnim bolovima zbog naruženosti, kao posljedicama povrede nastale kritičnog dana, isplati određeni novčani iznos. Kantonalni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, konstatovao da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizilazi da je apelant kao lugar dana 30. juna 2008. godine, zatekao tužitelja u bespravnoj sječi drvne mase u šumi koja je u državnom vlasništvu, te nakon kraće prepirke i svađe, izvadio pištolj i ispalio jedan metak koji je tužitelja pogodio u predjelu stopala lijeve noge. Nadalje je navedeno da je pravosnažnom presudom Općinskog suda u Konjicu od 29. januara 2010. godine apelant osuđen zbog počinjenja teškog krivičnog djela protiv opće sigurnosti ljudi i imovine iz člana 328. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, i to nakon što je sa kantonalnim tužiteljem dana 2. novembra 2009. godine, uz prethodno upoznavanje sa svim posljedicama zaključenja sporazuma uključujući i posljedice vezane za troškove krivičnog postupka i imovinsko pravni zahtjev oštećenog, tj. tužitelja, zaključio sporazum o priznanju krivnje, priznavši izvršenje navedenog krivičnog djela. Odredbom člana 154. st. 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima je propisano da ko drugom prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je ako se ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice. Šteta nastala u vezi sa opasnom stvari odnosno opasnom djelatnošću smatra se da potiče od te stvari odnosno djelatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete. Također, odredbom člana 170. stav 1. navedenog zakona je propisano da za štetu koju radnik u radu ili u vezi sa radom prouzrokuje trećem licu odgovara poslodavac kod kojeg je radio radnik u trenutku prouzrokovanja štete, osim ako dokaže da je radnik u datim okolnostima postupao onako kako je trebalo, dok je stavom 2. propisano da oštećenik ima pravo zahtijevati naknadu štete i neposredno od radnika ako je štetu prouzrokovao namjerno. Isto tako, istaknuto je da je apelant u konkretnom slučaju postupio sa eventualnom namjerom i tužitelja povrijedio na način opisan u krivičnoj presudi. Shodno navedenom, Kantonalni sud je naglasio da utvrđeno činjenično stanje ukazuje da nije bilo doprinosa tužitelja u nastanku štetnog događaja, jer apelant nije dokazao da je postupao u nužnoj odbrani u smislu odredbe člana 161. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima.
2. AP-4007/12
Anto Čečura (u daljnjem tekstu: apelant) iz Knina, Republika Hrvatska, kojeg zastupa Nina Dragoljić, advokat iz Zenice, podnio je 20. novembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 033719 12 Rev od 18. septembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom tuženi su obavezani da solidarno isplate apelantu na ime naknade nematerijalne štete koja se ogleda u duševnim bolovima zbog umanjenja opće životne aktivnosti, fizičkim bolovima i strahu, određeni novčani iznos, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 22. juna 1998. godine. Naime, Vrhovni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, istakao da je našao da je u nižestepenim presudama pogrešno primjenjeno materijalno pravo u pogledu početka toka zatezne kamate na dosuđeni iznos glavnice. S obzirom da je šteta nastala i dospjela, te tužba podnesena u vrijeme kada je monetarna jedinica bio YU dinar, a apelant je zahtjev postavio u sada važećoj monetarnoj jedinici KM, to mu zakonska zatezna kamata na dosuđeni iznos glavnice pripada od 22. juna 1998. godine kada je KM uvedena u opticaj u Bosni i Hercegovini, a ne od dana podnošenja tužbe koja je podnesena prije tog dana, kako to pogrešno smatraju nižestepeni sudovi (Pravni zaključak Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine sa sjednice od 11. aprila 2011. godine).
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1532/12.
Apelacioni navodi
U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić