Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1042/11 (M. T. i drugi)
Odluka donesena 27. 02. 2014.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1042/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 02. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 27. februara 2014. godine,, u predmetu broj AP-1042/11, rješavajući apelacije Marka Tomšića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Marko Tomšić, „Partner“ s.p. Dubrave, Mara Petrović- Kikić, „T-P prom“ d.o.o. Dubrave i „PK Mara“ s.p. Dubrave, protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 97 0 P 000023 09 REV od 23. decembra 2010. godine;
Dragan Vicković, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 001014 10 REV od 7. juna 2011.
godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1042/11 Marko Tomšić iz Ljubljane, Republika Slovenija, „Partner“ s.p. Dubrave, Mara Petrović-Kikić iz Donjih Hrgova, „T-P prom“ d.o.o. Dubrave i „PK Mara“ s.p. Dubrave (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Osman Mulahalilović advokat iz Brčkog, podnijeli su 3. marta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 97 0 P 000023 09 REV od 23. decembra 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da im tuženi Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine zbog rušenja poslovnih objekata u Brčkom naknadi materijalnu štetu na ime izgubljene dobiti od prihoda nekretnina, od prihoda od pružanja usluga parkiranja, i od prihoda iz poslovanja preduzeća, za periode i u iznosima bliže navedenim u dispozitivu presude. U postupku je utvrđeno da su sporni objekti sagrađeni bez odobrenja za građenje, da se nisu mogli uklopiti u Regulacioni plan i da se u naknadnom postupku nisu mogli legalizirati, pa je tuženi na osnovu akata nadležnih organa pristupio njihovom rušenju. Također je utvrđeno da, budući da je tuženi postupao u okviru svojih nadležnosti u zakonom propisanoj proceduri, nema elemenata protivpravnosti kao jednog od uslova koji su ključni za odgovornost za nastalu štetu u smislu člana 172. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), pa je tužbeni zahtjev apelanata neosnovan.
2. AP-4167/11 Dragan Vicković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Amir Omerćehajić advokat iz Tuzle, podnio je 25. oktobra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 001014 10 REV od 7. juna 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužene Općina Tuzla i Direkcija za izgradnju, inžinjering i usluge Tuzla naknade materijalnu štetu zbog rušenja stambenog objekta-barake u Tuzli ili da mu dodijele zamjenski stan, kao i da mu isplate troškove stanovanja za period od 2001. do 2008. godine. U postupku je utvrđeno da je apelant bio nosilac stanarskog prava na jednom od stanova koji su se nalazili u baraci, koja je bila privremenog karaktera, te da je apelant zbog dotrajalosti objekta, iselio sa porodicom iz barake 1986. godine. Zaključeno je da apelant u konkretnom slučaju nije dokazao osnovanost svog tužbenog zahtjeva, tj. nije dokazao kada je baraka srušena, niti na koji način su tuženi bili dužni da riješe njegovo stambeno zbrinjavanje, a osim toga, apelantov tužbeni zahtjev je u smisli čl. 371. i
376. ZOO zastario budući da je apelant zbog dotrajalosti objekta samoinicijativno iselio iz njega 1986. godine, a tužbu za naknadu štete je podnio 2002. godine, tj. po proteku zastarnog roka od tri godine od dana saznanja za štetu ili pet godina od dana nastanka štete. U odnosu na isplatu troškove stanovanja, zaključeno je da je i ovaj dio apelantovog tužbenog zahtjeva neosnovan jer je utvrđeno da je apelant nakon napuštanja barake od 1986. godine živio kao podstanar u Tuzli, a da je u periodu od 1993. do 2001. godine koristio tuđi stan kao privremeni korisnik iz kojeg je deložiran bez utvrđenog prava na alternativni smještaj.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1042/11.
Apelacioni navodi U navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić