Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2085/12 (Š. Ž.)
Odluka donesena 27. 02. 2014.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2085/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 02. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 27. februara 2014. godine, u predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelacije Šefkije Žere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Šefkije Žere podnesene protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 137920 11 Gž od 14. maja 2012. godine i broj 65 0 I 217854 12 Gž od 5. aprila 2012. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2085/12
Šefkija Žero (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vogošće, kojeg zastupa Naida Podić, advokat iz Sarajeva, podnio je 1. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 137920 11 Gž od 14. maja 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom potvrđeno je prvostepeno rješenje od 29. septembra 2010. godine kojim se prvostepeni sud oglasio apsolutno nenadležnim za postupanje u predmetnoj pravnoj stvari i prijedlog za izvršenje od 7. maja 2010. godine odbacio. Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja istakao da je odredbom iz člana 39. Zakona o pravima boraca i članova njihovih porodica regulisano da rješenje o pravima na naknade iz čl. 8., 19. i 25. tog zakona, po službenoj dužnosti izvršava nadležni prvostepeni organ. Nadalje je navedeno da je u konkretnom slučaju rješenjem prvostepenog organa od 5. januara 2005. godine apelantu priznato pravo na ličnu invalidninu, dodatak za njegu i pomoć od strane drugog lica, ortopedski dodatak i ostala prava propisana Zakonom, te se dakle radi o pravima na naknade koje su propisane članom 8. pomenutog zakona, koje po službenoj dužnosti izvršava nadležni prvostepeni organ. Shodno navedenom, Kantonalni sud je konstatovao da je pravilan zaključak prvostepenog suda da sud u izvršnom postupku nije nadležan da provodi postupak izvršenja navedenog rješenja jer je odredbom člana 23. stav 2. Zakona o izvršnom postupku propisano da su izvršne isprave, izvršna odluka donesena u upravnom postupku i poravnanje u upravnom postupku ako glasi na ispunjenje novčane obaveze, ukoliko zakonom nije drukčije određeno. Naime, u konkretnom slučaju Zakon o pravima boraca i članova njihovih porodica je odredbom člana 39. direktno propisao da rješenja o pravima na navedene naknade izvršava po službenoj dužnosti nadležni prvostepeni organ, te je prema tome prvostepeni sud pravilnom primjenom odredbe člana 16. stav 1. Zakona o parničnom postupku, donio predmetno rješenje.
2. AP-2086/12
Šefkija Žero (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vogošće, kojeg zastupa Naida Podić, advokat iz Sarajeva, podnio je 1. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 217854 12 Gž od 5. aprila 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom potvrđeno je prvostepeno rješenje od 5. decembra 2011. godine kojim se prvostepeni sud oglasio nenadležnim za postupanje u predmetnoj pravnoj stvari i prijedlog apelanta od 23. novembra 2011. godine odbacio. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da se prvostepeni sud pozvao na odredbe člana 39. Zakona o pravima boraca i članova njihovih porodica, kojim odredbama je regulisano da rješenja o pravima na naknadu po službenoj dužnosti izvršava organ uprave. Isto tako, Kantonalni sud je konstatovao da se prvostepeni sud pravilno pozvao na odredbe člana 16. Zakona o paričnom postupku, kojima je određeno da sud u toku cijelog postupka pazi da li rješavanje spora spada u sudsku nadležnost, te da kada u toku postupka utvrdi da za rješavanje postupka nije nadležan sud, nego neki drugi organ vlasti, oglasit će se nenadležnim i ukinuti provedene radnje u postupku i odbaciti tužbu. Na kraju je istaknuto da je prvostepeni sud pravilno zaključio, a nasuprot navoda žalbe, da je u konkretnom slučaju prijedlog za izvršenje podnesen na osnovu rješenja prvostepenog organa, te da prvostepeni sud nije nadležan za izvršenje predmetnog rješenja.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2085/12.
Apelacioni navodi U navedenim apelacijama apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Povredu ovog prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odlukama koje je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u navedenim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih predmetnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić