Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4623/13 (C. Y. i d.o.o. „CONTINENTAL GROUP“ Brčko distrikt Bosne i Hercegovine)
Odluka donesena 27. 02. 2014.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4623/13
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
27. 02. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2014. godine, u predmetu broj AP-4623/13, rješavajući zahtjev Chen Yi i d.o.o. „CONTINENTAL GROUP“ Brčko distrikt Bosne i Hercegovine za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Chen Yi i d.o.o.
„CONTINENTAL GROUP“ Brčko distrikt Bosne i Hercegovine za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Chen Yi i d.o.o. „CONTINENTAL GROUP“ Brčko distrikt Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelant), koje zastupa Amir Omerćehajić, advokat iz Tuzle, podnijeli su 11. novembra 2013. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 Pr 06382513 Pžp od 11. oktobra 2013. godine i rješenja Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 Pr 063825 13 Pr od 20. juna 2013. godine. Apelanti su 12. novembra 2013. godine podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje rješenja Osnovnog suda broj 96 0 Pr 063825 13 Pr od 20. juna 2013. godine i rješenja Apelacionog suda broj 96 0 Pr 063825 13 Pžp od 11. oktobra 2013. godine, do donošenja odluke o apelaciji.
2. Rješenjem Osnovnog suda broj 96 0 Pr 063825 13 Pr od 20. juna 2013. godine apelanti su oglašeni odgovornim što su radnjama bliže opisanim u izreci rješenja učinili prekršaj iz člana 17., a u vezi sa članom 8. st. 1. tačka a) i 2. Zakona o carinskim prekršajima Bosne i Hercegovine, kažnjivog po članu 8. st. 1. i 2. navedenog zakona. Za predmetni prekršaj sud je u skladu sa članom 12. stav 2. Zakona o prekršajima Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“ broj 24/07) prvoapelantu izrekao novčanu kaznu u iznosu od 30.000,00 KM, a drugoapelantu novčanu kaznu u iznosu od 10.000,00 KM. Istim rješenjem apelantima je izrečena zaštitna mjera oduzimanja robe navedene u potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta broj 05/5- 2/II-16-16-94-46/13 od 12. juna 2013. godine. Na osnovu člana 188. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta Bosne i Hercegovine“ broj 44/10) sud je apelante obavezao na plaćanje troškova prekršajnog postupka u iznosu od 150,00 KM u roku od 15 dana po pravosnažnosti rješenja.
3. U obrazloženju rješenja se navodi da se radilo o hitnom predmetu zbog čega je usmeni pretres bio zakazan za 19. juni 2013. godine u 11,45 časova. Međutim, apelanti su zatražili da se usmeni pretres odloži kako bi se angažovao prevodilac iako je bio prisutan njihov „kolega“ koji zna službeni jezik BiH Ch.G., kao i da eventualno angažuju advokata. Usmeni pretres je odložen za dan 20. jun 2013. godine sa početkom u 08,00 časova na kom usmenom pretresu je bio prisutan prevodilac za kineski jezik, a također su i apelanti angažovali prevodioca za kineski jezik ali nisu angažovali branioca. Osnovni sud je naveo da nije prihvatio navode apelanata da im prilikom kontrole nisu ponuđene usluge prevodioca od strane radnika Uprave za indirektno oporezivanje, Regionalni centar Tuzla kao i da mogu angažovati prevodioca i branioca. Naime, apelanti su pozvali svog prijatelja koji im je pružio usluge prevođenja jer dobro poznaje službeni jezik u BiH, a to je upravo saslušani svjedok Ch. G.
4. Osnovni sud je naveo da su apelanti tokom odbrane tvrdili da su posjedovali fiskalne račune koje su dali prilikom kontrole. Istaknuto je da nasuprot ovoj tvrdnji po mišljenju suda stoji tvrdnja svjedoka B.G. koji je kategorički potvrdio da apelanti nisu predali račune i drugu prateću dokumentaciju koja bi pratila robu, a također sud nije prihvatio ni iskaz u tom pravcu svjedoka Ch.G. koji je apelantima pomogao prilikom prevođenja tokom kontrole. Navedeno iz razloga što apelanti ne znaju ko im je dovezao robu, da im nije poznata firma od koje su naručili robu, da ne znaju s kim su pregovarali oko kupovine i narudžbe robe, da ne znaju koliko treba za tu robu da plate, da ne znaju ni kome tu robu treba platiti i da nema predračuna, računa i otpremnice za robu već su samo spominjali da su posjedovali fiskalni račun koji se nalazio u njihovom automobilu.
5. Osnovni sud je također ukazao da su apelanti u svojoj odbrani decidno istakli da su imali namjeru da predmetnu robu, koja je pronađena kao višak i koja je oduzeta, prodaje dalje. Stoga po mišljenju suda i fiskalni računi koje su spominjali apelanti ne bi bili validni i ne bi predstavljali relevantnu dokumentaciju za nabavljenu robu jer su to maloprodajni računi, dakle računi za krajnju potrošnju gdje se daljnja prodaja robe ne bi mogla vršiti, a što su apelanti imali namjeru da učine sa oduzetom robom. Prema tome, imajući u vidu navedeno po mišljenju Osnovnog suda apelanti su počinili prekršaj iz člana 17. a u vezi sa članom 8. st. 1. tačka a) i 2. Zakona o carinskim prekršajima Bosne i Hercegovine (Službeni glasnik BiH“ broj 88/05).
6. Protiv navedenog rješenja apelanti su podnijeli žalbu koju je Apelacioni sud rješenjem broj 96 0 Pr 063825 13 Pžp od 11. oktobra 2013. godine djelimično uvažio i prvostepeno rješenje preinačio u dijelu odluke o sankciji tako da se prvoapelantu za prekršaj iz člana 17. u vezi sa članom 8. stav 1. tačka a) i stava 2. Zakona o carinskim prekršajima Bosne i Hercegovine izriče novčana kazna u iznosu od 2.000,00 KM dok se drugoapelantu za isti prekršaj izriče novčana kazna u iznosu od 8.000,00 KM.
7. U obrazloženju rješenja se navodi da je Apelacioni sud razmatrajući žalbene navode apelanata zaključio da su njihova prava propisana članom 7. Zakona o prekršajima Brčko distrikta Bosne i Hercegovine u potpunosti ispoštovana. Istaknuto je da su apelanti prema svjedočenju B.G. već prilikom kontrole poučeni o svojim pravima da angažuju advokata i prevodioca što su oni odbili, te pozvali svog prijatelja koji dobro poznaje službeni jezik u Bosni i Hercegovini i koji je u toku postupka cijelo vrijeme prevodio. Nadalje iz zapisnika o glavnom pretresu održanom 19. juna 2013. godine jasno proizlazi da je sud apelante poučio da imaju pravo na usluge prevodioca i pravo na branioca nakon čega je prvoapelant izjavio da mu je prevodilac potreban, te da je prilikom kontrole imao prevodioca Ch.G., ali nije spominjao da mu je potreban branilac. Istaknuto je da je usmeni pretres odložen za 20. jun 2013. godine i da su na njega pristupili pored stalnog sudskog prevodioca B.B. i prevodilac A.Ž., kojeg su angažovali apelanti. Na zapisniku o glavnom pretresu je konstatirano da je prevodilac apelantima u cijelosti prevela zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka i svu prateću dokumentaciju i da su apelanti na ranijem pretresu poučeni da mogu angažovati branioca. Nakon toga apelanti su izjavili da im branilac u predmetnom postupku nije potreban. Zatim je na zapisnik konstatirana izjava apelanata da razumiju šta im se pokretanjem prekršajnog postupka stavlja na teret. Stoga kako je prvostepeni sud uvažio prava apelanata Apelacioni sud je njihove žalbene navode ocijenio kao neosnovane.
8. Apelacioni sud je naveo da apelanti u toku postupka nisu predložili ni jedan dokaz kako bi dokazali svoje tvrdnje pa ni sporni fiskalni račun koji su priložili uz žalbu. Budući da je dokaz koji apelanti dostavljaju uz žalbu (fiskalni račun) apelantima bio poznat tokom cijelog postupka, te da apelanti nisu naveli niti jedan opravdan razlog zašto ga nisu iznijeli u toku postupka Apelacioni sud predmetni dokaz nije ni razmatrao.
9. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U okviru prava na pravično suđenje apelanti ukazuju na povredu prava na odbranu i pravo na upotrebu jezika. Po mišljenju apelanata predmetni postupak je imao jedan cilj da se apelanti oglase krivim i izrekne im se prekršajna sankcija. Ističu da je prvostepeni sud svoju odluku zasnovao na dokazima do kojih se došlo kršenjem ljudskih prava i sloboda apelanata. Navode da je zbog onemogućavanja kontakta sa sudom došlo do toga da apelanti nisu mogli pružiti dokaze da su predmetnu robu nabavili na zakonom propisan način, kupovinom od drugog pravnog lica registrovanog u BiH. Ističu da su onda kada su shvatili o čemu se radi i šta se od njih traži dostavili sudu fiskalne račune koji jasno svjedoče o tome da oni nisu izvršili prekršaj koji im se stavlja na teret. U odnosu na privremenu mjeru apelanti smatraju da bi se prinudnim izvršenjem osporenih rješenja došlo do kršenja njihovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ističu da se radi o plaćanju prekršajne kazne, a oduzeta roba bi svakako ostala u posjedu Uprave za indirektno oporezivanje jer je oduzeta i zadržana u upravno-carinskom postupku koji je u toku.
10. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
11. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.
12. Razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
13. Ustavni sud ukazuje da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera. U konkretnom slučaju apelanti u suštini traže od Ustavnog suda da obustavi prinudno izvršenje rješenja, kojim im je izrečena novčana kazna zbog počinjenog prekršaja, a ova rješenja osporavaju predmetnom apelacijom. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da apelanti zahtjev za donošenje privremene mjere praktično obrazlažu tvrdnjama o kršenja ustavnih prava u postupku koji je okončan osporenim rješenjima, koje navodi će biti predmet ispitivanja prilikom odlučivanja o meritumu apelacije: Stoga, budući da apelanti nisu ponudili druge razloge koji bi ukazivali da je donošenje tražene privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere neosnovan.
14. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
15. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić