Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4688/11 (S. H.,M. M.)
Odluka donesena 27. 02. 2014.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4688/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 02. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 27. februara 2014. godine, u predmetu broj AP-4688/11, rješavajući apelacije Saliha Hodžića i Marice Matić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Salih Hodžić protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 RS 000566 10 REV od 27. septembra 2011.
godine i Marica Matić protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 RS 028383 11 REV od 31. januara 2012.
godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-4688/11 Salih Hodžić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Zavidovića, kojeg zastupa Ibrahim Šabić advokat iz Zavidovića, podnio je 9. decembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 RS 000566 10 REV od 27. septembra 2011. godine. Apelant je dopunio apelaciju 18. februara 2013. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je djelimično usvojen tužbeni zahtjev apelanta koji je podnio protiv tuženog radi zaštite prava iz radnog odnosa (razlika plaće, topli obrok, regres i razlika dnevnica za službena putovanja za period od 2003. do 2006. godine). Naime, u predmetnom parničnom postupku je utvrđeno da je tuženi, kao društvo sa isključivim privatnim kapitalom, dokazao da nije član Udruženja poslodavaca FBiH. Slijedom tog činjeničnog utvrđenja je zaključeno da se osnovanim ocjenjuju tvrdnje tuženog u odnosu na predmetna potraživanja za period do septembra 2005. godine (kada je stupio na snagu novi Opći kolektivni ugovor za teritoriju FBiH) da ga ne obavezuje iz 2002. godine Privremeni ugovor o pristupanju Udruženja poslodavaca FBiH Općem kolektivnom ugovoru iz 2000. godine, a samim tim ni raniji Opći kolektivni ugovor iz 2000. godine i Kolektivni ugovor o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti cestovnog prometa za teritoriju FBiH iz 2000. godine (u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor). U odnosu na potraživanja apelanta za period nakon stupanja na snagu novog Općeg kolektivnog ugovora je ocijenjeno da su ista osnovana, budući da je taj ugovor obavezujući za sve poslodavce bez obzira na strukturu kapitala, te da su stoga neosnovane tvrdnje tuženog da apelantu ne duguje ništa i s tim u vezi njegovo pozivanje na novi Granski kolektivni ugovor iz 2007. godine.
2. AP-1819/12 Marica Matić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Mostara, koju zastupa Sesar-Ćurić-Miletić Zajednička advokatska kancelarija iz Mostara, podnijela je 17. maja 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 RS 028383 11 REV od 31. januara 2012. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je djelimično usvojen tužbeni zahtjev apelantice koji je podnijela protiv tužene radi zaštite prava iz radnog odnosa (razlika plaće za period od 1999. do 2002. godine i otpremnina). Naime, u predmetnom parničnom postupku je utvrđeno da je neosnovana tvrdnja apelantice da tužena imala obavezu da isplaćuje razliku plaće do visine koja je predviđena privremenim Pravilnikom o plaćama i drugim novčanim primanjima djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika na službi u HVO iz 1998. godine, a temeljem zaključenog Sporazuma između Republike Hrvatske i FBiH o financijskoj pomoći FBiH-FMO iz 2000. godine. S tim u vezi je navedeno da iz provedenih dokaza ne proizlazi da su dodatna sredstva doznačena FBiH na osnovu navedenog Sporazuma i da su ista raspoloživa, slijedom čega ne proizlazi ni obaveza tužene na isplatu razlike plaće za sporni period. U odnosu na zahtjev za isplatu otpremnine je zaključeno da je on neosnovan, budući da apelantica nije dokazala da se izjasnila za dobrovoljni prestanak službe kod tužene, kao i da je o tome potpisala sporazum sa njom, a kako je to propisano Odlukom FMO od 28. marta 2002. godine. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4688/11.
Apelacioni navodi U navedenim apelacijama, apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u postupcima, koji su okončani osporenim odlukama Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u predmetnim apelacijama odnose isključivo na način na koji je, u predmetnim postupcima okončanim osporenim odlukama, utvrđeno činjenično stanje i priimijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine u obrazloženjima odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na kojeg su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić