Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2502/12 (ZZ „Poljotrg“ Seonjaci,„Energopromet“ d.o.o. Banja Luka i M. B.)

Odluka donesena 27. 02. 2014.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2502/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 02. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 27. februara 2014. godine, u predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelacije Ime Apelanta i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

ZZ „Poljotrg“ Seonjaci, protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ip 124317 12 Pž2 od 21. maja 2012. godine;

„Energopromet“ d.o.o. Banja Luka, protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 087594 11 Gži od 6. juna 2012. godine;

Miro Blaž, protiv rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 I 008166 12 Gž3 od 27. juna 2012. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-2502/12

ZZ „Poljotrg“ Seonjaci (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, koga zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Brčkog, podnio je 4. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ip 124317 12 Pž2 od 21. maja 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom potvrđeno je rješenje prvostepenog suda od 23. marta 2012. godine kojim je prijedlog za izvršenje od 22. novembra 2005. godine je odbačen. U obrazloženju rješenja je naglašeno da iz stanja spisa proizilazi da je apelant podnio sudu prijedlog za izvršenje na osnovu pravosnažnog rješenja Federalnog ministarstva odbrane-Uprave za odbranu Orašje-Odjela za odbranu Domaljevac-Šamac od 3. aprila 2003. godine, kao i da je u ponovnom postupku prvostepeni sud zaključkom od 30. januara 2012. godine pozvao apelanta, da u roku od osam dana od dana prijema dostavi sudu izvršnu ispravu sa potvrdom o izvršnosti u smislu člana 35. st. 1. i 2. Zakona o izvršnom postupku pod prijetnjom odbačaja prijedloga. S obzirom da apelant nije postupio po zaključku suda to je prvostepeni sud i donio rješenje kojim je prijedlog za izvršenje odbacio. Kantonalni sud je istakao da se prema odredbama člana 35. stav 1. navedenog Zakona uz prijedlog za izvršenje podnosi izvršna isprava u orginalu ili ovjerenom prepisu, na kojoj je potvrda o izvršnosti, u slučaju ako se prijedlog za izvršenje podnosi sudu koji nije odlučivao u prvom stepenu, te da kako se u konkretnom slučaju ne radi o sudu koji je odlučivao u prvom stepenu, to podneseno rješenje od 3. aprila 2003. godine treba da bude snabdjeveno potvrdom o izvršnosti istog. Na kraju, Kantonalni sud je konstatovao da je prvostepeni sud pravilno odlučio jer je apelant zaključak suda od 30. januara 2012. godine primio 1. februara 2012. godine i podnesak za produženje roka za postupanje po zaključku dostavio putem pošte 22. februara 2012. godine, te nije postupio po zaključku suda ni do donošenja rješenja od 23. marta 2012. godine, tj. ni nakon 30 dana od dana dostavljanja podneska za produženje roka.

2. AP-2604/12

„Energopromet“ d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Radmila Plavšić, advokat iz Banja Luke, podnio je 10. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 087594 11 Gži od 6. juna 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom potvrđeno je rješenje prvostepenog suda od 10. novembra 2011. godine kojim je obustavljen postupak izvršenja i ukinute sve sprovedene izvršne radnje. Okružni sud je u obrazloženju rješenja naveo da iz stanja spisa proizlazi da je na prijedlog apelanta, a na osnovu presude prvostepenog suda od 26. januara 2010. godine (pravosnažna sa 27. februara 2010. godine), rješenjem o izvršenju prvostepenog suda od 25. maja 2010. godine dozvoljeno predloženo izvršenje protiv izvršenika radi namirenja novčanog potraživanja apelanta u određenom novčanom iznosu, zapljenom, procjenom i prodajom teretnih vozila, kao i priključnog i vučnog vozila, pobliže preciziranih u obrazloženju rješenja, te drugih pokretnih stvari izvršenika koje se nalaze u njegovim poslovnim prostorijama i u krugu izvršenika i prenosom novčanih sredstava sa računa izvršenika na račun punomoćnika apelanta. Također, Okružni sud je ukazao na to da iz stanja spisa proizilazi da sudski izvršitelj nije uspio izvršiti zapljenu i procjenu pokretnih stvari izvršenika, jer je konstatovao da je izvršenik prestao sa radom i da na licu mjesta nisu pronađene pokretne stvari (vozila) koja su navedena u prijedlogu za izvršenje, zatim, da je PS Lazarevo, postupajući po nalogu prvostepenog suda, dana 19. aprila 2011. godine obavijestila taj sud da je na licu mjesta u razgovoru sa odgovornim licem u d.o.o. „Betongradnja Vidović“, utvrdila da je izvršenik prestao sa radom i da predmet izvršenja ne postoji, kao i da je prvostepeni sud zaključkom od 31. maja 2011. godine, naložio apelantu da u roku od 15 dana predloži novi predmet i sredstvo izvršenja, uz upozorenje na posljedice nepostupanja po zaključku suda, te da je podneskom od 9. juna 2011. godine apelant zahtjevao od suda da posredstvom službenih lica CJB Banja Luka, koji je u svojim evidencijama izvršio zabranu otuđenja i prometovanja za dva vozila, pronađe predmetna vozila. Konačno, Okružni sud je konstatovao da je, nalazeći da sud ne može sprovoditi istražne radnje u pogledu pronalaženja predmeta izvršenja jer je apelant dužan da dokaže gdje se nalaze predmeti izvršenja i da nije u ostavljenom roku predložio novo sredstvo i predmet izvršenja, prvostepeni sud pravilno odlučio pozivajući se na odredbe člana 63. stav 3. Zakona o izvršnom postupku.

3. AP-3056/12

Miro Blaž (u daljnjem tekstu: apelant) iz Viteza, podnio je 17. augusta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 I 008166 12 Gž3 od 27. juna 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom potvrđeno je prvostepeno rješenje od 26. septembra 2011. godine kojim je odbijen prigovor apelanta izjavljen na rješenje kojim je odbijen prijedlog za protivizvršenje od 10. maja 2011. godine i to rješenje održano na snazi u cijelosti. Naime, Kantonalni sud je, između ostalog, istakao da je po ocjeni tog suda nepravilno stajalište apelanta da je prijedlog za protivizvršenje podnesen u zakonskom roku. Odredbom člana 54. stav 1. tačka 2. Zakona o izvršnom postupku propisano je da nakon što je izvršenje već sprovedeno, izvršenik može u istom izvršnom postupku zatražiti od suda da naloži tražitelju izvršenja da mu vrati ono što je izvršenjem dobio, ako je rješenje o izvršenju pravosnažno ukinuto ili preinačeno, kakvu situaciju imamo u konkretnom slučaju, jer je rješenje o izvršenju od 3. marta 2008. godine, temeljem kojeg je provedeno izvršenje, ukinuto pravomoćnim rješenjem od 25. oktobra 2010. godine. To rješenje kojim se ukida izvršno rješenje o izvršenju je dostavljeno apelantu 29. oktobra 2010. godine, kao i tražitelju izvršenja, pa kako nijedna stranka na nije izjavila žalbu, isto je postalo pravomoćno. Nadalje, navedeno je da je odredbom člana 54. stav 3. navedenog Zakona propisano da se prijedlog za protivizvršenje može podnijeti u roku od 30 dana od dana kada je izvršenik saznao za razlog protivizvršenja, a najkasnije u roku od jedne godine od dana okončanja izvršnog postupka. Također, Kantonalni sud je konstatovao da kako je rješenje kojim je ukinuto izvršno rješenje po kojem je provedeno izvršenje, apelantu dostavljeno 29. oktobra 2010. godine i postalo pravomoćno protekom roka za žalbu jer nijedna stranka na to rješenje nije izjavila žalbu, a apelant je prijedlog za protivizvršenje podnio 28. marta 2011. godine, dakle pet mjeseci od dana saznanja za razlog za protivizvršenje, odnosno po isteku subjektivnog roka od 30 dana, to je prvostepeni sud bio ovlašten prijedlog za protivizvršenje odbaciti, pravilnom primjenom odredbe člana 54. stav 3. navedenog Zakona, tako da činjenica da je osporenim rješenjem prijedlog odbio, sama po sebi ne dovodi do nezakonitosti osporenog rješenja. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2502/12.

Apelacioni navodi

U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2502/12 (ZZ „Poljotrg“… | Sudska praksa | Aktio