Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-400/14 (S. Ć.)

Odluka donesena 27. 02. 2014.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-400/14

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

27. 02. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2014. godine, u predmetu broj AP 400/14, rješavajući zahtjev Slaviše Ćuluma za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09 ), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Slaviše Ćuluma za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Slaviša Ćulum (u daljnjem tekstu: apelant), koji se trenutno nalazi na izdržavanju kazne zatvora u Kazneno popravnom zavodu u Foči (u daljnjem tekstu: KPZ Foča) - Odjeljenje sa posebnim režimom izdržavanja kazne zatvora (u daljnjem tekstu: Odjeljenje sa posebnim režimom), kojeg zastupa Goran Nešković, advokat iz Doboja, podnio je 24. januara 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju zbog kršenja apelantovih prava premještanjem u Odjeljenje sa posebnim režimom u KPZ Foča. Istovremeno apelant je od Ustavnog suda zatražio donošenje odluke o privremenoj mjeri kojom bi se Ministarstvu pravde Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Mistarstvo pravde) naredilo da apelanta, bez odlaganja, prebaci iz Odjeljenja sa posebnim režimom KPZ Foča u „normalan režim“ izdržavanja kazne zatvora.

2. Odlučujući o apelaciji istog apelanta u predmetu broj AP 3821/13 koja se odnosila na isto činjenično i pravno pitanje kao predmetna apelacija, Ustavni sud je donio odluku o dopustivosti broj AP 3821/13 od 22. oktobra 2013. godine (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti broj AP 3821/13 od 22. oktobra 2013. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba) kojom je citirana apelacija odbačena, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova. U citiranoj odluci Ustavni sud je zaključio da apelant nije postupio po odredbama iz člana 119. st. 6. i 7., u vezi sa članom 65. Zakona o izvršenju krivičnih sankcija RS, čime se lišio mogućnosti da dođe do konačne odluke koja bi mogla biti predmet apelacionog razmatranja pred Ustavnim sudom.

3. Apelant je nakon odluke Ustavnog suda od Ministarstva pravde zatražio dostavu podataka koji se odnose na prijedlog za njegov premještaj u Odjeljenje sa posebnim režimom u KPZ Foča, zatim naredbu Ministarstva pravde temeljem koje je prebačen u navedeno Odjeljenje, te njegov lični list. Postupajući po zahtjevu, Ministarstvo pravde je donijelo akt naslovljen kao obavijest broj 08.030/241-210/13 od 2. decembra 2013. godine, kojim je apelant informisan da traženi podaci, po svom sadržaju i prirodi, predstavljaju službenu tajnu, u smislu odredbe člana 53. Zakona o izvršenju krivičnih sankcija RS i člana 9. stav 1. Pravilnika o načinu čuvanja službene tajne lica zaposlenih u Ministarstvu pravde i ustanovama za izvršenje krivičnih sankcija RS, te je još istaknuto da traženi podaci predstavljaju i izuzetak od objavljivanja, u smislu člana 6. Zakona o slobodi pristupa informacijama. U aktu je navedeno da je Ministarstvo pravde 11. oktobra 2013. godine, razmatrajući prijedlog rukovodioca KPZ Foča, shodno odredbi člana 6. stav 4. Zakona o posebnom režimu izvršenja kazne zatvora (u daljnjem tekstu: Zakon o posebnom režimu), donijelo naredbu o produženju primjene rasporeda u Odjeljenju sa posebnim režimom, koji će trajati od 17. oktobra 2013. godine do 17. aprila 2014. godine. Ministarstvo pravde je u svom aktu pojasnilo proceduru raspoređivanja osuđenog lica u takva odjeljenja. U tom kontekstu se Ministarstvo pravde pozvalo na odredbe člana 2. Zakona o posebnom režimu, koje propisuju da se u odjeljenje sa posebnim režima raspoređuju osuđena lica muškog pola, koja u vrijeme izvršenja kazne zatvora bitno ugrožavaju bezbjednost u ustanovi, narušavaju red i disciplinu, kao i lica za koja se utvrdi da su sve ranije preduzete mjere postupanja protiv njih postale bezuspješne.

4. Iz akta je još proizašlo da je svrha rasporeda u odjeljenje sa posebnim režimom sprječavanje svih oblika ponašanja osuđenih lica koja za cilj imaju narušavanje formalnog sistema i organizacije rada kazneno-popravnih ustanova, kroz primjenu posebnih metoda i oblika rada. Ministarstvo pravde je posebno istaklo da se raspored u odjeljenje sa posebnim režimom ne tretira kao disciplinska kazna, što je jasno propisano Zakonom o posebnom režimu, istaknuvši još da navedenim Zakonom nije predviđeno obavezno dostavljanje naredbe osuđenom licu, niti mogućnost podnošenja žalbe, a da je prema saznanjima navedenog Ministarstva apelant o svemu prethodno iznesenom bio upoznat. Apelant je imao mogućnost da u roku od osam dana na ovaj akt podnese prigovor ministru pravde. Iz priložene dokumentacije nije vidljivo da li je apelant to učinio.

5. Apelant predmetnom apelacijom ne osporava posebno niti jedan akt, već smatra da je raspoređivanjem u Odjeljenje sa posebnim režimom u KPZ Foča, bez ikakve procedure, bez rješenja i bez mogućnosti podnošenja žalbe, povrijeđeno njegovo pravo na zabranu mučenja iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 3. tačka c. Evropske konvencije, pravo na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant u iscrpnoj apelaciji, između ostalog, dovodi u pitanje i kvalitet Zakona o posebnom režimu koji ne predviđa transparentnu proceduru raspoređivanja u odjeljenje za posebnim režimom, dostavljanje odluke osuđenom licu, kao i mogućnost ulaganja žalbe. Naglašava da je raspoređivanje u Odjeljenje sa posebnim režimom provedeno suprotno preporukama Vijeća Evrope, u vezi s primjenom Evropskih zatvorskih pravila. Ističe, također, da okolnost da se već duži niz godina nalazi u posebnom režimu izdržavanja kazne, koji se po spoljnim efektima može izjednačiti sa samicom, te okolnost da se ne zna i ne može znati do kada će se u tom režimu nalaziti, predstavlja jasno i kontinuirano kršenje člana 3. Evropske konvencije. Dalje, navodi da se njegova komunikacija sa vanjskim svijetom nadgleda, na šta je zapravo dao pristanak, ali da je to bio jedini način da uopšte ostvaruje bilo kakvu komunikaciju. Posebno naglašava da mu je s advokatom onemogućena komunikacija u privatnosti i van domašaja slušnog dometa zatvorskih vlasti. Zatim, ističe da su i njegove posjete pod stalnim nadzorom, te da zbog posebnog režima, u kojem se nalazi, nije u mogućnosti održavati vezu sa svojom porodicom, posebno sa suprugom u privatnosti. Kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije apelant vidi u činjenici da, osim podnošenja apelacije Ustavnom sudu, on praktično nije ni imao drugu mogućnost za korištenje pravnog lijeka. Apelant se u apelaciji pozvao na brojne presude Evropskog suda za ljudska prava za koje smatra da su primjenjive i na njegov slučaj, a od Ustavnog suda traži donošenje odluke kojom će se usvojiti apelacija i utvrditi kršenje prava na koja se u apelaciji pozvao. Zbog kršenja njegovih prava apelant traži da se Bosna i Hercegovina obaveže na isplatu odštete u pravičnom iznosu, te na naknadu svih troškova u vezi sa predmetnom apelacijom.

6. U zahtjevu za donošenje privremene mjere apelant traži da se iz Odjeljenja sa posebnim režimom u KPZ Foča hitno prebaci u „normalan režim“ izdržavanja kazne zatvora. Ističe da bi se, ukoliko Ustavni sud ne udovolji ovom zahtjevu, nastavilo kršenje njegovih ljudskih prava, što bi dovelo do nesagledivih štetnih posljedice koje se ni na koji način ne bi mogle ispraviti. Smatra da bi usvajanje njegovog zahtjeva bilo u skladu sa praksom Ustavnog suda zauzetom u predmetu AP 3221/06.

7. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

8. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.

9. Također, Ustavni sud napominje da osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere su različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

10. Imajući u vidu prethodno iznesene principe Ustavni sud primjećuje da apelant zahtjev za donošenje privremene mjere ničim posebno ne obrazlože, dovodeći svoj zahtjev isključivo u kontekst kršenja njegovi ljudskih prava u toku izdržavanja kazne zatvora u Odjeljenju sa posebnim režimom u KPZ Foča, ne nudeći pri tom nikakve druge razloge i dokaze zbog kojih bi trebalo donijeti privremenu mjeru kojom bi se spriječile eventualne neotklonjive štetne posljedice koje su u suprotnosti za zakonitim ciljem, odnosno ne nudi razloge i dokaze koji bi ukazivali da je donošenje privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 77. stav

1. Pravila Ustavnog suda. Uz to, Ustavni sud primjećuje da je apelant imao mogućnost podnošenja žalbe na akt Ministarstva pravde broj 08.030/241-210/13 od 2. decembra 2013. godine koji je u prilogu apelacije dostavljen, ali apelant nije informisao Ustavni sud da li je to i učinio. Dakle, imajući u vidu navedeno, te prethodno iznesene stavove u ovoj odluci u vezi sa opravdanosti donošenja odluke o privremenoj mjeri, Ustavni sud smatra da apelant nije predočio dokaze koji bi opravdali usvajanje zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga je u navedenim okolnostima pozivanje apelanta na odluku o privremenoj mjeri Ustavnog suda broj AP 3221/06 od 14. februara 2007. godine neosnovano, budući da je Ustavni sud prilikom odlučenja u tom predmetu imao u vidu da je apelant priloženim dokazima učinio izvjesnim da bi za njega i njegovu porodicu mogle nastati neotklonjive štetne posljedice, što u konkretnom predmetu nije slučaj.

11. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

12. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-400/14 (S. Ć.) | Sudska praksa | Aktio