Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2672/12 (B. P.,A.S.)

Odluka donesena 27. 02. 2014.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2672/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 02. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 27. februara 2014. godine, u predmetu broj AP-2672/12, rješavajući apelacije Borislava Popovića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Borislav Popović, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 045382 10 Rev od 13. juna 2012. godine;

A.S., protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 041813 11 Rev od 16. oktobra 2012. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-2672/12

Borislav Popović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Simo Tošić, advokat iz Banja Luke, podnio je 16. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 045382 10 Rev od 13. juna 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanta za naknadu materijalne i nematerijalne štete u određenom novčanom iznosu, pobliže preciziranom u izreci prvostepene presude, a koju štetu je pretrpio u saobraćajnoj nezgodi koja se desila 26. decembra 1988. godine i koju je prouzrokovalo nepoznato vozilo. Naime, Vrhovni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da je u konkretnom slučaju apelant prvobitno tužbu koju je podnio 13. aprila 1989. godine usmjerio prema ZOIL „Sarajevo“ kao osiguravajućoj organizaciji odgovornoj po tadašnjem Zakonu o osnovama osiguranja imovine i lica za štetu pričinjenu od strane nepoznatog vozila. Podnošenjem tužbe prekinut je rok zastarjelosti potraživanja naknade štete u smislu odredbe člana 388. Zakona o obligacionim odnosima samo prema tuženom, odnosno prema ZOIL „Sarajevo“. Također, istaknuto je da je subjektivno preinačenje tužbe apelant izvršio tek na pripremnom ročištu održanom dana 10. novembra 2008. godine označavajući kao tuženog „Kosig Dunav osiguranje“ a.d. Banja Luka, što u krajnjem znači da je na taj dan podnesena tužba protiv tog tuženog. Konačno, Vrhovni sud je konstatovao da je posljednji rok za podnošenje tužbe, kako bi se prekinuo rok zastarjelosti iz odredbe člana 376. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, bio 26. decembra 1991. godine budući da je apelant nesumnjivo saznao za štetu na dan dešavanja saobraćajnog udesa 26. decembra 1988. godine, odakle proizilazi da su pravilno nižestepeni sudovi odlučili kada su rješavajući o prigovoru zastarjelosti potraživanja naknade štete odbili tužbeni zahtjev apelanta.

2. AP-4490/12

A.S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Puračića, kojeg zastupa Senad Huremović, advokat iz Tuzle, podnio je 19. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 041813 11 Rev od 16. oktobra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da mu tuženi isplati na ime neostvarenih plata i naknada iz plata, te na ime neuplaćenih doprinosa za PIO, određene novčane iznose za određene vremenske periode, sve pobliže precizirano u izreci prvostepene presude, a po ostvarenom osiguranom riziku na osnovu zaključene police osiguranja od profesionalne odgovornosti advokata. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je naveo da je u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno da je apelanta u radnom sporu protiv tužene Termoelektrane Tuzla zastupao advokat S.H., koji je propustio pristupiti na ročište zakazano dana 30. januara 2004. godine, pa je tužba u tom postupku povučena rješenjem prvostepenog suda, koje je postalo pravosnažno donošenjem odluke drugostepenog suda od 27. decembra 2004. godine, te da je apelant za to prijavio advokata advokatskoj komori, koja je njegovu pritužbu odbila naglašavajući da advokat nije načinio pomenuti propust svjesno i namjerno. Nadalje, Vrhovni sud je konstatovao da je u predmetnom postupku također utvrđeno da je između tuženog u konkretnom postupku „Triglav BH“ osiguranje d.d. Sarajevo, podružnica Tuzla i osiguranika-advokata S.H. zaključena polica osiguranja imovine dana 30. decembra 2003. godine, sa pokrivenim periodom osiguranja po polici od 30. decembra 2003. do 30. decembra 2004. godine. Zaključenim ugovorom određena je suma osiguranja od 100.000,00 KM za odgovornost advokata, a premija koju je osiguranik bio dužan uplatiti odmah, sa uračunatim porezom je iznosila 187,00 KM. Račun za plaćanje premije sačinjen je od strane tuženog dana 30. decembra 2003. godine, a virmanskim putem po računu premija je uplaćena dana 6. aprila 2004. godine. Advokat S.H. je ustupio apelantu tu policu osiguranja, kako bi on naplatio svoja potraživanja iz tog osiguranja, a kako je među strankama bilo nesporno da je osigurani slučaj nastupio 30. januara 2014. godine, to je prvostepeni sud zaključio da obaveza tuženog iz police osiguranja nije nastala u vrijeme štetnog događaja, nego da je počela teći slijedećeg dana poslije uplaćene premije, zbog čega je odbio tužbeni zahtjev apelanta kao neosnovan, pozivom na odredbe čl. 912. stav 2. i 913. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, te čl. 7. i 8. Općih uvjeta za osiguranje profesionalne odgovornosti advokata Triglav BH osiguranja, koji se upotrebljavaju od 1. oktobra 2002. godine. Na kraju, Vrhovni sud je istakao da cijeni neosnovanim prigovor apelanta da je osigurani slučaj nastao dana 27. decembra 2004. godine, nego je prihvatio datum 30. januar 2004. godine, kao utvrđenu činjenicu pred prvostepenim sudom, pa kako je obaveza na isplatu, primjenom naprijed navedenih odredbi Zakona o obligacionim odnosima i Općih uvjeta za osiguranje profesionalne odgovornosti advokata Triglav BH osiguranja, nastala tek nakon uplate premije 6. aprila 2004. godine, predmetni slučaj, kako je pravilno cijenio drugostepeni sud kada je potvrdio prvostepenu presudu, nije pokriven osiguranjem u smislu obaveze tuženog da apelantu naknadi traženu štetu.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2672/12.

Apelacioni navodi

U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2672/12 (B. P.,A.S.) | Sudska praksa | Aktio