Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-5358/13 (I. O.)

Odluka donesena 27. 02. 2014.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5358/13

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

27. 02. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2014. godine, u predmetu broj AP 5358/13, rješavajući zahtjev Ivana Odaka za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Ivana Odaka za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Ivan Odak (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Nada Dalipagić i Suada Halilagić advokati iz Mostara i Sarajeva, podnio je, 27. decembra 2013. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 2 K 005693 13 Kžž od 18. novembra 2013. godine. Apelacija je dopunjena 24. januara 2014. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud apelantu odložio izdržavanje izrečene kazne zatvora, kao i plaćanje novčane kazne, do donošenja odluke o apelaciji.

2. Prvostepenom Presudom Suda BiH broj S1 2 K 005693 12 K od 1. februara 2013. godine apelant je oslobođen od optužbe da je počinio krivično djelo krijumčarenje iz člana 214. stav 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH).

3. Odlučujući o žalbi Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) vijeće Apelacionog odjeljenja Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) je donijelo Rješenje broj S1 2 K 005693 13 Kž od 24. marta 2013. godine kojim je žalba Tužilaštva BiH uvažena, prvostepena Presuda Suda BiH broj S1 2 K 005693 12 K od 1. februara 2013. godine ukinuta i određeno održavanje glavnog pretresa pred Apelacionim vijećem.

4. Drugostepenom Presudom Apelacionog vijeća broj S1 2 K 005693 13 Kžk od 17. jula 2013. godine apelant je oglašen krivim što je u periodu od 1. januara do 31. decembra 2009. godine, kao izvršni direktor društva i odgovorno lice u pravnom licu „Auto-Odak“ d.o.o. Čitluk, nezakonitim radnjama, preko carinske linije na graničnom prelazu Kamensko iz R. Hrvatske u Bosnu i Hercegovinu, izbjegavajući mjere carinske kontrole, protivno odredbama čl. 34, 35, 37, 43, 45 i 56. Zakona o carinskoj politici Bosne i Hercegovine („Sl. Glasnik BiH“ broj 57/04), teretnim vozilom, carinskom organu u Bosni i Hercegovini prijavio samo dio robe koja je ocarinjena u redovnoj proceduri, iako se na teretnom vozilu svaki put, pored prijavljene robe, nalazilo oko 19.200 kg pržene kafe (7 puta) u ukupnoj vrijednosti od 736.017,94 KM, koja nije prijavljena carinskom organu, te je navedenim radnjama izbjegao da plati uvozne dažbine, dakle, izbjegavajući mjere carinske kontrole preko carinske linije prenio robu veće vrijednosti, čime je počinio krivično djelo krijumčarenje iz člana 214. stav 1. KZBiH, te ga je Sud BiH na osnovu navedenih zakonskih propisa, te uz primjenu čl. 39, 41, 42, 46. i 48. KZBiH, osudio na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci, te izrekao i novčanu kaznu kao sporednu u iznosu od 15.000,00 KM koju je apelant dužan platiti u roku od 3 mjeseca od dana pravosnažnosti presude. Istom presudom, na osnovu odredbi člana 110. stav 1. KZBiH od apelanta je oduzeta imovinska korist stečena krivičnim djelom u iznosu od 594.996,50 KM. Također, na osnovu odredbi člana 188. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine, apelant je obavezan na plaćanje troškova krivičnog postupka, čiju visinu će Sud utvrditi posebnim rješenjem, po pribavljanju potrebnih podataka.

5. Iz obrazloženja presude proizlazi da je u toku postupka utvrđeno da je apelant izvršni direktor i odgovorno lice u pravnom licu „Auto-Odak“ d.o.o. Čitluk koje je, između ostalog, registrovano za djelatnost posredništva u trgovini, trgovinu, te prevoz robe i putnika u međunarodnom cestovnom prometu. Također je u tvrđeno da je apelant, u periodu od 1. januara do 31. decembra 2009. godine, bio vozač, te da je prevozio robu. Nadalje, Apelaciono vijeće je na osnovu materijalnih dokaza Tužilaštva BiH koji su pribavljeni putem međunarodne pravne pomoći od Italije i R. Hrvatske, utvrdilo da je apelant, u sedam navrata, uvezao u Bosnu i Hercegovinu, svaki put, po 19.200 kg kafe, pojedinačne vrijednosti od 53.700 Eura, zajedno sa drugom robom, a na osnovu iskaza svjedoka, zaposlenih u Upravi za indirektno oporezivanje, u timu za istrage, utvrđeno da je apelant iz Italije uvezao dvije vrste robe, da su se u R. Hrvatskoj za osjetljivu robu, za jednu pošiljku pravile dvije deklaracije, da se na deklaraciji naznačilo da se radi o osjetljivoj robi i da kao takva ide u zemlju odrednicu, što je u konkretnom slučaju Bosna i Hercegovina, da su na graničnom prelazu Kamensko obje vrste robe izašle iz R. Hrvatske a na ulazu u Bosnu i Hercegovinu prijavljena je samo jedna vrsta robe, s tim da kafa nije prijavljena, te da je plomba na kamionu bila originalna kada je ušla u Bosnu i Hercegovinu, a da su službenici u Bosni i Hercegovini dodali obilježja Bosne i Hercegovine. Iz navedenog je utvrđeno da je roba krenula iz Italije, preko R. Hrvatske, ali da apelant, kada je prešao graničnu liniju Bosne i Hercegovine nije prijavio uvoz kafe kao visokotarifne robe, što je bio dužan, dok je sva ostala roba prijavljena. Apelant je prijavio špediteru i carini u Bosni i Hercegovini samo drugu robu, ali ne i kafu koja se nalazila na vozilu i za koju je imao svu potrebnu prateću dokumentaciju (CMR i drugi). Na ta je način apelant izbjegao mjere carinske kontrole. Imajući u vidu količinu neprijavljene kafe i njenu vrijednost, kao i nalaz i mišljenje vještaka finansijeske struke Milimira Gutića, kao dokaz tužilaštva, Apelaciono vijeće je utvrdilo da se u konkretnom slučaju radi o robi veće vrijednosti, što čini bitno obilježje krivičnog djela koje se apelantu stavlja na teret. Naime, vještak je na osnovu materijalnih dokaza utvrdio da je firma „Auto-Odak“ d.o.o. Čitluk, čiji je izvršni direktor i odgovorno lice apelant, koji je u svih sedam slučajeva uvoza kafe bio vozač, koristeći fiktivne papire firme „Euro Comerc“ d.o.o. Travnik prokrijumčarilo kafu u ukupnom iznosu od 134.400 kg, ukupne vrijednosti od 736.017, 94 KM, čime je oštetila budžet Bosne i Hercegovine za 594.996,50 KM. Apelaciono vijeće je na kraju istaklo da je sa jednakom pažnjom cijenilo i dokaze odbrane, kao što su nalaz i mišljenje vještaka finansijeske struke Vahide Humo, te iskaze svjedoka, ali da oni nisu uspješno osporili dokaze tužilaštva.

6. Na osnovu navedenog, Apelaciono vijeće je, isključujući svaku razumnu sumnju, utvrdilo da je apelant, na način, u vrijeme i na mjestu, kako je opisano u izreci presude počinio krivično djelo krijumčarenje iz člana 214. stav 1. KZBiH, pa mu je utvrdilo kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci, kao glavnu kaznu. S obzirom da je predmetno krivično djelo počinjeno iz koristoljublja, Apelaciono vijeće je apelantu izreklo kao sporednu i novčanu kaznu od 15.000,00 KM u skladu sa odredbom člana 41. stav 4. KZ BiH, koja propisuje da za krivična djela učinjena iz koristoljublja novčana kazna kao sporedna može se izreći i kada nije propisana zakonom, ili kada je zakonom propisana alternativno sa kaznom zatvora, a sud kao glavnu kaznu izrekne kaznu zatvora. U vezi sa odlukom o oduzimanju imovinske koristi, Apelaciono vijeće je istaklo da je članom 110. KZ BiH, izričito propisano da niko ne može zadržati imovinski korist pribavljenu krivičnom djelom, pa je, nakon što je utvrdilo krivicu apelanta od njega oduzelo imovinsku korist u iznosu od 594.996,50 KM, za koliko je prema nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke Milimira Gutića apelant oštetio budžet Bosne i Hercegovine. Apelaciono vijeće je cijenilo da institut oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom, kao posebna mjera predviđena KZ BiH, ima svoju osnovu u jednom od osnovnih pravnih načela-da niko ne može zadržati imovinsku korist koju je protivpravno stekao.

7. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv drugostepene presude, Sud BiH u trećestepenom vijeću Apelacionog odjeljenja je donio Presudu broj S1 2 K 005693 13 Kžž od 18. novembra 2013. godine kojom je djelimično uvažio žalbu apelanta, te je drugostepenu Presudu Suda BiH broj S1 2 K 003346 12 Kž 2 od 3. juna 2013. godine u pogledu odluke o krivičnopravnoj sankciji –izrečene kazne zatvora kao glavne kazne, tako što je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, dok je u ostalom dijelu žalba odbijena i presuda potvrđena.

8. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Suda BiH povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. şt. 1, 2. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ističe da Tužilaštvo BiH nije uspjelo dokazati izvan svake razumne sumnje njegovu odgovornost za predmetno krivično djelo, ali da bez obzira što nije imao materijalni dokaz da je roba prešla granicu i da je pronađena prilikom carinjenja, kao i da je apelant izbjegao mjere carinske kontrole, Sud BiH je donio osuđujuću presudu čime mu je povrijedio pravo na pravično suđenje.

9. Apelant dalje navodi da mu je povrijeđeno i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer je Sud BiH povrijedio odredbe člana 110. stav 1. KZ BiH kada je oduzeo imovinsku korist od apelanta u iznosu od 594.996, 50 KM. Ističe da u postupku suđenja nije dokazivano da taj iznos potiče od izvršenja ovog krivičnog djela, a prema odredbama člana 110a KZ BiH može se oduzeti samo imovinska korist „za koju tužilac pruži dovoljno dokaza da se opravdano vjeruje da je takva imovinska korist pribavljena izvršenjem ovog krivičnog djela“. Pored toga, da bi se oduzela imovinska korist pribavljena krivičnim djelom mora postojati utvrđenje da je izvršenim krivičnim djelom takva korist doista pribavljena, a u konkretnom slučaju, izreka presude Apelacionog vijeća kojom se apelant oglašava krivim i oduzima mu se imovinska korist ne sadrži takvo utvrđenje. Zbog toga apelant smatra da mu se imovinska korist nije mogla oduzeti na osnovu činjeničnog opisa u izreci presude. Apelant takođe smatra da mu je Sud BiH izrekao i novčanu kaznu u iznosu od 15.000 KM kao sporednu kaznu bez ikakvog obrazloženja i dokaza zašto donosi takvu sporednu kaznu.

10. Apelant je u apelaciji zahtijevao donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud apelantu odložio izdržavanje izrečene kazne zatvora do donošenja odluke o apelaciji obrazlažući zahtjev time da je osporena presuda donesena na osnovu postupka u kojem su mu povrijeđena prava garantovana Ustavom Bosne i Hercegovine, a izvršenjem takve presude prije odnošenja konačne odluke o apelaciji došlo bi do ponovne povrede apelantovih prava.

11. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

„Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“ Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

„Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.“

12. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o utemeljenosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

13. U konkretnom slučaju, apelant smatra da njegovi navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, kao i navodi da bi izvršenje osporene presude prije konačne odluke o apelaciji, dovelo do daljnjeg kršenja apelantovih prava, predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere. Međutim, Ustavni sud prilikom odlučivanja o utemeljenosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. Imajući u vidu da apelant, osim navoda u vezi sa kršenjem ljudskih prava koja se tiču merituma predmeta, te paušalnih navoda da bi izvršenje osporene presude dovelo do novih kršenja njegovih prava, nije ponudio Ustavnom sudu argumente i dokaze koji ukazuju na neophodnost usvajanja zahtjeva za privremenu mjeru, Ustavni sud smatra da je zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan, te da donošenje privremene mjere, u konkretnom slučaju, ne bi bilo u interesu pravilnog vođenja postupka, u skladu sa odredbama člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

14. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

15. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-5358/13 (I. O.) | Sudska praksa | Aktio