Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-487/12 (S. A.,I. D.,S. Đ. i S. P., S. I. i E. H. i M.J. i K.K.)

Odluka donesena 27. 02. 2014.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-487/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 02. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 27. februara 2014. godine, u predmetu broj AP-487/12, rješavajući apelacije Safeta Aldžića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Safet Aldžić, protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Rs 003091 09 Rsz od 12. decembra 2011. godine;

Indira Džeko, protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 Rs 034477 12 Rsž od 28. maja 2012. godine;

Senaid Đulović, protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 Rs 023885 12 Rsž od 28. maja 2012. godine;

Senija Perla, Samir Imamović i Elma Hamzić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 45 0 P 013439 11 Rev od 28. augusta 2012. godine;

M.J., protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 Rs 035855 11 Rev od 16. oktobra 2012. godine;

K.K., protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 Rs 031620 11 Rev od 11. septembra 2012. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-487/12

Safet Aldžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, podnio je 2. februara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Rs 003091 09 Rsz od 12. decembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, između ostalog, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta za isplatu jubilarne nagrade za neprekidan rad od deset godina u određenom novčanom iznosu. Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud cijeneći uvjerenje Ministarstva odbrane da je apelant zaposlenik (pripadnik) VF BiH od 1. januara 1996. do 31. decembra 2005. godine i OS BiH od 1. januara 2006. godine i dalje, zaključio da apelantu pripada pravo na isplatu jubilarne nagrade za deset godina neprekidnog rada u vojsci u prethodno označenom vremenskom periodu, a da je to pravo stekao 1. januara 2006. godine. Međutim, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud izveo pogrešan zaključak da bi apelant kod tužene (F BiH-FMO) ostvario pravo na jubilarnu nagradu na dan 1. januar 2006. godine kada više nije bio zaposlenik tužene, jer je od tada i dalje pripadnik OS BiH, pa je tužena pravilno u žalbi istakla da apelant nije dokazao da je kod tužene stekao predmetno pravo, te je prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbu člana 28. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u F BiH, jer apelant nije dokazao da je tužena u obavezi da mu isplati jubilarnu nagradu zato što na dan 1. januara 2006. godine više nije bio zaposlenik tužene nego OS BiH. Pored navedenog, usvajanjem i stupanjem na snagu novog Općeg kolektivnog ugovora dana 8. septembra 2005. godine, prestala je da važi primjena ostalih propisa kojima su bila utvrđena prava radnika, pa i primjena granskih kolektivnih ugovora, jer je Opći kolektivni ugovor obavezujući za sve poslodavce bez obzira na strukturu kapitala, organe uprave i službe za upravu, policiju, javne ustanove i druge pravne subjekte. Dakle, predmetno potraživanje apelanta za period nakon 8. septembra 2005. godine se moglo jedino raspraviti u skladu sa odredbama Općeg kolektivnog ugovora, kojima nije predviđeno pravo na jubilarnu nagradu.

2. AP-2911/12

Indira Džeko (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Živinica, koju zastupa Zlatan Bektić, advokat iz Živinica, podnijela je 2. augusta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 Rs 034477 12 Rsž od 28. maja 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se obaveže tužena da joj na ime jubilarne nagrade za navršenih deset godina neprekidnog staža u organima uprave i sudske vlasti isplati određeni novčani iznos. U obrazloženju presude je navedeno da je potraživanje predmetne naknade apelantica zasnovala na odredbi člana 23. Pravilnika o plaćama i drugim novčanim naknadama koje nemaju karakter plaće, koji je donijet od strane Općinskog načelnika tužene, kojom je propisano da državni službenici i namještenici imaju pravo na jubilarnu nagradu koja se isplaćuje u skladu sa odredbama člana 28. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u F BiH. Nadalje, Kantonalni sud je naglasio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev apelantice, cijeneći da je ona deset godina neprekidnog rada kod tužene ispunila sa danom 2. oktobra 2010. godine zbog čega se na njeno potraživanje imao primijeniti Zakon o plaćama i naknadama u organima vlasti F BiH, koji je stupio na snagu 29. jula 2010. godine, a počeo se primjenjivati od 30. jula 2010. godine, a kojim zakonom su uređene plaće i naknade između ostalog i u kantonima, gradovima i općinama u F BiH. Naime, pomenutim zakonom nije predviđena naknada po osnovu jubilarne nagrade, a odredbom člana 69. tog zakona predviđeno je da danom stupanja na snagu pomenutog zakona prestaje primjena odredbi Zakona o namještenicima u organima državne službe u F BiH, koje se odnose na plaće i naknade namještenika, odredbi Zakona o državnoj službi u F BiH, koje se odnose na plaće i naknade državnih službenika i odredbi Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koje nemaju karakter plaće, koji su do stupanja na snagu predmetnog zakona predstavljali pravni osnov za utvrđivanje i ostvarivanje prava na naknadu na ime jubilarne nagrade.

3. AP-2912/12

Senaid Đulović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Zlatan Bektić, advokat iz Živinica, podnio je 2. augusta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 Rs 023885 12 Rsž od 28. maja 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže tužena da mu na ime jubilarne nagrade za navršenih 20 godina neprekidnog staža u organima uprave (zaposlenik tužene od 10. oktobra 1989. do 10. oktobra 2009. godine) isplati određeni novčani iznos. Naime, Kantonalni sud je u obrazloženju presude ukazao da je odredbom člana 45. stav 1. tačka 6. Zakona o namještenicima u organima državne službe u F BiH propisano da namještenik ima pravo na naknadu za jubilarne nagrade, dok je stavom drugim istog zakonskog člana propisano da uslove za ostvarivanje naknade iz stava prvog tog člana utvrđuje propisom Vlada Federacije. Nadalje je istaknuto da je Vlada Federacije članom 11. Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koje nemaju karakter plaće propisala da namještenik ima pravo na jubilarnu nagradu koja se isplaćuje u skladu sa Kolektivnim ugovorom za službenike organa uprave i sudske vlasti u F BiH, kao i da je stavom prvim člana 28. Kolektivnog ugovora, između ostalog, propisano da će se službeniku isplatiti jubilarna nagrada za neprekidan rad u organima uprave, u skladu sa njihovim materijalnim mogućnostima. Shodno navedenom, Kantonalni sud je konstatovao da tužena osnovano osporava pravilnost prvostepene presude iz razloga pogrešne primjene materijalnog prava, pozivajući se na nedostatak materijalnih sredstava za isplatu jubilarnih nagrada, obzirom da je 2009. poslovnu godinu završila sa gubitkom, a koja činjenica tokom postupka nije ni osporavana od strane apelanta, te da stoga, u skladu sa odredbom člana 28. Kolektivnog ugovora, tužena i nije bila u obavezi da apelantu isplati predmetnu naknadu.

4. AP-3900/12

Senija Perla, Samir Imamović i Elma Hamzić (u daljnjem tekstu: apelanti) svi iz Goražda, koje zastupa Omer Borovac, advokat iz Goražda, podnijeli su 12. novembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 45 0 P 013439 11 Rev od 28. augusta 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata. Naime, u predmetnoj pravnoj stvari apelanti su za period od 1. augusta 2006. do 1. augusta 2009. godine, potraživali razliku neisplaćenih plaća i naknada za korištenje godišnjih odmora za 2006., 2007. i 2008. godinu, a koja razlika bi im pripadala u skladu sa odredbama čl. 30., 31., 32. i 37. Kolektivnog ugovora za djelatnost osnovnog obrazovanja u F BiH. Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi, polazeći od utvrđenih činjenica da sve kantonalne vlade nisu potpisale predmetni Kolektivni ugovor, da Vlada BPK nije opunomoćila Vladu F BiH za pregovaranje, zaključivanje i potpisivanje predmetnog Kolektivnog ugovora niti je isti objavljen u „Službenim novinama BPK“, pravilno zaključili da BPK nije zaključio niti je naknadno pristupio navedenom Kolektivnom ugovoru (član 115. Zakona o radu), te da stoga apelanti i ne mogu crpiti svoja prava iz odredaba tog Kolektivnog ugovora.

5. AP-4595/12

M.J. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bihaća, koju zastupa Ajlen Bajrić, advokat iz Bihaća, podnijela je 25. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 Rs 035855 11 Rev od 16. oktobra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se tužena obaveže da joj isplati na ime razlike plaća i regresa za period od 1. februara 2003. do 31. oktobra 2005. godine određeni novčani iznos (u skladu sa Kolektivnim ugovorom o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti zdravstva; u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor). U obrazloženju presude Vrhovni sud je naglasio da su na osnovu provedenih dokaza nižestepeni sudovi utvrdili da je apelantica zaposlenica tužene na radnom mjestu medicinske sestre, a na osnovu zaključenog ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 18. oktobra 2000. godine, da je koristila godišnji odmor za 2004. i 2005. godinu u dva dijela, da joj je u spornom periodu isplaćivana plaća u skladu sa ugovorom o radu i općim aktima tužene, da Vlada USK nije dala saglasnost (punomoć) Vladi F BiH za potpisivanje Granskog kolektivnog ugovora niti je naknadno pristupila tom Kolektivnom ugovoru. Također, Vrhovni sud je naveo da je na tako utvrđeno činjenično stanje drugostepeni sud pravilno primjenio materijalno pravo, tj. odredbe čl. 112. st. 1., 2. i 3. i 115. Zakona o radu, kada je potvrdio prvostepenu presudu kojom je odbijen tužbeni zahtjev apelantice u cijelosti, jer i po ocjeni tog suda apelantici ne pripada pravo na naknadu razlike plaće i regresa po Granskom kolektivnom ugovoru, jer se isti ne može primjeniti, s obzirom da Vlada USK nije dala saglasnost za potpisivanje tog Kolektivnog ugovora, a niti mu je naknadno pristupila, što je uslov za primjenu Granskog kolektivnog ugovora.

6. AP-4596/12

K.K. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bihaća, koju zastupa Ajlen Bajrić, advokat iz Bihaća, podnijela je 25. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 Rs 031620 11 Rev od 11. septembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelantice (s pozivom na Opći kolektivni ugovor za teritoriju F BiH („Službene novine F BiH“ broj 19/00)-u daljnjem tekstu: Opći kolektivni ugovor; na Kolektivni ugovor o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti zdravstva-u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor i ugovor o radu) kojim je tražila da se tužena obaveže da joj isplati na ime razlike plaća za period od 1. decembra 2003. do 30. novembra 2005. godine i razlike regresa za 2002., 2003., 2004. i 2005. godinu određeni novčani iznos. Suštinski, Vrhovni sud je u obrazloženju presude istakao da su na osnovu provedenih dokaza nižestepeni sudovi utvrdili da je apelantica zaposlenica tužene na radnom mjestu medicinske sestre, a na osnovu zaključenog ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 13. oktobra 2000. godine, da joj je u spornom periodu isplaćivana plaća u skladu sa ugovorom o radu i općim aktima tužene, da Vlada USK nije dala saglasnost (punomoć) Vladi F BiH za potpisivanje Granskog kolektivnog ugovora niti je naknadno pristupila tom Kolektivnom ugovoru. Isto tako, Vrhovni sud je konstatovao da je na tako utvrđeno činjenično stanje drugostepeni sud pravilno primjenio materijalno pravo, tj. odredbe čl. 112. st. 1., 2. i 3. i 115. Zakona o radu, kada je potvrdio prvostepenu presudu kojom je odbijen tužbeni zahtjev apelantice u cijelosti, jer i po ocjeni tog suda apelantici ne pripada pravo na naknadu razlike plaće i regresa po Granskom kolektivnom ugovoru, jer se isti ne može primjeniti, s obzirom da Vlada USK nije dala saglasnost za potpisivanje tog Kolektivnog ugovora, a niti mu je naknadno pristupila, što je uslov za primjenu Granskog kolektivnog ugovora. Konačno, navedeno je da se na zaposlenike u oblasti zdravstva ne može primjeniti ni Opći kolektivni ugovor jer se on primjenjuje u svim preduzećima sa državnim, odnosno većinskim državnim kapitalom na teritoriji F BiH, što Kantonalna bolnica „Dr. Irfan Ljubijankić“, kao javna zdravstvena ustanova nije.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-487/12.

Apelacioni navodi

U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-487/12 (S. A.,I. D.,S. Đ. i S. P., S. I. i… | Sudska praksa | Aktio